Tridesetak godina jako skladnog braka, dva uspješna i pametna sina koji se dokazuju tamo gdje niko ne zna čiji su i odakle su, kičmu koja još nije savijena i snove koji me ne napuštaju. Nisam uobročen, nisam mejn-strim, nisam puno puta izdao suštinskog sebe, a sve više imam život tako koncipiran da sve manje zavisim od onih koji me ne interesuju. To je veliki kapital. Možda bih samo još volio da na spisak uspjeha na koje sam ponosan do kraja života dodam makar jednu predstavu.
2.Koja je to profesija kojom ste u mladosti priželjkivali da se bavite i koliko se ona razlikuje od onoga što vam je danas posao?
3. Koja knjiga, film ili predstava su na Vas ostavili utisak posljednjih godina?
Ja nisam klasični čitalac, ni gledalac, i ne mijenjam mišljenje često. Meni neka djela prosto obuzmu po pet, deset godina života, jer im se neprekidno vraćam. Živim ih, nosim sa sobom. Dugo sam već u fazi Geteovog Fausta i svih vidova dramatizacija balade o Hasanaginici.
4. Postoji li hobi ili neko drugo interesovanje kojem posvećujete slobodno vrijeme?
Do prije nekoliko godina, bilo je to pecanje. Više nije. Sad mi se izbrisala ta linija između klasičnog rada i klasičnog odmora. Sve što trenutno radim, volim, i kratak mi je dan da stignem sve što hoću. Eventualno, ponekad volim ležerne izlaske sa dragim ljudima i gledanje sporta.
5. Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo unaprijediti u Bijeljini?
Unaprijediti, znači nešto učiniti boljim. Tu postoji zabluda da tehnološki napredak donosi unapređenje. Formalni možda da, suštinski ne. Mislim da prije toga u Bijeljini treba napraviti spisak stvari koje treba UKINUTI, i spisak zaboravljenih i preskočenih stvari koje treba USPOSTAVITI.
6.Kako Bijeljinu i Semberiju vidite u budućnosti?
U budućnosti ili u snovima? U realnosti, ili u skorijoj budućnosti kao grad starih, grad u koji vašarski živost donosi samo dijaspora koja pripada najnižim evropskim socijalnim i intelektualnim kategorijama, grad nas mediokriteta koji nemamo kvalitet da nas poželi neka druga, veća i bolja sredina, grad suludo i bez reda sagrađenih zgrada i trotoara prepunih auta, grad kockarnica, noćnih klubova, vikendica na iznajmljivanje sa đakuzijem i muzikom kroz neke cijevi… Sela neće postojati u klasičnom smislu, zemlju će pokupovati tajkuni, a u kućama će samo vikendom spavati oni koji su se preselili u grad i dva puta godišnje gastarbajteri…
U snovima, ili u dalekoj budućnosti, kao grad koji je zatvorio centar za saobraćaj, izmjestio institucije iz centra, objasnio ljudima da imaju noge i da nije grijeh ići pješice, napravio ljudske urbanističke planove, zaustavio suludu gradnju po željama bogataša, vratio park u njegovu osnovnu funkciju, uredio groblja, napravio pokrivenu pijacu, zgradu pozorišta, ima aj-ti klastere, u strukturama vlasti rade neki mladi ljudi kojima ne znamo imena, jer nam je svejedno kako se zovu, znamo šta im je posao. Grad koji je ukinuo manifestacije bez smisla i nivoa… A u Semberiji: Tamo u mojim snovima žive ponosni i bogati farmeri koji u svojim selima ljepše i bogatije žive, nego u gradu…. U grad dolaze da se školuju, zadovolje kulturne potrebe, a ne pada im na pamet da se učlane u stranku, kupe diplomu, zaposle se u državnoj firmi za 600 evra i kupe stan od 40 kvadrata, prodavši 80 dunuma zemlje sticane kroz tri generacije…
Dešavanja u Bijeljina
Izvor: semberija.info