“Hranitelji su uvijek potrebni i poželjni”
Mila Stojanović, socijalni radnik u Centru za socijalni rad u Bijeljini ističe da se trenutno 14 porodica bavi aktivnim hraniteljstvom, gdje je smješteno 16 djece, što je zaista mali broj s obzirom na potrebe.
“Negdje oko 25 porodica je do sada bilo u proceduri obrade, neki su imali djecu, a sada su nam dostupni ukoliko nam zatreba. Nažalost, neki su prošli obradu i imali su istinsko uvjerenje da oni to mogu, ali kada su se suočili sa djetetom i poteškoćama koje nosi hraniteljstvo, nisu mogli da odgovore tom izazovu, pa su odustali. To nam je najteže kada se desi – prvenstveno zbog djeteta koje ponovo mijenja porodicu, a drugo, gubitak hranitelja je nesto sto ne smijemo da dozvolimo. Hranitelji su jako poželjni i nama neophodni”, rekla je Stojanovićka za portal Dešavanja u Bijeljini.
Mila Stojanović,
Ona je ovom prilikom pozvala sve ljude koji se pronalaze u priči o hraniteljstvu, da se prijave, jer život u porodici za dijete koje mora da se izdvoji iz svoje biološke porodice i ostane bez roditelja je nešto posebno u odnosu na život u ustanovi.
Žene hraniteljke su “lavice” – ne postoji humaniji “posao”
Priča o hraniteljima je zaista posebna, a ovakav stav radnika Centra za socijalni rad potvrđuje i lična priča hraniteljke koja se ovim “poslom” bavi skoro 15 godina i do sada je odgajila četvoro djece.
“Prihvatala sam djecu i na kraći vremenski period, po par mjeseci ili godinu kada je Centru za socijalni rad bilo neophodno. Međutim, najduže je boravio dječak koji je i dalje u našoj porodici. Prihvatili smo ga kada je imao četiri godine, a sada je punoljetan momak i završava srednju školu. Dala sam mu mogućnost da kada završi srednju školu, ostane i dalje u našoj porodici, iako tada prestaje finansijska podrška Centra za socijalni rad”, rekla je naša sagovornica.
Hraniteljka Centra za socijalni rad istakla je da je dugo godina razmišljala o tome i shvatila da bi je to činilo srećnom. Prvo dijete koje je prihvatila je taj isti dječak koji je i dan danas dio njihove porodice.
“Kao da sam sanjala san – kada su ga doveli, odmah sam shvatila da želim da se posvetim njemu, da mu pomognem i da od njega napravimo čovjeka. To je ljubav. Vjerujte mi, ono što sam radila za njega, nisam za svoje biološko dijete. Dane sam provodila pored njega u bolnici, u školi, u svakom momentu sam tu za njega. To je jedan lijep gest, ali ako tu nema ljubavi i pažnje – sve je besmisleno. Ljubav prema djeci je prvi uslov da biste se bavili hraniteljstvom”, rekla je hraniteljka za portal Dešavanja u Bijeljini.
“Mi se stvarno i iskreno volimo – imao je i imaće sve što ima i moje dijete”
Srca punog ljubavi, naša sagovornica priča da je često dobijala pitanja “da li moguće da se toliko volite”, na šta je uvijek imala isti odgovor – “Mi se stvarno i iskreno volimo, ja njega samo što nisam rodila, imao je i imaće sve što ima i moje dijete”, kaže ona.
Ipak, nije sve tako lako kako izgleda na prvi pogled. Život sa djecom koja dolaze iz porodica gdje su narušeni odnosi, zna biti težak. Potrebno je mnogo truda i strpljenja kako biste popravili njegovo psihičko stanje, koje obično bude narušeno zbog stresa koji je preživljavao.
“Međutim, kada sve prođe i vidite da ste napravili od njega jedno zdravo i stabilno dijete koje zna da voli, srce vam je prepuno. Predložila bih svakome ko ima uslove, da prihvati dijete u hraniteljsku porodicu. Ne bih mogla dozvoliti da imam praznu prostoriju, a da znam da negdje neko dijete živi bez roditelja, bez ljubavi”, kaže naša sagovornica.
Dječaka kojeg je prihvatila kada je imao samo četiri godine, vaspitala je tako da shvati značenje života – život je težak i borba je konstantna. Oni, kao hranitelji, će uvijek biti tu da pomognu, ali i on sam mora da se bori – “Ginem za njega, ako treba, ali on zna da se kroz život mora boriti za sebe”, kaže ona i dodaje da je u cijeloj priči najbitnije izgraditi odnos povjerenja sa djetetom.
Uspomena na Biljanu Svorcan – pionira u hraniteljstvu
Govoriti o hraniteljstvu, a ne spomenuti Biljanu Svorcan, ženu koja je bila jedan od pionira hraniteljstva u Bijeljini i žena koja je otvorila vrata svog doma za nezbrinutu djecu, bio bi grijeh. Biljana se hraniteljstvom bavila deceniju i po. Za to vrijeme kroz njen dom prošlo je troje djece kojima je ona pružila roditeljsku ljubav i sigurnost. Nakon dvije tinejdžerke, Biljana se starala o šestogodišnjoj djevojčici. Nakon Biljanine smrti, djevojčicu su prihvatile Biljanina majka i sestra, što govori o tome kako se ljubav prema djeci i hraniteljstvu može preusmjeriti i na ostatak porodice.
Kako se postaje hranitelj?
Lice koje želi biti hranitelj mora da bude punoljetni državljanin BiH, ne smije mu biti oduzeta poslovna i zdravstvena sposobnost, kao i roditeljsko pravo, potreban je minimum stambenih uslova u kojima dijete može da živi, da porodica oslikava biološku djetetovu porodicu u smislu toplih odnosa, da nisu krivično kažnjavani, a naprije potrebna je ljubav prema djeci. Nakon toga, socijalni radnik izlazi na teren gdje utvrđuje uslove i radi se psihološka obrada, a naknadno se radi i obuka hranitelja.
Biti hranitelj znači pružiti ljubav, siguran i topao dom djeci bez roditeljskog staranja.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
