Rođen je u Dvorovima kod Bijeljine, gdje i sada živi. Primjer je mladim ljudima da se i iz malog mjesta može uspjeti i biti vrhunski sportista. Kaže da je neophodno imati i talenta koji se dobija rođenjem. Ipak, gledao je mnogo ljudi koji su imali vrhunske uslove, ali nisu postigli nikakve rezultate u sportu. Takođe, tvrdi i da različiti momenti utiču na razvoj sportiste od prolaska kroz burni period puberteta, do porodičnih odnosa i doživljaja iz okruženja.
Jak karakter i čelična volja trpe sve udare
Pored ratnih dejstava koja su snažno uticala na Zoranovu karijeru, još jedan događaj je ostavio na njega neizbrisiv pečat. Krajem 1998. godine imao je porodičnu tragediju. Njegova ćerka je nastradala u saobraćajnoj nesreći. Prema ličnom svjedočenju to ga je veoma potreslo i imao je jedno stagniranje u napredovanju i treniranju. Ipak, smogao je snage da nastavi dalje. Odradio je pripreme i otišao u Australiju na olimpijadu. Osvojio je dvadeset treće mjesto u konkurenciji 58 učesnika. Samim plasmanom je veoma zadovoljan.
– Mogu da se pohvalim sa još jednom stvari. Ja sam jedan od osnivača zajedničkog olimpijskog tima BiH nakon rata i prvi sportista iz Republike Srpske koji je učestvovao na jednoj olimpijadi, napominje on.
Sa Huanom Antoniom Samaranom – tadašnjim predsjednikom Međunarodnog olimpijskog komiteta
Na Svjetskom prvenstvu u Finskoj 2001. godine izmakla mu je kvota za olimpijske igre 2004. u Atini. Tada je bio sedmi, a prvih šest je išlo na olimpijske igre. Na svjetskom kupu u Beogradu 2006. godine bio sam šesti i malo mu je trebalo da uzme kvotu za olimpijske igre u Pekingu.
– Ali, i to je sport. U tom periodu, od 2001. do 2006. bio sam plasiran u prvih petnaest takmičara svjetske rang liste, sa ponosom kaže naš olimpijac.
Interesantan je podatak da je tokom svoje cijele karijere pucao iz puške marke Peraci, a koristio je municiju poznatog italijanskog proizvođača Miraž.
– Ne mogu da kažem da se ikada imao idealne tehničke uslove, ali zahvaljujući mojim roditeljima i treneru Dževadu Haznadaru, ostvario sam sve navedene uspjehe, kaže Zoran.
Prijatelj sa Vladom Simićem
Zoran kaže da mora pomenuti i Vlada Simića koji je jedan od najzaslužnijih za razvoj lovnog streljaštva u Republici Srpskoj. Simić je bio predsjednik Lovačkog saveza Republike Srpske i odmah nakon odbrambeno-otadžbinskog rata, pokrenuo je takmičenja u lovnom streljaštvu. Drago mu je da su njegovi sinovi nastavili istim putem.
Najdraže takmičenje na Kipru
Kaže da su mu sva takmičenja draga, ali svakom sportisti je najdraže ono na kojem ostvari najbolji rezultat. Za njega, to je takmičenje na Kipru iz 1996. godine kada je prošao kvotu za olimpijske igre. Prema njegovim riječima, na olimpijske igre se ide jednom ili dva puta u karijeri. One su san za svakog sportistu. To mu je najdraži uspjeh. Sa druge strane, ima i veoma puno osvojenih prvih mjesta na svim nivoima takmičenja i sva imaju svoju draž.
– Trebalo je uložiti puno truda i sve je zahtjevalo mnogo odricanja. Na primjer, ja nisam završio višu školu ili fakultet upravo zbog toga jer sam se posvetio sportu. Sada vidim da ima dosta talentovane dijece na našim prostorima. Oni fino krenu sa sportom i počnu ostvarivati zapažene rezultate. Imaju mnogo volje i elana u početku, ali, problem današnje omladine je što žele uspijeh preko noći. Ali, to ne može. Niti je kada moglo, niti će moći. Rekao sam, da sam se počeo aktivno baviti streljaštvom 1975. godine, a da sam tek 2000. doživio vrhunac karijere. Dakle, dvadesetpet godina treniranja je potrebno da se dođe do rezultata. A danas, ako nešto ne ide po volji, omladina odmah odustaje. Vidiš da je kupio neko auto, a ne novu pušku, sa mnogo razočarenja i malo ljutnje konstatuje Novaković.
Ipak, on ne krivi nikoga. Kaže da su tada bila druga vremena. Uspjesi sportista su se vrednovali na više načina. Ne samo kroz novčana sredstva. Kaže da je on jedan dobar primjer. Radivši u Ministarstvu unutrašnjih poslova uvijek je imao slobodno vrijeme za treninge i pripreme za takmičenja. Moram dodati da je uvijek bilo teško naći sponzore. Ipak, ako značiš nešto u jednom sportu svi će se utrkivati da ti budu sponzori.
Danas radi kao trener
– Moju takmičarsku karijeru završio sam 2006. godine. Sada radim kao trener. Jedno vrijeme sam trenirao dva strijelca iz Katara. Takođe, uvijek nesebično podijelim savjete mladim sportistima. Ali, ono što je za mene poražavajuće je to da mi u Republici Srpskoj nemamo nijedno olimpijsko strelište, a jedino u BiH je u Širokom Brijegu, ali je i ono van funkcije. Takođe, bilo bi dobro uz veoma mala ulaganja napraviti nekoliko Amerikan trap srelišta, odnosno da svaka regija ima strelište. Mislim da bih mogao dati veliki doprinos na podizanju lovnog streljaštva na veći nivo, kaže Zoran.
On navodi da je sport u strašno velikoj krizi u cijelom našem regionu. Omladinu nikada manje nije interesovao sport kao sada. Uz sve ovo, finansijska kriza je veoma negativno uticala na ovo stanje. Ipak, kada neko ima talenat i kada krenu rezultati onda je lako naći sredstava i sponzore. Kaže da će u narednom periodu imati više slobodnog vremena, tako da se planira posvetiti više trenerskom poslu.
– Niko ne bi bio sretniji od mene kada bismo napravili par vrhunskih strijelaca. Na primjer, moj kolega koji se takmičio zajedno samnom, Stjepan Vučković iz Hrvatske, je trener braće Perašević. Oni su osvojili dva zlata na olimpijskim igrama. Vučković, kao trener, je najsrećniji čovjek na svijetu. Dakle, važan je talenat, a mi to ovde imamo. Moramo više uraditi na uređenju strelišta. Ovaj sport treba omasoviti, jer samo jaka takmičenja i konkurencija stvaraju vrhunske strijelce koji će na međunarodnom planu pokazati koliko zaista vrijede. Sa druge strane, veoma mi je drago što je u poslednje vrijeme došlo do popularizacije lovnog streljaštva. U našim Lovačkim novinama sam čitao da je i lovno streljaštvo oživilo u Republici Srpskoj. Vidim da se ulaže puno truda i želim da se uključim i pomognem u aktivnostima vezanim za streljaštvo, kaže živa legenda našeg sporta.
O disciplini Amerikan trap
Na pitanje da nam kaže nešto više o disciplini Amerikan trap koja je veoma popularna u svijetu on kaže: “Što se tiče olimpijskih disciplina Trap, Skit i Dupli Trap propozicije su striktno propisane od strane međunarodne streljačke federacije. Potpuno druga situacija je sa Amerikan Trapom. Propozicije mogu da se prilagođavaju okruženju u kojem se gađa. Može da se propiše da se gađa samo sa jednim metkom, može da se gađa na različit broj meta, da se napravi kup ili liga sistem. U njemu nema striktnih pravila. I to je ono što ga čini zanimljivim. U Sjedinjenim Američkim Državama gađao sam jedno takmičenje u Amerikan Trapu sedam dana na kojem je učestvovalo preko 1500 učesnika. U prvom krugu se gađa jedan golub i u slučaju promašaja odmah se ispada. Gađa se tako nekoliko krugova i u svakom od njih ispadne po 200 do 300 takmičara. Nakon toga strijelci koji su ostali da se takmiče gađaju seriju po 15 golubova. Sve se gađa sa jednim metkom. U finalu se raspucava po 200 golubova.“
Vlasnik vrijednih nagrada i priznanja
Zoran nam je pokazao nekoliko najvrijednijih priznanja. Kako kaže, trofeja sa takmičenja je imao strašno puno. Pehara, medalja, diploma je imao da sigurno nije moglo da stane u dvije sobe. Prije nego što su izbile velike poplave sve trofeje je sklonio u podrumske prostorije. Želio je da pripremim jednu veliku sobu na drugom spratu kuće koja bi bila namjenjena za trofeje sa takmičenja i iz lova, tj. da napravi jednu veliku sportsku sobu. Međutim, poplave koje su iznenada naišle, uništile su veći dio kolekcije. Ipak, baveći se ovim sportom za nagrade je dosta često osvajao oružje. Ono je ostalo na sigurnom mjestu. A osvojio je preko 40 komada lovačkih pušaka.
Dio Zoranovih trofeja koji su bili izloženi na Sajmu lova u Bijeljini
Šampion široke ruke
Duško Lopandić, koji je Zoranov veliki prijatelj, kaže da je Zoka veći dio osvojenih lovačkih pušaka poklonio svojim prijateljima.
– Često se dešavalo da neko od njegovih prijatelja želi da kupi pušku. Zoran ga samo pita kakvu pušku želi, ode u svoju lovačku sobu i donese je. Meni je poklonio pušku marke “Crvena Zastava“ u kalibru .30-06. To je bilo na početku moje lovačke karijere. U neformalnom razgovoru rekao sam da želim da kupim pušku. Pitao sam ga za njegovo mišljenje, kao eksperta u toj oblasti, koju marku i kalibar da uzmem. On mi je odmah odgovorio: “Nećeš je kupiti, nego ćeš je dobiti!“, sa ponosom kaže Duško.
– Uživao sam u tome da nekoga obradujem finim poklonom. Ništa bolje ne bih živeo da sam prodao deset pušaka. A, sa ovim se ponosim. Zamislite imam 40 pušaka. Većinu ne bih iznio u lov. Samo bi stajale u sobi ne upotrebljene. Ovako kada poklonim pušku, onda znam da će se sa njom loviti i da će onoga koji je nosi podsjećati na mene, kaže Zoran zadovoljno.
Na pitanje da li se kada desi da promaši fazana ili zeca, odgovara kao iz topa: – Desi, kako da ne, lov je lov. Na strelištu imate vremena da se pripremite, ako nešto nije u redu vi ćete ponoviti. Ovde nema ponavljanja. Imate jedan momenat kada morate opaliti i to je pogodak ili promašaj. Svi su presrećni kada ja promašim divljač u lovu. Onda sam ja glavna tema cijeli dan.
Duško Lopandić navodi i jednu od njihovih anegdota: – Bili smo u jednom lovu. Bilo je dosta fazana. A svi su letili pred Zorana. Na doručku smo se dogovorili, a da to Zoran nije čuo, da sve što on odstrjeli kažemo da je neko drugi pucao. Zoranu nije bilo jasno kao je pet – šest puta neko mogao pucati u isto vrijeme kada i on. Ljutit, izdvojio se na bok grupe i ušao u jedan šumarak za psom. Njenim cik – cak letom ispred njega poletjela je šljuka, koju je bez problema pogodio.
Peraci prije umivanja
Zoran nas poziva u drugu prostoriju i sa ponosom pokazuje svoje puške. Svaka puška se nalazi u futroli i svaka ima poseban pribor za čišćenje.
– Peraci se mora očistiti prije umivanja. Kada ustanem, prvo očistim peraci, pa onda odem u kupatilo da obavim jutarnju higijenu. Znate kako, uvjek sam volio da se lijepo obučem kada idem u lov ili na strlište. To je za mene praznik. Takođe, oružje mora biti besprjekorno čisto. Na primjer, ne volim vidjeti da neko nosi pušku bez remnika. Dakle, ili – ili, isključiv je olimpijac.
Na kraju, Zorana smo ostavili da uživa u slobodnom vremenu, a dogovorili smo se i da zajedničkim snagama napravimo nekoliko tekstova za naše Lovačke novine o streljačkim tehnikama.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: lovcirs.com
