“Ispod 50 maraka dnevno ako zaradim na ulici, nisam smio ući u kuću, morao sam spavati napolju” – ispričao nam je Dejan. I dok mu jedni pomažu, drugi ga žale, ima i onih koji ga osuđuju… Ovo je njegova životna priča, a prije nego što je počnete čitati, probajmo se svi osloboditi predrasuda i prohodati u tuđim cipelama. Dejan Mićić nas je dočekao u svom stanu, skromnom, ali urednom i čistom. Kao pravi domaćin ponudio nas je kafom i rakijom, dok se na šporetu krčkao krompir fino isječen na komade, koji je kuvao da bi sebi napravio pire.
"Večeraću malo pirea i hljeba. To imam danas" – kaže Dejan.
Deju pamtimo iz različitih životnih faza kroz koje je prolazio, živeći na ulicama Bijeljine, grada koji nekako uvijek nađe način da se pobrine za one kojima život nije bio naklonjen. Svaki grad ima nekog svog Deju. Ovaj naš je nekada bio i "šašav", znao nas je nasmijati, začuditi, ali i rasplakati.
Dejan ne zna ko su mu pravi roditelji. Sada ima 28 godina i kako nam je rekao više i ne želi da zna.
"Kad me nisu roditelji do sad potražili, ni sada mi ne trebaju kada sam svoj čovjek. Sada i da se pojave moji pravi roditelji, ja ne bih imao srca da im priđem, samo bih okrenuo glavu i rekao – ja te ne znam. Iako mi je uvijek nedostajalo da osjetim tu ljubav porodice" – iskren je Dejan.
POKUŠAO SAM I DA SE UBIJEM
Sa godinu i po dana je usvojen, nakon što su ga pronašli ostavljenog u parku, kako kaže u kartonskoj kutiji. Porodica u kojoj je odrastao bila je sve, samo nije bila ono što porodica treba da bude.
"Tukli su me i zlostavljali. Očuh mi je dva puta stavljao pištolj u usta. Imali su dvoje djece još pored mene. Ja sam im svima prao veš, čistio po kući, izdražavao ih. Ispod 50 maraka dnevno ako zaradim na ulici, nisam smio ući u kuću. Ako ne donesem dovoljno novca, moram spavati negdje u gradu"- ispričao nam je Dejan.
Kada je žena koja ga je usvojila umrla 2009. godine, ostao je prepušten ulici. Tada su nastupili dodatni problemi.
"Imao sam tada 17 godina, spavao sam u parku i na autobuskoj stanici, u napuštenim kućama. Živio sam u kući u kojoj nije bilo ni vrata ni prozora. I tu su dolazili neki da me tuku i maltretiraju. Bila je u to vrijeme moja priča u medijima" – prisjeća se Dejan. To je, kako nam je rekao, bio baš težak dio njegovog života kada je pokušao i samoubistvo.
"Ja sam tad pokušao da se ubijem. Skinuli su me sa vješala bukvalno. Nisam mogao više podnijeti takav život. Nakon toga sam upućen na liječenje u Banjaluku na psihijatriju gdje sam proveo 14 dana. Moj je život stvarno bio težak " – iskren je Dejan i dodaje da je bio smješten u pravu hraniteljsku porodicu koja je zdrava, njegov bi život danas izgledao potpuno drugačije.
SVE TRI DEJANOVE ŽELJE I VJERA U BOGA
"Ja sam mnogo šta u životu želio. Želio sam i srednju školu da završim, da imam svoj posao, porodicu, ali to mi se nije ostvarilo" – kaže.
Dok ga slušam pomislim, kako mi ljudi sve uzimamo zdravo za gotovo. Jer mnogima od nas te njegove velike želje se samo podrazumijevaju. Jedna želja mu se ipak ostvarila, da ima svoj stan. Stan je dobio prije tri mjeseca u okviru stambenog zbrinjavanja ljudi u stanju socijalne potrebe. Tokom razgovora je mnogo puta iskazao zahvalnost zbog toga bivšem gradonačelniku Mići Mićiću. Koliko je taj trenutak bio važan u njegovom životu, pokazuje i uramljena slika, pokojnog gradonačelnika koji mu uručuje ključeve stana.
"Kada su me pozvali iz komisije za stambeno zbrinjavanje, ja nisam mogao da vjerujem. Kada sam došao da preuzmem ključ od stana, nisam bio u stanju ništa da kažem koliko sam plakao pogođen ovim gestom, nisam mogao izgovoriti ni riječ" – prisjeća se.
Druga želja mu je da nađe posao. Ima Dejan i treću želju – da zasnuje porodicu. Ističe da kad on nije osjetio roditeljsku ljubav nikad u životu, volio bi da je pruži svojoj djeci.
"Porodicu planiram, ali tek pošto budem imao posao. Lako je steći porodicu, ali moraš ti tu porodicu s nečim da nahraniš i djecu da izvedeš na pravi put" – navodi Dejan koji je sa ruba života i propasti spas pronašao u vjeri i crkvi.
Kaže da je danas mnogo drugačiji nego što je bio. Dotakli smo se u razgovoru i njegovih čudnih faza života kada smo ga po gradu viđali s nalakiranim noktima i našminkanog.
"Ja sam bio na lošem putu, loš život sam vodio. Tu mi je isto dosta pomogla crkva, jer na to me je bilo navelo loše društvo. Zahvaljući Bogu i Svetoj Bogorodici ja sam se toga riješio"- naglašava Dejan.
Utjehu za sve traume i nevolje kroz koje je prošao, pronašao je u vjeri. U stanu na zidu stoji nekoliko ikona i kandilo. Dejan kaže da danas često posjećuje manastire i crkve, a redovno ide i na liturgiju.
"Prvo što sam unio u stan bila je ikona Svetog Vasilija Ostroškog i Svete Petke. Mnogo mi je pomoglo to što idem u crkvu, na svetu liturgiju. Postim redovno svaki post, srijedom i petkom. Hrišćanstvo je nešto što mi mnogo u životu znači. Idi u crkvu i moli se i nemoj drugome misliti zlo" – objašnjava Dejan i napominje da mu takođe mnogo pomaže sveštenstvo iz crkve Sveti Đorđe. Danas je to kroz pakete hrane i higijene, a kroz cijelo njegovo teško djetinjstvo su kako nam je ispričao pazili na njega, hranili ga i mislili o njemu.
"Moram pomenuti kako mi je jedan sveštenik dovezao pun automobil hrane sada na Bogojavljenje i rekao mi Dejo evo da imaš da jedeš. Svaki Božić i Vaskrs oni mene obraduju"- ispričao nam je uz zahvalnost.
Iako Dejan ističe da mu mnogi pomažu, priznaje da je teško zavisiti od drugih te da i danas često zna biti gladan.
MOLBA I VAPAJ ZA POSAO
"Ne mogu meni ljudi stalno nešto da pružaju i daju, novac ili hranu. Oni imaju svoje porodice i svoju djecu. Ja bih volio da radim, da imam svoj posao. Međutim, gdje god sam se obratio za posao, niko me nije htio. Nema kome se nisam obraćao za pomoć " – kaže Dejan.
On je i ovom prilikom uputio molbu svim dobrim ljudima da mu pomognu da se zaposli, da radi bilo kakav pošten i čestit posao.
"Obraćam se ovim putem i novom gradonačelniku Ljubiši Petroviću da mi izađe u susret i pruži neki posao. Nije bitno šta ću raditi, čistiti ispred opštine, ložiti vatru negdje, ma bilo šta. Čistio bih ja i toalete, mogu i da metem ulicu, nije mi važno samo da imam svoj dinar"- kaže Dejan.
Godinu dana je radio u plastenicima u socijalnom preduzeću udruženja građana "Otaharin", međutim taj ugovor mu je istekao. Sada kaže pokušava da se zaposli negdje bar sezonski.
Dejan je završio osnovnu školu. Prvo je, kako nam je ispričao, krenuo redovno u osnovnu školu, ali pošto nije imao uslove za dalje školovanje, poslije je vanredno završio devet razreda. Kaže da je htio završiti vanredno i srednju školu, ali nije imao novca za to.
Najbolji prijatelj mu često pritekne u pomoć da plati režije kada nema novca, ali svjestan je da to ne može zauvijek trajati. Ima i prijateljicu koju poznaje već 20 godina i koja ga je kako kaže izvela na pravi put, te mu je podrška u teškim vremenima. Beskrajno im je zahvalan zbog toga.
"Svako ima svoje obaveze i porodicu, ne može niko plaćati moj život. Mene je toga sramota" – dodaje.
Da nesreća nikad ne dolazi sama, pokazalo se prije sedam godina kada je morao i na operaciju očiju. Dijagnostikovan mu je strabizam, odnosno anomalija položaja očiju i poremećaj funkcije vida.
"Na operaciju sam otišao tako što su mi put platili humani ljudi, spremili me na autobus i poslali za Banjaluku" – navodi Dejan.
Njemu je svojevremeno dijagnostikovana i epilepsija, ali se kako sada kaže, zahvaljujući Svetom Vasiliju Ostroškom, izliječio. Za nekoliko dana ponovo ide pod Ostrog. "Sad idem ponovo pod Ostrog u manastir. Ovog puta da bi se zahvalio na ispunjenoj želji što sam dobio krov nad glavom, a i da se pomolim za posao" – kaže Dejan.
KOD RAŽNATOVIĆA NA SVADBI
Iako bez primanja i u stanju socijalne potrebe, često se snađe uz pomoć prijatelja i dobrih ljudi pa sjedne na autobus da bi otišao negdje i obišao neki manastir. Mada, znao je Dejo isto tako sjesti na autobus pa otići i u Beograd na svadbu Ražnatovića.
"Pozajmio sam od druga novac za kartu, sjeo na autobus i otišao u Hram Svetog Save, čestitao mladencima, fotografisao se sa Veljkom i vratio odmah nazad u Bijeljinu. Imao sam stvarno tu želju, jer od svih naših pjevača Cecu majku najviše volim." – uz osmijeh priča Dejan i pokazuje sliku sa Veljkom Ražnatovićem, a ja ga pitam imaš li neku drugu koja nije mutna, on se nasmije i odgovara -"Nemam, mnogo sam imao tremu pa su mi se tresle ruke.
Pomenuo je i da ga satirični portal "Bijeljina news" često pominje, ali da njega to ne dotiče. Ipak, drago mu je što ima i svoj stiker na Viberu. Ispričao je i kako je dočekao 2021. godinu uz live stream na svom Facebook profilu, gdje ga je u novogodišnjoj noći pratilo oko 500 ljudi, dok ih je on zabavljao uz pjesmu, muziku i dobro raspoloženje.
Lijepo je vidjeti da se još uvijek smije neko ko je prošao kroz pakao života. Takav je naš Dejo. A mi? Mi ne znamo koliko je težak teret koji ne nosimo.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: bijeljina.org
