Sami biramo kakav će nam biti pogled na svijet i na ono što nam se dešava. Možemo sve posmatrati crno-bijelo, ali uvijek možemo dodati i malo boje, ma koliko sve crno izgledalo.
Povreda kičmene moždine je definitivno najgora stvar koja mi se dogodila u životu i nešto što nikome nikada ne bih poželjela – počinje svoju priču za „Blic ženu“ hrabra Milica Knežević (25) iz Zrenjanina.
Sa 15 godina njen život okrenuo se naopačke u samo jednoj sekundi. Sa tatom je doživjela saobraćajnu nesreću, poslije koje je bila potpuno paralizovana od vrata nadole. Mogla je samo da priča i da trepće.
– Kad vam se to dogodi, prvo ne znate da li ćete preživjeti, posebno kad vam ljekar dâ samo jedan odsto šanse da ikada pomjerite bilo koji dio tjela i kaže vam da je najbolje da se pomirite sa tim da ćete cijeli život provesti u krevetu. Prilično crno, zar ne? Posebno za nekog ko ima 15 godina – prisjeća se Milica, koja je sada četvrta godina na studijama za softversko inženjerstvo na Tehničkom fakultetu.
U takvoj situaciji nema osobe koja se ne zapita zašto se to baš njoj dogodilo. Odgovora nema jer nekada to prouzrokuju naši, nekada tuđi postupci, ali kada se sve sabere i oduzme, nema nazad, tako je kako je. Život se nastavlja, a mi biramo kako ćemo ga nastaviti.
– Godinu dana provela sam u bolnici. Za to vrijeme smršala sam više od 30 kilograma. Bilo je momenata kad sam plakala non-stop, nisam vidjela svrhu života jer apsolutno ništa sama nisam mogla da uradim. Nije bilo nikog ko bi popričao sa mnom i rekao: „Jeste, sve se to dogodilo, ali to nije kraj života“ – priča Milica.
Dečko je bio i ostao uz mene
Kako je oduvijek bila sportista, posebno teško je prihvatila činjenicu da nikad više neće igrati odbojku. Dugo je trenirala i imala velike planove, tako da joj je to nakon nezgode najteže palo.
– Poslije nekog vremena shvatite da vi tako ležite, a vrijeme prolazi i da od toga nemate ništa. Ali, srećom, uz mene su sve vrijeme bili moja porodica i najbliži ljudi, na kojima sam vidjela da im je nekad bilo teže nego meni samoj. To me je prosto i natjeralo da krenem dalje. Znala sam da moja majka bukvalno umire pored mene kad ja plačem – kaže Milica, koja nas svakim svojim odgovorom iznenadi koliko zrelo i racionalno razmišlja za svoje godine.
Nakon rehabilitacija u Rusiji i Americi sve je krenulo nabolje, a Milica je na internetu čitala iskustva ljudi sa sličnim problemima i ona su joj mnogo pomogla. Sve to ju je guralo naprijed, ali najviše porodica – mama Ljiljana, baka Bjelica i sestra Marija. Sa njom i uz nju je i prije nezgode, ali i poslije bio i ostao dečko Dragan.
– Nema razlike između njega i moje porodice. Zajedno smo više od deset godina i on mi je veliki oslonac. Kad se sve to dogodilo, razumjela bih i da nije ostao uz mene, ali jeste i to nas je jako zbližilo. Imali smo težak period, bilo je situacija kad sam željela da ga otjeram, ali izdržali smo sve – priča iskreno.
Sa dikriminacijom se susrećem svakog dana
Kako bi ohrabrila i motivisala druge ljude, Milica je počela da piše blog „Izaberi da živiš“, gdje deli svoja iskustva. Želi da skrene pažnju ljudima da na osobe u kolicima ne gledaju sažaljivo i sa predrasudama.
– Milion puta u prolazu sam čula: „Jao, jadna ona.“ Tad se uvijek zapitam otkud ljudima ideja da tako nešto pomisle. Ne poznaješ me, ne znaš ništa o meni i ja nisam ograničena zbog kolica, već zbog razmišljanja drugih ljudi i nedovoljnog broja rampi. Da nema kolica, bila bih u krevetu.
Zato da bi olakšala sebi, ali i nekim budućim kolegama i generacijama, Milica je potrošila tri godine kako bi se izborila da na njenom fakultetu naprave rampu i lift za osobe sa invaliditetom. Sa diskriminacijom se susreće svakog dana, ali to je ne obeshrabruje. Naprotiv, baš želi da se bavi ljudskim pravima, jer bez obzira na to što joj se dogodilo, Milica može da radi sve što poželi. To dokazuje svakog dana i sebi i drugima.
– Probala sam veslanje u kajaku, adaptivno surfovanje, ronjenje, plivanje, stoni tenis, kao i ragbi u kolicima. Skakala sam i padobranom, što je bilo fantastično. Nisam mogla da vjerujem da sam skočila sa 3.000 metara visine. To samo dokazuje da prepreke ne postoje kad čovek nešto želi – zaključuje ova vesela djevojka na kraju, kojoj je očigledno priroda podarila brojne talente, među kojima se ipak najviše ističe onaj za život.
Izvor: srpskainfo.com
