Kraljici Mariji nije trebalo mnogo da svojom elegancijom i prefinjenošću kupi srca dama Beograda. Ali i više od toga… nju su voljele i obične žene.
Savremenici kažu da je ona bila sve što je narod u tom trenutku želio od vladarke – dobra supruga, požrtvovana majka, vrijedna domaćica i dostojanstvena kraljica koja je za svakoga imala blagu riječ – Marija Karađorđević.
Rođena je kao treće dijete rumunskog kralja Ferdinanda. Bila je imenjakinja sa svojom majkom, ali je ubrzo dobila nadimak Minjon. Neki kažu da je to zbog toga što je bila “slatka kao minjon”. Drugi kažu da je nadimak dobila po nazivu opere koju je njena majka gledala neposredno prije nego što ju je rodila.
Kako bilo, “Minjon” Marija je uskoro je postala jedna od najljepših princeza Evrope.
“Ja vam od srca blagodarim!”
Osim ljepote, riječ je bila o veoma obrazovanoj dami – školovala se po najprestižnijim školama, a osim rumunskog govorila je tečno engleski, njemački i francuski jezik. Uskoro je progovorila i srpski jezik. Udala se za jugoslovenskog kralja “ujedinitelja” – Aleksandra Karađorđevića.
Kažu da je omiljenost u narodu počela da stiče i prije samog venčanja, kada je sa balkona Starog dvora, nakon što je prvi put došla u svoju novu domovinu, okupljene pozdravila rekavši: “Ja vam od srca blagodarim!”
Kraljica Marija i kralj Aleksandar uskoro su postali uzor za sve evropske kraljevske parove. Živjeli su skladno i povučeno, a brak je krunisan trojicom sinova – Petrom, Tomislavom i Andrejem. Kraljici Mariji nije trebalo mnogo da svojom elegancijom i prefinjenošću kupi srca dama Beograda. Ali i više od toga… nju su voljele i obične žene, građanke podjednako kao i seljanke, a ona im je vraćala otvarajući škole, bolnice, obdaništa i poklanjajući novac dobrotvornim udruženjima.
Bila je aktivna u dobrotvornoj organizaciji Kolo srpskih sestara, a vrijednim, siromašnim đacima pomagala da nastave školovanje.
Sreću kraljice Marije pomutila su dva događaja.
Prvi se dogodio jednog oktobarskog dana 1934. godine kada je u atentatu u Marseju ubijen kralj Aleksandar.
Kraljica je dostojanstveno i nijemo podnosila svoju bol postavši sa 34 godine udovica sa tri sina, od kojih je najstariji imao 11 i trebalo je da postane kralj. Kraljica je sklopila oči i uzdahnula. Nije plakala. Poslije lake nesvjestice i uzetih kapljica za smirenje, odlučno je rekla:
– Umro je na dužnosti, a to je smrt koje je On dostojan – piše u izvještaju koji je francuskoj vladi tog dana podnio komandant lionske policije koji je kraljici Mariji saopštio da je na njenog supruga izvršen atentat.
Crninu je nosila dvije godine potpuno se za to vrijeme okrenuvši obrazovanju svojih sinova i dobrotvornom radu. U godinama koje su uslijedile ona je preuzela brigu o Društvu Crvenog krsta, potpisala Povelju o pravima djeteta i darovala na desetine humanitarnih organizacija.
Kraljica Marija je ličnim sredstvima pomogla zidanje Dječje klinike u Tiršovoj ulici i Instituta za onkologiju.
Drugi događaj koji ne nepovratno izmijeni život “narodne kraljice” bio je početak Drugog svjetskog rata i odlazak iz Jugoslavije. Kako je istorija pokazala, taj odlazak je bio – zauvijek!
U ratnim godinama, za kraljicu Mariju čulo je malo ljudi u okupiranoj zemlji. A ipak, ona je neumorno radila za njih – preko Komiteta Crvenog krsta, do kraja 1943. godine zarobljenicima u logorima širom zaraćene Evrope upućeno je oko 7,5 miliona kilograma pošiljki, od čega oko 5,5 miliona kilograma hrane.
Kako okupator ne bi saznao ko zapravo šalje pakete, kraljica ih je potisivala kao Marija K. Đorđević.
“Narodna kraljica” bez zemlje i naroda
Život kraljice Marije se do tog trenutka već iz korijena promijenio. Živjela je sa sinovima Tomislavom i Andrejem u maloj seoskoj kući na imanju “Stari mlin” kraj Londona. Kada je postalo izvjesno da se nikada neće vratiti u Jugoslaviju kada im je nova vlast oduzela sve privilegije i imanja, porodica se povukla na imanje u Kentu.
Starstveni vozač
Jedna od najvećih ljubavi kraljice Marije bila je ona prema automobilima. U vrijeme kada su se u svijetu žene-vozači mogli nabrojati na prste jedne ruke, kraljica Marija je motala volan po beogradskim ulicama ostavljajući u prašini kraljevsku pratnju na konjima. Uz svu tu skromnost, bila je jedna od prvih žena sa vozačkom dozvolom, i veoma je voljela lijepe automobile. U jednom od njih 8. oktobra 1959, na 25. godišnjicu ubistva u Marselju, stigla je u Pariz gdje joj je Orden legije časti dodijelio predsjednik Francuske, general Šarl de Gol.
Kraljica Marija je nastavila život mirnim seoskim životom. Sinovi su joj se bavili poljoprivredom, a ona je obavljala kućne poslove, a u slobodnom vremenu slikala i vajala. Bavila se i izučavanjem umjetnosti slikanja. I dalje je slavila porodičnu krsnu slavu, poštovala sve pravoslavne praznike, posebno Božić i Vaskrs, ali zdravlje ju je polako napuštalo.
Pred kraj života, kraljica kojoj nije smetalo da postane farmerka, ostala je bez sredstava i bila je prinuđena da prodaje nakit. Njen posljednji službeni snimak, urađen je da bi se javnosti prikazala njena izuzetno vrijedna dijadema, koja je ponuđena na prodaju. Kraljica Marija umrla je u 61. godini. Opelo joj je po pravoslavnim običajima služeno u hramu Svetog Save u Londonu, koji je ona podigla. Sahranjena je u Vindzoru, blizu groba engleske kraljice Viktorije, svoje prebake. Njeni ostaci danas počivaju na Oplencu, u porodičnoj crkvi dinastije Karađorđević.
Izvor: tanjug.rs
