“Svi kažu, to je pokradeno, uništeno, tu nema ništa, a rijetko ko je otišao dalje od kapije, a kamoli da uđe u pogon”, započinje priču Ilija.
U svoje zlatno doba, u Šećerani se, kaže, dnevno prerađivalo više od 300 vagona šećerne repe. Prisjetio se prvih koraka.
“Pošto je proizvodnja šećera od šećerne repe komplikovan, ali i opasan proces, jer se tu radi sa vrelim sokom i pod ogromnim pritiskom, išli smo na obuku u Poljsku, jer je ova fabrika napravljena po poljskoj tehnologiji. Nakon naše obuke po Šećeranama u toj zemlji, Poljaci su došli kod nas, da Šećeranu puste u probni rad. Tek nakon toga se moglo krenuti u proizvodnju”, kaže Ilija.
Černobil u srcu Semberije
Dok obilazimo fabriku primjećujemo da su motori svih mašina uredno umotani u najlone, da su ventili zapečaćeni. U kontrolnim sobama, iz kojih se nadgledala proizvodnja, na stolu su i dalje papiri.
Fabrika izgleda kao da je u njoj zaustavljeno vrijeme i da bi svakog trenutka mogla ponovo da krene.
Neko bi rekao, Černobil u srcu Semberije. I ovdje se dogodila katastrofa, samo drugačija, ona koja nije opipljiva.
Na naše pitanje, da li je bilo krađe jer Šećerana već godinu dana nema struju, Ilija kaže da su prije nekoliko godina pokradeni kablovi, ali da su ih radnici zamijenili novim, a kao dokaz za to pokazuje nam svježe postavljene vezice koje pričvršćuju kablove.
“Sve je tu. Naravno, zbog stajanja, trebalo bi izvršiti remont, obaviti kompjuterizaciju procesa. Tehnologija proizvodnje šećera nije se mijenjala stotinama godina. Dakle, istu ovakvu fabriku, sa ovom tehnologijom, imate i u Njemačkoj, samo što su njihovi kapaciteti veći. Kod nas je, na primjer 400 vagona, a kod njih 1000”, objašnjava Ilija i dodaje da im je trenutno najveći problem nedostatak struje.
Prije godinu dana su ostali bez električne energije zbog udara groma u trafo – stanicu koja je fabriku snabdijevala strujom.
Od igle do lokomotive
Međutim, ono što malo ljudi zna je da se Fabrika šećera ne sastoji samo od pogona za preradu šećera. To je praktično industrijska zona u jednoj fabrici.
“Imamo krečaru, svoju elektranu koja proizvodi struju za potrebe cijelog pogona. Nešto dalje je pakeraj, odakle izlaze upakovani gotovi proizvodi. Imamo i pogon za briketiranje. Ništa se ovdje nije bacalo. Mi smo od ostataka šećerne repe pravili brikete za grijanje i izvozili za Italiju, to je išlo kao ludo. Nismo mogli napraviti koliko su Italijani tražili”, prisjeća se Ilija.
Sljedeća stanica našeg obilaska bio je magacin rezervnih dijelova. I tu je situacija, u odnosu na mišljenje kakvo vlada, iznenađujuća.
“Da su stvari odnošene iz fabrike kao što se priča, ovdje bi se prvo vidjelo, jer su ovdje one sitnice koje se mogu iznijeti iz kruga i u džepu. Sve je na svom mjestu uredno složeno po kutijama, ističe mu rok trajanja, posebno ovim gumenim dijelovima”, priča nam Ilija dok nas između polica vodi do radionice.
“One tamo boce su pune plina. Kako je stavljen ključ u bravu, tako je sve i ostalo. Evo vidite, tu je i traktor i viljuškar, i prikolica, sve na svom mjestu, prepušteno zubu vremena dok čekamo hoće li se naša Šećerana prodati. I onda dođu, ponude za fabriku tričav novac a da je i ne pogledaju. Da bi se jedna ovakva fabrika danas napravila, trebalo bi oko 700 miliona maraka, 700 miliona! A mi ne možemo da nađemo kupca za 10”, kaže Ilija.
Iza magacina i radionice, uredno parkirani kombajni obrasli u travu, takođe propadaju.
“Ovo su novi kombajni, manji su, jer su u to vrijeme parcele bile manje. Šteta je ovo velika”, zamišljeno kaže naš sagovornik.
Dok smo se kretali prema upravnoj zgradi, primijetili smo i dva autobusa koja su prevozila radnike na posao i radnički restoran.
Slika društva
Dok tehnologija i pogoni vrijedni milione maraka propadaju, nedavno je propala i četrnaesta licitacija za prodaju Šećerane. Kupci znaju da će cijena biti snižavana do sedam miliona, pa se na prethodnih nekoliko licitacija, kada je ovaj gigant nuđen za “tričavih” 9 i 8 miliona, niko nije javio.
Kako nam je na kraju rekao Ilija, kada bi Šećerana krenula, mogla bi proizvoditi oko 60 000 tona šećera godišnje, što je skoro polovina potreba cijele BiH za šećerom. Polovina potreba cijele države bi izlazilo iz male Semberije, a u lancu bi bilo zaposleno oko 10 000 ljudi, u samoj fabrici oko 400.
Međutim, da li će oni koji kupe fabriku, ako bude prodata, pokrenuti proizvodnju ili će ovo zdanje završiti isječeno kao “staro gvožđe”, niko ne zna, ali mnogi strepe baš od tog ishoda.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: noviglas.info
