Budimir Davidović je početak Prvog svjetskog rata i opšte mobilizacije dočekao kao prekaljeni ratnik. Ovaj tada dvadesetčetvorogodišnji mladić iz Lučana već je vojevao u oba Balkanska rata stekavši reputaciju hraborg i neustrašivog vojnika i među saborcima i među komandom.
I tako, kada je ostarjeli kralj Petar pozvao, Budimir se odazvao. Učestvovao je tokom Prvog svjetskog rata u više borbi protiv Austrougara i bugarskih vojnika. Prošao je Albansku golgotu, stigao do Krfa, tamo se oporavio, i bio jedan od učesnika proboja Solunskog fronta.
Budimir je bio izviđač. Ulazio je duboko u neprijateljsku teritoriju, šunjao se i snimao Bugare i Austrougare i nekako, uvijek uspevjao da se neopaženo vrati.
Početkom 1918. javio se u jurišnu četu i tu je prilikom napada na položaje Krvavi Zub – Obla Čuka, Kravice – Zapadni Veternik. Ispostavilo se, posljednji put!
Budimir je bio ranjen sa sedamnaest uboda u borbi prsa u prsa! U toku borbe na njega je bačena ručna bomba zbog koje mu je amputirana desna ruka i u bolnici je izvađeno iz njegovog tijela sedamdeset četiri parčeta od bombe.
Za njegov podvig čulo se nadaleko. Za svoje junaštvo odlikovan je najvišim vojnim odlikovanjima, sa dvije Karađorđeve zvjezde sa mačevima, Ordenom Legije časti, Ordenom Belog orla s mačevima, Obilićevom medaljom za hrabrost i Albanskom spomenicom.
Dok se oporavljao u bilnici posjetio ga je francuski general Gijom. Priča kaže da je on skinuo sa svojih grudi Orden francuske Legije časti i pružio ga Budimiru.
– Junače, ti više nego ja zaslužuješ da nosiš ovo visoko odlikovanje. Hiljadili se takvi junaci – rekao je general.
Strašna sudbina “pobjednika”
Nakon oslobođenja i povratka u Srbiju, Budimira je snašla sudbina mnogih njegovih saboraca koji su ostali invalidi. Onako bez ruke bio je prisiljen da radi u nadnici kod drugoga, a kao invalid nije mogao mnogo. Ipak, ljudi su ga držali iz sažaljenja.
Poslije je nosio mlijeko u Čačak, bio monopolski kontrolor, služitelj u poreskoj upravi… sve samo da preživi.
A sa godinama je bilo samo još teže… Bolesnog i za rad nesposobnog, svi su ga zaboravili. O ovome svjedoči i potresno pismo koje je, sured okupacije, 24. aprila 1942. Upućeno predsjedniku srpske vlade Milanu Nediću.
– Molim vas da mi se dodijeli nešto pomoći pošto nemam nikakvih drugih prihoda, star sam i sakat, umirem od gladi na čačanskoj kaldrmi sa ženom i još dvoje sitne djece – napisao je Budimir
Doživio je duboku starost. Umro je 1980. u 90. godini života u Čačku gdke od 1992. jedna ulica nosi njegovo ime.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: istorijskizabavnik.rs
