Ima jedno neobično mjesto u Semberiji, u njenoj Bijeljini, do kojeg vode svi putevi, sve ulice i trotoari – bijeljinski perivoj.
Gradski park u Bijeljini je ponos svih Semberaca – rajsko mjesto prvih uzdaha i poljubaca, radovanja i tuge, uzdizanja do neba i padanja u kal…
To je perivoj platana, tajni i suza, prigušenih "ah", grčenja i opuštanja. On je je nekad bio promenada cipela, brčića, dugih zolufa, kožnih jakni, farmerki, prvih plesova, sigurno konačište za odocnjele putnike i beskućnike…
On je, on je – i začeće. Poodavno je napunio vijek postojanja, botanička je rijetkost i prirodna ljepota po kojoj se Bijeljina prepoznaje.
Njime diše veliki bijeli, široki, ravni i prepuni semberski grad.
Vremešniji je od većine građevina u Bijeljini. Zasađen je 1891. godine kada je Bijeljina, nakon duge turske vladavine, polazila prvi put u Evropu po škole, bolnicu, apoteku, korzo i svijetle trgovine. Kada je robom zamijenila espap.
Alejama perivoja šetali su Jovan Dučić, njegova Magda (bijeljinska poetesa Magdalena Živanović), Silvije Strahimir Kranjčević, Dušan Baranin, Sofka Nikolić i drugi.
Bijeljinski perivoj u početku je imao sličnu sudbinu kao i Tajšmajdanski park u Beogradu. Tašmajdan je prvo bio kamenolom i na periferiji naselja, a bijeljinski velika ledina, svačija i ničija pustolovina, kaljuga uz čaršiju. Oba parka dobri ljudi su uredili i zasadili drveće i cvijeće, prosjekli im aleje, zasijali travu i žbunove, postavili klupe i kandelabre – napravili raj na zemlji.
I sada se bijeljinski park može porediti sa Tašmajdanom po veličini, posjeti, namjeni i značaju. Samo što je u pjesmi na Tašmajdanu bila Višnja, a u bijeljinskom perivoju zanosna Drinka sa čudesno vragolastim čuperkom kose.
Nekada pusta i jalova blatnjava gradska poljana – sada najznamenitiji dio grada. Nema ni jedne bijeljinske porodice koja nije, s ponosom, u park vodila goste, rođake i prijatelje kada im dođu u posjetu. Na prste se mogu izbrojati gradska djeca koja nisu prohodala i na njegovim travnjacima i alejama načinila prve klecave, nesigurne ali za život bitne korake.
I kada se potisne nostalgija i "žal za vremenima starim", mirne duše mora se priznati da je bijeljinski zasad slika i ogledalo grada, njegova dika, odredište, sastajalište, izletište, prečica, mjesto plača, poletište za "deveto nebo" i samo jedino i jednostavno – park.
Uvaženi Bijeljinac, profesor srpskog jezika, književnik i novinar Slobodan Petrović, hroničar Bijeljine i Semberije, zapisao je da je bijeljinski park prije stotinu i više godina počeo saditi car!
Bijeljina je zbog toga jedini grad na svijetu kome je car podigao park i bio mu čuvar!
Naime, u sadašnje Novo Selo, istočno od Bijeljine, gdje je sada Poljoprivredno dobro "Semberija", Austrougarska je, kada je anektirala ove krajeve, dovela svoje podanike i podigla naselje i nazvala ga po svom monarhu Franc Jozef Feld – Selo Franca Jozefa.
U njega je 1882. godine, sa roditeljima, iz Austrije, doselio i plavokosi dječak Johan Kajzer što u prevodu na srpski jezik znači Jovan Car. Otuda i priča da je car podigao park i čuvao park.
Zavolio je mali Jovo Car, ravnicu ali su mu nedostajale šume iz rodnog, zavičaja. U Franc Jozef Feldu tada nije bilo ni jednog jedinog drveta, čak ni žbuna. Zbog toga je mali plavokosi Car maštao o tome da, kada odraste, sadi drveće. Mnogo drveća. Da posadi čitavu šumu.
San mu se i ostvario.
Nakon školovanja u Austriji Johan Kajzer vratio se u Bijeljinu i postao beamter (službenik) u opštini u "Odjelu za uzgoj lovstva i podizanju šuma".
Na njegovo traženje opština je odobrila kupovinu sadnica raznog drveća za budući park. Johan Kajzer prionuo je povjerenom mu poslu, sa germanskom preciznošću i pedantnošću, ali i kao veliki zaljubljenik u prirodu.
Brzo je napravljen plan budućeg parka i sačinjen raspored sadnica na velikoj povrljini. Predviđeno je bilo da najviše bude sadnica platana (do tada nepoznatog drveta u Semberiji), kestenova za parkovske aleje, zatim topola, jablanova, lipa, tuja, jela, bora, bukve i niskog alpskog rastinja za imitaciju grmova.
Da bi nabavio sadnice Johan Kajzer je dva puta išao u Beč i Budimpeštu. Nabavio je i sadnice rijetkog egzotičnog drveta koga sada u parku, nažalost, nema.
S proljeća 1891. godine Johan Kajzer počinje sadnju – pratvarajući svoj dječački san pretvarati u stvarnost.
Kajzer je bdio nad poslom. Nadgledao je radove, pokazivao ljudima kako se sadi drveće, a i sam je uzimao ašov i lopatu. Kaljava i pusta bijeljinska utrina postala je park.
Sadnice su propisno bile zaštićene od glodara, ali ne i od djece i gradske sirotinje, jer tadašnji ljudi nisu mogli shvatiti da više neovlašteno mogu ulaziti na bivšu gradsku ledinu, koja je, dok Kajzer nije posadio drveće, bila svačija i ničija – ni carska ni spahijska.
Bila je, u stvari, utrina nekog bega po kojoj je svako mogao plandovati i raditi šta mu je volja. Sav tadašnji bijeljinski svijet čudilo je što plavokosi Švabo i iz Franc Jozef Felda sadi toliko drveća, koje nije voće i koje ničemu ne služi.
Kajzer je imao dosta muke sa razuzdanom djecom da bi sačuvao park. Neki su mu krali sadnice i nosili ih kućama, pa je Johan morao trčati s kraja na kraj parka, mlatarati rukama i štiti svoj zasad.
Mlatarao je tako Car Jovo, kako su ga Bijeljinci po svome prekrstili, po parku od jutra do sutra čuvajući drveće. I ostario je mlatarajući rukama i, što na njemačkom što na jedva naučenom srpskom jeziku, do kraja života je prijetio, psovao, molio, preklinjao, vrištao i bogoradio.
– Luda sfijet! Luda, luda! Blesafa! Ne čupala drfeće! Ostafila to, komšija, molila te ja… Ostafila ta drvo đafo te odnijela! O, luda sfijeta! Luda, luda… – godinama se razlijegao gradskim parkom glas Johana Kajzera.
I uspio je. Sačuvao je svoje carstvo od nekoliko hektara – sadašnji velelijepi bijeljinski park.
Kasnije su Bijeljinci sve čuvare parka zvali kajzer (car), pa ma koje on vjere bio. A kajzer u parku je bilo značajno i poštovano zanimanje. I sada stariji ljudi u parku plaše djecu kajzerom, tim čudnim, nabreklim, plavokosim, zadihanim i upornim Austrijancem koji je begovu kaljavu pustolovinu, obraslu divljim jabukama, trnjinama, trešnjama i gloginjama, pretvorio je u najznačajniji dio Bijeljine i čitave Semberije.
Jovo Car je uspio i ostavio iza sebe djelo neprocjenljive vrijednosti.
Bio je jedini car na svijetu kome je glavno i jedino zanimanje bilo da čuva park. To samo može biti u Semberiji i nigdje više na zemaljskom šaru.
Perivoj su uspjele sačuvati (mada u nekim vremenima izuzetno teško) i mnoge generacije Bijeljinaca. Osim Bijeljini, park pripada i svakom Ravničaru. Za sve je park svetinja, mjesto iz mladosti koje se ljubomorno čuva i ne dozvoljava se nikome da pomuti uspomene iz njega.
Bijeljina i semberska ravnica u parku imaju svoje blagorodno mjesto, na kome se rađaju velike i prve ljubavi, u kome se mame prvi drhtavi, slatki i vreli poljupci. U njemu se mrse se i vole čuperci i – i, na kraju, provode se penzionerski dani sa pričom o čuperku zanosne Drinke.
Bijeljina je opet pošla u Evropu.
Sada sa svojim perivojem.
To nije mala stvar, jer njoj je park podigao i čuvao jedan car!
Izvor: rtvbn.com/Tihomir Nestorović
