Već 55 godine u bijeljinskoj Ulici neznanih junaka postoji užarska radnja, jedina u Bijeljini, ali i ovoj regiji. Njen sadašnji vlasnik je pedesetogodišnji Selim Šabanović, čiji je otac osnovao radnju i njemu prenio ovaj stari zanat.
Donosimo vam priču o ovom čovjeku, ali i o drugoj strani njegovog posla.
Kako kaže Selim, od najranijeg djetinjstva je vezan za ovo mjesto u kom dnevno provodi i po deset sati.
„Ja kao dječak od šest godina sam dolazio u radnju. To je prije tako bilo, dovede vas otac u radnju da pometete, počistite, složite malo robu. Onda je počelo učenje, za šta je šta i pošto je šta, a prvi razred kad sam bio počeli su i prvi moji majstorski radovi“, priča Selim.
Pleti, pleti…
Selim na pletenje jedne mreže ili ljuljaške nekad potroši i nekoliko dana,ali se ne žali, jer voli ono što radi.
„Zavisi od kvadrature zavisi kolika je kocka. Otprilike na kvadrat treba da potrošite sat, sat i po vremena. Kolika je dužina, debljina kanapa“, objašnjava jedini semberski užar.
Na kaficu i informacije kod majstora
Ono što je u ovoj radnji sačuvano iz nekih prošlih vremena je i običaj okupljanja kod majstora.
„Oduvijek su ovjde dolazili i stariji i mlađi. Zanatlije koje su otišle u penziju dođu da vide radi li se ili ne radi. Oni koji ne rade dođu da čuju novosti ima li šta u gradu“, kaže kroz osmjeh Selim.
Dodaje da je priča o politici strogo zabranjena.
„Ako počnu o politici, posvađaće se. Zato ja njih onako navedem na vedrije i veselije teme. Pričaju o ljubavi, prisjećaju se mladosti, a pričaju i razne dogodovštine. Šta se novo dešava u gradu je nezaobilazna tema“, priča Šabanović.
Velika porodica
I oni koji ne znaju ko je Selim, orjentišu se prema radnji, pa često kažu „Evo prošao užara“.
Ono što se o Selimu ne zna je da ima veliku porodicu, čak šestoro djece, a od toga, ni manje ni više nego dva para blizanaca.
„Imam dva para blizanaca, imam četiri dječaka i dvije djevojčice i jako sam sretan zbog toga čovjek. Zahvaljujuci supruzi koja je brižna majka i dobra domaćica uspjevamo da izguramo. Što kažu ljudi krpimo“.
Šest kvadrata u kojima je stalo vrijeme
U radnji i dalje čuva prvu tablu i drvene konstrukcije koje je njegov otac postavio, a koje nije mijenjao jer ga podsjećaju na trud koji su otac Šukrija i majka Jelena uložili da ovaj posao opstane.
„Ja namjerno nisam htio da promijenim taj ambijent, čak sam sačuvao i njegovu tablu od te stare firme koja je izblijedila i stoji tu za uspomenu. Stara je preko pedesetak godina. Vidi se i po samom drvetu koliko je tu kanapa isječeno“
“Ovaj posao volim i najbolje znam da ga radim, kaže Selim i dodaje da ne bi volio da se njegova djeca bave ovim, ali bi volio da nauče zanat. Običan čovjek se mora radom boriti da bi opstao”, poručuje za kraj semberski užar.
Izvor: noviglas.info
