„Do prije par godina, sve se svodilo na amatersko sviranje – na okupljanjima, u parkovima, stanovima i bilo je malo ljudi koji su voleli da slušaju muziku koju ja sviram. Završio sam ekonomski fakultet i odradio sam pripravnički od godinu dana. Imao sam ponude da nastavim da radim u struci, ali se nisam pronašao u tome, odnosno, više me je privlačila muzika. Tad sam odlučio da uozbiljim sviranje gitare. Diplomu sam sklonio sa strane, uzeo sam gitaru i krenuo da vježbam. Nakon određenog vremena, shvatio sam da bi bilo dobro da nađem nekoga sa kim bih mogao da radim akustične svirke. Igrom slučaja, preko jednog prijatelja, muzičara, čuo sam za Zlatka koga sam kontaktirao preko fejsbuka i malo po malo, krenula je ova naša muzička priča“, počeo je Bjelica razgovor za portal Dešavanja u Bijeljini.
Zlatko Jović je još kao mali, kod učiteljice, volio da pjevuši sve ono što bi djeca recitovala. Ona je možda i jedan od najvećih „krivaca“ što je Jović uplivao u muzičke vode, s obzirom da je njegovim roditeljima skrenula pažnju da on ima talenta.
"„Lane moje“ je prva pjesma koju sam zapjevao. Dosta sam slušao muziku uz sestru i vjerovatno mi je tako ulazilo u uši. Nisam školovani muzičar, to je, što se kaže, dar od Boga. Nikola je ušao u moj život u momentu kad sam ja planirao da živim i školujem se u drugom mjestu, kada sam planirao da odem iz svog grada. Međutim, drago mi je što se sve desilo kako se desilo. Sa svojih 17 godina sam kod Nemanje Gavrića počeo da idem na časove gitare, jer me je to počelo interesovati. Na jutjubu sam vidio nekog momka koji je svirao gitaru, svidjelo mi se i odlučio sam da probam“, objasnio je Jović i dodao da je srednju školu završio kao arhitekta tehničar i da je odlučio da za sada pauzira nastavak školovanja, ali da ima želju da svoje obrazovanje nastavi u muzičkim vodama.
Za sada smo više nego zadovoljni
Bjelica je istakao da se njih dvojica nisu poznavali, ali da su jako brzo shvatili da bi zajednički mogli da naprave jako dobru priču u muzici.
„Zlatko je dosta mlađi od mene – po godinama se mnogo razlikujemo, a što se tiče muzike i razmišljanja, dosta smo slični. Brzo smo utvrdili repertoar, dogovorili smo se da vježbamo mjesec ili dva, a ja sam pronašao lokale gdje ćemo početi da radimo i tako je ta neka ozbiljnija priča počela početkom 2019. godine. Mogu reći da je naša prva godina zajedničkog rada bila stvarno zadovoljavajuća. Preko 50 svirki smo uradili za jun, jul i avgust prošle godine, tako da smo više nego zadovoljni“, iskren je Bjelica.
Jović smatra da, kad se upustiš u muzičke vode, sve počne da te zanima, bar je takav slučaj bio sa njim. Omiljeni instrument mu je klarinet, ali je sticajem okolnosti prvo naučio da svira gitaru, pa su zatim došle i klavijature. Na prvom mjestu mu je pjevanje, a od instrumenata ipak gitara.
„Kad sam krenuo da radim sa Nikolom, nisam bio zadovoljan sobom, nisam bio ispunjen ni u čemu. Pritom ne mislim samo na pjevanje, već i na izgled. Tada sam odlučio da ne živim više takvim životom, jer, nije u pitanju bio toliko moj izgled, koliko je to uticalo na moje zdravlje. Vježbao sam i pjevanje i sviranje, po cijeli dan. Ljudi misle da je muzičarima lako, a lako je onome ko voli svoj posao koji god bio. Mi volimo ovo i u ovom smo poslu 24 sata. Ja čim čujem na TV-u pjesmu, idem za klavir ili gitaru, da odsviram i čujem kako to zvuči u mojoj izvedbi“, rekao je Jović za Dešavanja u Bijeljini.
Obojica se slažu da vole da rade svoj posao toliko da im nije naporno što se njihov posao svodi na rad vikendom u večernjim satima, a nekada on zahtijeva i rad svako veče. Nastupe zakazuju u krugu od 50 do 60 kilometara od kuće, tako da nakon završetka posla, mogu da dođu kući i odmore od puta i rada.
Uvijek ima mjesta za napredak
Jović je učesnik muzičkog takmičenja u Brčkom i trenutno je u petom krugu. Zbog trenutne situacije, takmičenje je pauzirano, ali on jedva čeka da snimanja ponovo počnu, jer je i žiri zadovoljan njegovim pjevanjem, a i on i sobom i kompletnom ekipom koja radi na takmičenju.
„Ja se vodim tim da je za napredak potrebno vrijeme. Muzičari kažu da se sviranje i pjevanje može pokvariti „tezgarenjem“, ali ako se to pravilno radi od samog početka, mislim da to ne može imati loš uticaj na muzičara. U posljednje vrijeme, pažnja mi je, između ostalog, usmjerena na ponudu tekstova, odnosno pjesama, pa ukoliko nađemo nešto što bi nam obojici odgovaralo, možda i snimimo zajedničku pjesmu, zašto da ne. Meni je prvenstveno bitno da radim na svom imenu i kvalitetu pjevanja, da bih i Nikoli i svim tim ljudima s kojima ćemo svirati, omogućio što bolji život. Tu sam gdje sam sad, ali uvijek ima mjesta za napredak“, zaključio je ovaj mladi Bijeljinac.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
