Poznata televizijska serija „Uvod u anatomiju“ mnogima je bila omiljena razbibriga nakon napornog dana na poslu ili u školi. Međutim, ono s čime se zaposleni u Službi hitne pomoći svakodnevno bave i suočavaju, sve je samo ne razbibriga.
Oni rade jedan od najstresnijih i najodgovornijih poslova u kojem nema mjesta greškama. Kako izgleda jedan njihov dan, s čime se sve suočavaju i kako se nose s teškim situacijama ispričali su doktor Srđan Mijatović i Dubravka Savić, ljekari sa najdužim stažem u ovoj službi.
Radno vrijeme u Službi hitne medicinske pomoći je specifično, s obzirom da rad organizovan 24 časa dnevno.
„Radimo u smjenama 7-19 časova i od 19-7 časova. Na posao treba doći odmoran i od starta radnog vremena biti fokusiran na sam posao, jer nikad se ne zna kada će biti neki hitan poziv za neku urgentnu intervenciju. Sa „svojom“ smjenom maltene provodim više vremena nego sa svojom porodicom. Svi smo jedna velika i zajednička porodica. Zajedno prolazimo sve lijepe i neke teške trenutke“, kaže doktor Mijatović.
Timski rad – najznačajnija karika Službe HMP
Kako je istakao, svaku smjenu u Službi HMP karakteriše timski rad, koji ni u jednoj grani medicine ne dolazi do izražaja kao u urgentnoj medicini.
“Ogromnu zahvalnost dugujem cijelom svom timu, koji pored ljekara uključuje i medicinske tehničare i vozače, a veliku pomoć nam pružaju i ljudi koji se nađu na mjestima nesreće“, ističe Mijatović.
Govoreći o protokolu, odnosno, šta se dešava od momenta kada pacijent pozove Službu HMP, dežurni dispečer, u zavisnosti od hitnosti poziva i same situacije na terenu, određuje stepen hitnosti. Sve situacije se dijele u tri stepena hitnosti, te se na osnovu toga odlučuje da li se odmah kreće na navedenu adresu ili je to intervencija koja može sačeakti da se završi neka ranije preuzeta.
“Onog trenutka kada se poziv primi, kada dispečer označi da je to prvi stepen hitnosti, ekipa Hitne pomoći odmah izlazi na teren. Ekipu čine vozač, tehničar i dežurni ljekar. Jurimo koliko se može. Dešava se vrlo često kada se primi poziv, kada je procjena da se radi o hitnom stanju, idemo sa zvučnom i svjetlosnom signalizacijom. Ako na licu mjesta procijenimo da to više nije tako hitno stanje, vraćamo se lagano ka Hitnoj pomoći, bez ikakve signalizacije”, ispričao je Mijatović za portal Dešavanja u Bijeljini.
U Hitnoj pomoći Bijeljina kažu da bar jednom dnevno imaju intervenciju koja zahtijeva primjenu zvučne i svjetlosne signalizacije.
Naši sugrađani u saobraćaju, pri nailasku saniteta koji je upalio sirene i rotacije, različito reaguju.
„Ima onih koji reaguju onako kako ta situacija i zahtijeva, a ima i onih koji se zbune, pa naprave veći problem. Dešava se situacija da kada naiđe vozilo Hitne pomoći sa zvučnom signalizacijom, da oni uspore, a mi nemamo mogućnost da preteknemo vozilo koje nam je zaustavilo saobraćaj, oni se zbune, a umjesto da se sklone u stranu ili da ubrzaju, ukoliko ne postoji mogućnost sa ih preteknemo. U nekim situacijama, naročito u centru grada na semaforima, gdje nemamo mogućnost da se vozila sklone kada naiđe sanitet, mi nekada zbog panike i ne palimo rotacije. Bijeljina u nekim dijelovima nema mogućnost da omogući vozilu Hitne pomoći brzi prolazak, a znamo da svaki sekund i svaki minut za pružnje hitne pomoći je izuzetno značajan i bitan”, objašnjava doktor Mijatović.
U zavisnosti da li se radi o radnom ili neradnom danu prosjek intervencija varira. Na dnevnom nivou, radnim danima je oko 100 pacijenata, a neradnim danima oko 200 pacijenata. Broj kućnih posjeta je oko 10-15 posjeta na dnevnom nivou.
Doktor Mijatović ističe da su tokom januara mjeseca imali jako povišen broj pacijenata koji je najvjerovatnije uzrokovan velikim brojem pacijenata koji su imali simptome virusnih infekcija. Tada je na dnevnom nivou bilo i preko 250 pacijenata dnevno.
„Najčešće intervenicije u hitnoj pomoći su uglavnom vezane za godišnje doba. Zimi dominiraju respiratorne infekcije, a ljeti povrede. Treba napomenuti da su najčešći pacijenti u našoj službi oni sa bolestima kardiovaskularnog sistema u smislu povišenog krvnog pritiska, gušenja i bolova u grudima“, ispričao je Mijatović za portal Dešavanja u Bijeljini.
I nakon dvije decenije rada – empatija prema pacijentma i situacijama ne jenjava
S obzirom da doktor Mijatović u Službi HMP radi skoro dvije decenije, imao je priliku da se susretne sa raznim situacijama.
Kako kaže, njega lično čini presretnim kad vidi kako ulicom šetaju ljudi kojima je prije par dana ili godina na najdirektniji način spasio život.
„Jedan od najljepših događaja se dogodio 11.3.2017. godine kada je u Hitnu pomoć primljen bez svijesti i bez znakova života čovjek starosti 35 godina. Pravovremenom intervencijom kompletne ekipe hitne pomoći i mene, a potom i Službe za anesteziju bolnice Bijeljina, spasili smo mu život. To je događaj kojeg ću se sjećati tokom cijelog života. I dan daans kada ga sretnem u gradu, ponosan sam na ono što smo uradili“, kaže doktor Mijatović.
Ipak, sa druge strane, postoje i teški dani i situacije. Najteži i najpotresniji događaji su teške saobraćajne nesreće.
Kako kaže, to su situacije koje se urežu u glavu i koje se nikad ne zaboravljaju.
„Više poginulih, teške okolnosti i slika koja ostaje. Na sreću, mnogo je manje ovih loših sjećanja i uspjeh uvijek pobjeđuje“, priča Mijatović.
Doktor sa najdužim radnim stažem u Službi HMP, Dubravka Savić, kaže da je kroz svoj rad, tačnije 27 godina rada u HMP, prošla kroz razne situacije, od najljepših do onih najstresnijih.
“Nikada ne mogu da izdvojim koja mi je bila najljepša, a koja najstresnija situacija, jer je bilo mnogo stresnih situacija, ali ima i lijepih. U svakom slučaju, svaka situacija kada nekome spasimo život, ureže nam se u sjećanje kao lijepo, kada obavimo neki porođaj, kada donesmo na svijet novo biće, to su lijepe i radosne stvari, a masa je ružnih situacija koje nikada ne bih mogla ni da izdvojim, niti želim da ih se sjećam. U situaciji kada ste sami na terenu, kada je teška saobraćajna nesreća, kada je smrtni ishod, kada morate da saopštite roditeljima šta se desilo – sve su to vrlo teške situacije”, kaže Savić.
I nakon toliko godina, doktor Dubravka Savić još uvijek ima emaptiju prema svim pacijentima i situacijama. Iako mnogi kažu da vremenom čovjek “ogugla” na sve, u medicini nije baš tako.
“Ja još uvijek imam empatije prema svim pacijentima i prema svim teškim događajima, I kada dođem kući, nisam mirna.. Vraćam film šta se desilo, da li sam mogla nešto drugačije da uradim, da li smo mogli nekome da pomognemo na drugi način. Meni je drago što još uvijek imam empatiju prema svim pacijentima i saosjećam se sa svim njihovim pričama i bolom. Vrlo često oni otvore dušu, iznose svoje privatne probleme. Upravo sad sam bila na ultrazvuku, slušala sam priču jednog čovjeka koji živi sam, koga kćerka 40 godina nije nazvala i ja stvarno ne mogu ostati hladnokrvna na tu priču”, kaže Savić.
Iako muškarci važe za jači pol i lakše podnose stresne situacije, doktor Mijatović se složio sa doktorkom Savić da je teško ostati imun na teške situacije.
“ Život nam je dosta neuredan, nema ritma i sa mnogo stresa. Bez obzira na to što po nama ne možete da primjetite, jer stručno i profesionalno radimo svoj posao, mi smo takođe ljudi od krvi i mesa, a naš organizam to sve negdje bilježi i kad-tad će nam to doći na naplatu. Zaista smatram da to vrijedi jer dobar deo „urgentaša“ razmišlja u tom smislu da se život ne mjeri brojem udisaja nego brojem trenutaka koji oduzimaju dah, a mi takvih trenutaka zaista imamo na pretek u svakodnevnom radu”, kaže Mijatović
Kao mladog i energičnog čovjeka, doktora Mijatovića je privukla najstresnija, ali i najnekomercijalnija grana medicine – urgentna medicina.
Specijalizaciju iz urgentne medicine završio je 2012. godine u Banja Luci pod mentorstvom profesorice Nade Banjac, a kada je došao u Bijeljinu, dočekala ga je doktor Dubravka Savić, tada jedini specijalista urgentne medicine u Bijeljini.
“To je posao gdje je sve u opticaju, i uspjeh i neuspjeh i život i smrt i radost i tuga”, smatra Mijatović.
Dr Dubravka Savić, prvi specijalista sa područja Bijeljine – urgentna medicina je teško zanimanje
Sa druge strane, doktor Dubravka Savić, prvi specijalista urgentne medicine sa područja Bijeljine, kaže da bi uvijek birala medicinu, ali sada iz ove perspektive, možda neku drugu granu, manje stresnu.
“Moja želja je bila da specijaliziram urgentnu medicinu, ali sada kada vratim film, ne znam da li bih izabrala tako stresnu specijalizaciju i tako teško zanimanje. Još uvijek me drži taj adrenalin sa početka i dalje sam srećna kada uspijem nekome da pomognem, ali ovaj posao je jako stresan za ženu”, kaže Savić za portal Dešavanja u Bijeljini.
Nakon samo jednog dana u Službi HMP, neophodan je fizički i psihički odmor. Svako na svoj način pokušava da se izbori sa stresom koji je nakupljen tokom dana.
“Kada se završi moj radni dan, najsrećnija sam kada dođem u moj stan, zatvorim vrata – to je moja mirna oaza, tada se izolujem od svega, iako još uvijek u podsvijeti mislim o svemu što se desilo u toku dana”, kaže Savić.
Doktor Mijatović, nakon radnog dana, svoj mir pronalazi u svojoj porodici, a zatim u sportu.
“Porodica je mjesto gdje se najlakše rješavate stresa, jer ste u tom okruženju okrenuti nekim drugim i ljepšim životnim stvarima. Drugo mjesto gdje se rješavam stresa je sport. Od starta svog profesionalnog angažmana sam bio prisutan i u sportu, a tako je i dan danas”, kaže Mijatović.
U Službi Hitne medicinske pomoći u Bijeljini danas radi pet specijalista urgentne medicine, što je izuzetan napredak u posljednjih petnaestak godina, zbog čega se ova Služba svrstava u red najboljih službi hitne medicinske pomoći u Republici Srpskoj.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
