„Položaj mladih sa invaliditetom u društvu je marginalizovan u svakom smislu. Nedostaje pokušaja osoba koje dosad nisu imale dodira sa osobama sa invaliditetom, da daju mogućnost mladima sa invaliditetom da pokažu i da dokažu da mogu. Ja sam uspjela da promijenim dva radna mjesta na kojim sam zaista pokazala da mogu, da hoću i da sam ravnopravna u odnosu na ostale radnike. Nisam ostala na poslu, jer nije postojala mogućnost, ali najbitnije je da sam dokazala da tamo gdje postoji mogućnost, mogu da budem isti radnik kao osoba bez invaliditeta“, rekla je Rajićka za portal Dešavanja u Bijeljini i dodala da je ono što sputava ljude kada je u pitanju zapošljavanje osoba sa invaliditetom prilagođavanje radnog mjesta, jer ljudi smatraju da moraju da ulože više novca u radno mjesto osobe sa invaliditetom nego u radno mjesto osobe bez invaliditeta, bez obzira što će obavljati isti posao.
Rajićkina ljekarska dijagnoza je Hemipareza desne strane, odnosno blagi oblik Cerebralne paralize. To podrazumijeva djelimičnu oduzetost desne strane, odnosno desnih ekstremiteta – desne noge i ruke.
„Konkretno u mom slučaju, do Hemipareze je došlo zbog teškog poroda. Mama je dobila bolove prije vremena, sa sedam i po mjeseci, ostala je bez plodove vode, a ja sam se nagutala plodove vode. Dugo vremena sam bila u inkubatoru i ono što su mi rekli kada je otkrivena dijagnoza jeste da sam dobro prošla s obzirom šta sam prošla samim rođenjem. Do 14. mjeseca, odnosno do momenta kada sam prohodala, roditelji apsolutno nisu ništa primijetili. Obzirom da je bilo ratno stanje, kad je tata odlučio da me vode na sve moguće klinike, 80% okoline je reklo da „nije normalan“. Kada mi je otkrivena dijagnoza, nastao je totalni krah, kroz glavu im je, normalno, prolazio najcrnji scenario. Nailazili su na razne doktore, dok im jedan od doktora nije rekao da ja mogu biti sve što poželim u životu sem balerina, ukoliko se oni postave na adekvatan način“ objasnila nam je Rajićka.
Podrška najbližih u građenju samopouzdanja
Ono što je njoj pomoglo u daljem životu je upravo to što su se njeni roditelji vodili savjetima doktora i nijednog trenutka nisu željeli da ona osjeti da nešto ne može. Upravo to joj je pomoglo da danas ruši barijere i mijenja mišljenja okoline.
„Cijeli život, otkako sam se rodila, živim i funkcionišem da dokažem ljudima da mogu i hoću i da ću glavom kroz zid samo da uradim to što ja hoću, zato što ja to mogu i sve to zahvaljujući vaspitanju roditelja. Svaki put kad sam to uspjela dokazati u životu u meni se javila neka posebna energija koja mi je davala još veću snagu da dokazujem dalje i dalje i koja mi nije dala da stanem i zaustavim se na jednom nivou ukoliko smatram da mogu da pređem na sljedeći nivo“, iskrena je Slavena.
Pored podrške roditelja, Slavena je imala veliku podršku učiteljice. Kako i sama kaže, prva četiri razreda osnovne škole su period kada se stvara samopouzdanje kod djece, a ona je baš u tom periodu imala ogromnu podršku svoje učiteljice. Iako se tada nije znalo za inkluzivno obrazovanje kao oblik obrazovanja, Slavenina učiteljica se trudila da se prilagodi trenutnoj situaciji.
Dokazala sam da mogu biti ravnopravan radnik
Rajićka je uspjela da obavi pripravnički staž u Dječijem vrtiću „Čika Jova Zmaj“, a poslije toga kroz projekat UDAS-a, odnosno Organizacije za pomoć osobama sa invaliditetom, radila je stručnu praksu u Centru za socijalni rad.
„U Vrtiću „Čika Jova Zmaj“ radila sam svoj posao – pripravnik psihilog i pokazala sam da mogu. Nije bilo radnog zadatka koji sam dobila da nisam mogla da ga ispunim, međutim, u sistematizaciji radnih mjesta u Vrtiću ne postoji radno mjesto psihologa i samim tim nisam mogla da ostanem na tom radnom mjestu. Kada sam tek počela da radim u Vrtiću, vidjela sam u očima nekih kolega strah, bez obzira što nisu željeli da ga pokažu. Oni nisu bili sigurni u to koliko ja mogu ili šta mogu. Više puta sam naišla na rečenicu „nemoj ti, mi ćemo“, „sjedi ti, nemoj da ti nešto bude“. Međutim, to sve zavisi od nas, od jačine ličnosti osobe sa invaliditetom. Kada sam ja rekla svojim kolegama da ću ja tražiti pomoć onog momenta kada mi bude potrebna, sve dok ja ne kažem „pomozi mi, molim te“, da ja sve to mogu da uradim, malo su me gledali sa čuđenjem, ali su me podržali. Nakon, recimo, dva mjeseca sam osjetila da sam potpuno ravnopravan radnik koga ne gledaju drugim očima, ne sažaljevaju što je najbitnije nego gledaju kao nekoga ko je isti kao oni“, istakla je Slavena.
Ona je svjesna da ljudi do tada nisu imali mogućnosti da se susretnu sa tom vrstom invaliditeta niti sa radnikom sa invaliditetom uopšte, pa tako i nisu znali kako da se postave.
„U Vrtiću sada nekoliko djece pohađa inkluzivno vrtić što zbog nekih rupa u inkluziji predstavlja poteškoću i problem za vaspitače. Ja sam vaspitačima, na neki način, bila kao odskočna daska u toj nezavidnoj situaciji, zato što su u meni vidjeli nekoga od koga su smatrali da mogu dobiti adekvatan odgovor na mnoga pitanja koja nisu mogli da pronađu sami, niti su znali kako da reaguju. Kada hodate u sličnim cipelama i prolazite kroz iste ili slične poteškoće, lakše pronađete rješenje bilo kog problema koji se nađe na putu“, zaključila je Slavena.
Rajićka je vremenom uspjela da dokaže da njen invaliditet ne može predstavljati prepreku u njenom životu, radu i želji da bude ravnopravna sa drugima. Slavena je pobijedila predrasude u životu i sada se hrabro bori za svoju porodicu, ali i za mlade osobe sa invaliditetom.
FOTO: Muhamed K.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
