Prosjek 9,57 i 9,22
„Tu počinje moje obrazovanje u punom smislu. Upisala sam Pedagoški fakultet u Bijeljini i na drugoj, trećoj i četvrtoj godini dobijala republičku stipendiju od Ministarstva prosvjete i kulture. U četvrtoj godini od rektora Univerziteta sam dobila plaketu za izuzetan uspjeh tokom studija na Pedagoškom fakultetu. Završila sam taj prvi ciklus studija sa prosjekom 9,57 i bila proglašena za najboljeg studenta generacije 2008-2012. godine. Poslije toga sam uspješno završila master studij sa prosjekom 9,22 tokom koga sam bila stipendista Fonda „Dr Milan Jelić“ što mi je predstavljalo veliku čast“, započela je Marilovićeva razgovor za portal Dešavanja u Bijeljini.
Tokom studija objavila je pet radova u okviru Naučnog društva matematičara u Banjaluci. Pohađala je časove gestovnog jezika po preporuci jednog od profesora.
Najbolji student, ali za nju nema posla
Ona ističe da joj je malo i neprijatno, jer kao najbolji student ne uspijeva da dobije posao u struci, ali da za naš portal željela da ispriča svoju priču.
„Željela sam da posao dobijem na pošten način, želim da upotrijebim ono što sam zavoljela, što znam i što mogu da primijenim u praksi. Nedugo nakon završenog mastera u Bijeljini, upisala sam master na Univerzitetu u Beogradu, Odsjek etnologija i antropologija. Uspješno sam ga završila prošle godine i stekla zvanje master etnolog antropolog. Proširila sam svoja znanja kada je u pitanju kulturno nasljeđe koje me je uvijek privlačilo. I pored toga, ja tražim posao i nigdje ne mogu da ga nađem. U međuvremenu sam upisala i doktorski studij na Univerzitetu u Beogradu, jer mi je bila želja da sebe upotpunim i ostvarim i na taj način. Uspjela sam da upadnem na budžet zahvaljujući dotadašnjem uspjehu, iako nisam uspijevala da dobijem posao. To mi je bila motivacija da nastavim, da se borim i ne odustajem. Iako sam sve ispite dala u roku i uspješno upisala drugu godinu doktorskog studija i odbranila Master rad na Etnologiji i antropologiji na Filozofskom fakultetu u Beogradu“, istakla je Marilovićeva.
Ne želim u inostranstvo
„Tokom obrazovanja sam bila višegodišnji član orkestra, hora, član sekcije streljaštva – na više polja sam težila da budem aktivna. Prosto, tražeći posao, ne želim da idem u inostranstvo. Zašto ja da učim djecu u inostranstvu, ako to znanje, želju i volju za radom mogu da upotrijebim na našim prostorima. U međuvremenu sam se zaustavila na doktorskim studijima, da bih vidjela mogu li naći posao, jer ne mogu tek tako da srljam dalje zbog novčanih izdataka koje zahtijeva fakultet. Iako ne znam šta bih više trebalo da imam od kvalifikacija da bih mogla da nađem posao. Obrazloženja koja dobijam je da komisija daje određen broj poena kandidatima na osnovu testa i intervjua. Koliko god bila ubijeđena da sam dobro uradila testove i dala, nadam se, dobro obrazložene odgovore na intervjuima, ja bih dobijala minimalan broj poena u najvećem broju slučajeva. Dok bi osobe koje imaju čak i najmanji prosjek dobijale maksimum bodova, čak i posao. U suštini, prosjek bi trebao da igra veliku ulogu, jer se niko ne trudi džaba na fakultetu. Smatram da neko ko ima iole dobre ocjene može to da pokaže odgovorima na intervjuu. To su osobe koje su elokventne i imaju određeno znanje i koje su uložile određen trud i imale možda neki svoj pravedan put dolaska do znanja, apsolutno su to željeli da apsolviraju, jer se tim spremaju da se bave čitavog života“, rekla je Marilovićeva za Dešavanja u Bijeljini.
Kako navodi, tražila je posao i u drugom zvanju, željela je i da volontira, ali ništa od toga nije uspjela.
„Obišla sam škole ne samo u Bijeljini. Uspjela sam da se zaposlim u Istočnom Novom Sarajevu na jednu školsku godinu. Ono što ne želim je da budem primorana da idem u inostranstvo pored toliko mogućnosti koje se ovdje možda ne otvaraju. Pritom, ne govorim samo o sebi, ima još mladih ljudi koji imaju isti ili sličan problem“, istakla je Marilovićeva.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
