Da pređemo na TI – DRAGANA MUSLADIN – „Nisam drugačija od ostalih, naprotiv, baš sam običnija“ (video)

Datum:

Share post:

Dragana Musladin, poznata bijeljinska voditeljka, dugogodišnji radnik RTV BN, bila je gost emisije „Da pređemo na TI“. Dragana je govorila o svom privatnom životu, svojim ostvarenim i neostvarenim ciljevima i željama.

Kada bi vratila vrijeme, kaže, ostala bi u Novom Sadu gdje je uplovila u medijske vode… Najviše je nervira licemjerstvo, plaši se bolesti, a neostvarena želja joj je da se radi sa djecom.

Šta bi prvo pokazala u Bijeljini nekome ko dolazi prvi put u grad?

Primjetili ste da ljudi mnogo vole da dođu u Bijeljinu i ja bih baš ovdje dovela gosta, da sjedimo i gledamo na Gradski trg. Kada sam doselila u Bijeljinu, prvo sam bila oduševljena Gradskim trgom, a doselila sam se 1988.godine i ovo je meni prava Bijeljina, da sjedim, naručim kafu i gledam kako ljudi prolaze… Pošto svi vole tu našu domaću kafu u Bijeljini da popiju, naručila bih domaću kafu sa ratlukom i sjela i rekla „Pogledaj, ovo je Bijeljina, ovo su Bijeljinci, ovo su Semberci, najstarija zgrada opštine, tu je i zgrada Muzeja, Trg koji je nekada izgledao drugačije, ali je uvijek lijep na svoj način“. Pošto sam ja zavoljela Bijeljinu, ovo bi bila prva slika, a druga bi bila vožnja do Obriježi, da sa Obriježi ljudi vide koliko je ravna Bijeljina, kako je ravna ta naša Semberija, kako je lijepa i kolika je zaista. Možda na najbolji način to prvo da pokažemo, a posle ćemo gastro momenat koji uvijek kupuje posjetioce.

TESTNA REKLAMA

Koja je tvoja najsrećnija uspomena iz dietinjstva?

Pošto sam uvijek željela i voljela da animiram ljude i da ih zabavljam i zasmijem, možda je to moj prvi nastup u školi, moja najljepša uspomena, a kasnije sam ostvarila tu svoju želju da nekoga oraspoložim. Ustvari, moja ideja je i dalje, kada svoj posao radim, da ljude oraspoložim, da ih malo rasteretim.. Tako da sve za moje djetinjstvo što me vežu lijepe uspomene, to je sve oko igre, animacije, učestvovanja u predstavama, priredbama, programima, sa KUD, sa plesnim grupama…

Na čemu si najviše zahvalna?

Pa najviše sam zahvalna ustvari svojim roditeljima i ja se trudim, kao roditelj, isto da svom djetetu prenesem te neke osnovne vrijednosti o životu, da je koliko-toliko pripremim na život koji nije uopšte jednostavan i lak. Moji roditelji su prenijeli, što namjerno i svjesno, što možda i nesvjesno, da imam neke stavove u životu i neke norme ponašanja, tako ja doživljavam ljude i situacije i zahvalna sam im zbog toga, zato što su mnogo dobri ljudi i lijepo je kada vam prenesu ono dobro, da treba u životu razmišljati dobro i pozitivno, bez obzira koliko je teško.

Šta je to što te čini drugačijom od ostalih?

Ja se trudim da uopšte ne budem drugačija od ostalih i možda zbog posla koji radim, Vas ljudi primjete i na ulici, u frizerskom salonu, i na pijaci, a ja u suštini uopšte ne volim da budem nametljiva. Posao kojim se bavim je posao za ljude koji vole sebe da predstave u najboljem svjetlu, proradi vam malo sujeta, samoljublje… ali kada se ugase kamere, ja bih zaista voljela da prođem i da me niko ne primjeti, da odem u kupovinu, da sve završim… Mislim da uopšte nisam drugačija od ostalih, naprotiv, baš sam običnija od ostalih.

Radiš li ono u šta vjeruješ ili samo pokušavaš vjerovati u ono što radiš?

Ja mogu malo da preformulišem i da kažem da sam uvijek imala priliku da radim ono što volim i smatrala sam, pretpostavljam kao i svi vi, da radim najbolje posao koji radim, za koji sam određena, a svjesna sam da to uvijek može drugačije i bolje. Naravno, nekada vam okolnosti učine situaciju da morate da se ponašate i da radite nešto što vam se i ne dopada, da morate da poslušate nekoga, a da se ne slažete sa njegovim mišljenjem i imam taj problem vrlo često sa ljudima da se ne slažem sa mišljenjem drugih, ali ako moj poslodavac nešto traži od mene, ja ću i da poslušam, ja sam poslušan radnik. Da li vjerujem u to što radim – vjerujem da treba posao raditi iskreno i pošteno i mislim da to ljudi moraju da osjete, da li ste posao uradili dobro ili loše. Tako ću da odgovorim, a moram opet da ponovim – vrlo teško pitanje.

Koja osobina kod ljudi te nervira?

Licemjerstvo, definitivno licemjerstvo. Mislila sam da me laž najviše nervira, ali ipak mislim da je malo iskrenih ljudi oko nas i to me plaši. Valjda što sam starija, valjda sam obazrivija, teže stičem neke nove prijatelje, ali primjetila sam… možda sam i ja takva, da pravimo lice za ljude kako smatramo da treba da nas vide i onda me to malo uplaši, jer ne znam vrlo često ko je preko puta mene.

Šta je gore: doživjeti neuspjeh ili nikad ne pokušati?

Definitivno, gore je da nikada ne pokušamo. Uvijek treba pokušati, ne glavom kroz zid, treba dobro razmisliti da li je to dobra odluka, uzeti sve u obzir, razmisliti dobro o svemu, ali da, pokušati. Neuspjeh boli, niko ga ne voli… Ja ga vrlo teško podnosim, ali bar znam da sam nešto pokušala i ustvari mene neuspjeh motiviše da probam ponovo.

Čega se plašiš?

Ja se plašim bolesti, najviše. Bolest vas čini… Pa da vam kažem, ništa nije ponižavajuće kao bolest i vrlo je nezahvalno očekivati od nekoga da vam pomogne, da bude tu uz vas, da pati zajedno sa vama i ne znam kako ću se nositi sa tim kad budem bolesna… Ali to je život i to nas čeka sve, mislim da treba to prihvatiti dostojanstveno, ali voljela bih da budem što duže zdrava, da mogu i svoje dijete da izvedem na put i da je pripremim za ovaj život.

Šta si uvijek željela učiniti, a nikada nisi?

Ih… Željela sam i još želim, ali eto… Pokušavala sam uvijek da radim za djecu i sa djecom, a put me odveo na neku drugu vrstu zabave. Međutim, nikad nije kasno. Voljela bih još da radim sa djecom, da glumim za njih i sa njima, da uživam u tom njihovom svijetu. Kao glumac za djecu možete da se ponašate blesavo i da vam to niko ne zamjeri, da se sjajno provodite i uz to i zarađujete. Ima li išta ljepše…

Koje je najvažnije obećanje koje si dala sam sebi?

Dala sam sebi obećanje da nikada neću pasti u malodušnost, da ću uvijek da podignem glavu i da nastavim dalje i mi živimo u zemlji gdje to nije lako, mi ne živimo u nekoj uređenoj Švajcarskoj ili na Maldivima gdje nam je samo problem da li ćemo izgoreti na suncu ili ne. Stalno nas život opominje da je ova igra vrlo ozbiljna i da moramo uvijek biti trezveni i oprezni… E ja sam sebi dala obećanje da i onda kad mi je najteže, stisnuću zube i idemo dalje.

Da možeš promijeniti jednu stvar na svijetu, šta bi to bilo?

Pa eto, ja bih promjenila možda razmišljanja kod nekih ljudi, da neko mora imati sve, a neko ne treba da ima ništa, da nekome pripada sve u životu, da nekome ne pripada.. Mislim da ima dovoljno za sve nas, mislim da bi bilo dobro da svi možemo sebi da obezbjedimo bar jednom godišnje odlazak na more, bar jednom da se opustimo i da ne razmišljamo o tom novcu, tom prvom u mjesecu, tim obavezama, ali.. To su samo dječija maštanja, ne mogu ništa promjeniti u životu i možemo promjeniti jedno sebe, dakle – prihvatiti da to jeste tako i da se sačuvamo.

Da li bi promijenila nešto na sebi?

Hiljadu stvari, zato što uopšte nisam idealna. Ja se trudim da budem dobra osoba, ali griješim redovno. Oni koji me vole, oni će to da mi oproste i da mi kažu i da mi pridikuju malo, ali… Mislim da je dobra stvar bar što sam svjesna tih svojih mana, a imam ih puno, bolje da ne nabrajam, pada mi cijena 😊

Da možeš vratiti vrijeme, šta bi promijenila?

Da mogu vratiti vrijeme, vjerovatno bih ostala u Novom Sadu gdje sam radila jedno vrijeme na televiziji Novi Sad u redakciji dječijeg programa. Pratila sam dešavanja ovdje i zbog mojih roditelja koji su bili u Bijeljini, smatrala sam da nije lijepo da ja živim neki drugi život, dok oni ovde brinu, muče se i dok su u opasnosti.. Ali eto, smatram da sam možda ostala u Novom Sadu da bi bilo dobro i meni i njima i da bih ja njima možda bolje pomagala iz Novog Sada nego što sam odavde. Možda bih to vratila i možda bi moj život tada krenuo baš u tom pravcu, isključivo da bude posvećen djeci i tom mom radu sa djecom. Ali da vam kažem, sve to ima svoje prednosti. Ja sam se vratila u Bijeljinu i ovde sam nastavila sa svojom karijerom i zadovoljna sam. Nije to ništa tako strašno u životu.

Šta radije biraš – ružnu istinu ili lijepu laž?

Nikada laž, nikada, nikada… Lako prepoznajem laž i ljudi koji lijepo lažu su lažovi. Istina zna da zaboli nekada, ali neka je i ružna, istina je. Meni je vrlo važno da znam na čemu sam, tako da bolje da čujem to loše odmah nego da se zavaravam. Znači, istina.

Poruka za kraj?

Bolje da ja ne govorim nikakvu životnu poruku, ne znam je, ali ja se vodim da se treba držati svoje porodice, da je tu naša snaga i da ne možemo očekivati pomoć od nekih drugih ljudi ako nemamo pomoć u svojoj porodici. Dakle, biti njima na usluzi i čuvati ih i oni tebe da čuvaju. To je poruka –  da čuvamo svoju porodicu i da se čuvamo, pa ćemo izdržati sve što stiže…

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

POVEZANE VIJESTI

UROŠ RADAN iz Bijeljine SEDMI na EP u karateu na Kipru (foto)

Na Kipru je održano Evropsko prvenstvo u karateu za kadete, juniore i mlađe seniore, a jedan od takmičara...

Nastavljena uspješna saradnja TO Bijeljina i PED ’’Majevica’’ (foto)

Turistička organizacija Grada Bijeljina je bila gost Planinaesko ekološkog društva – PED ’’Majevica’’. -Bili smo gosti PED ’’Majevica’’ te...

Kavazović, poglavar Islamske zajednice u BiH podržao imama koji je vrijeđao pravoslavne vjernike

Kao da to nije ništa strašno: Poglavar Islamske zajednice u BiH podržao imama koji je vrijeđao pravoslavne vjernike Poglavar...

Odbojkašice bijeljinskog Radnika ubjedljive protiv trebinjki

12. kolo Prve lige: ŽOK Radnik - ŽOK Leotar 3:1 Ana Zekić i drugarice uspješnije od Trebinjki u izvanrednoj...