Umisiji su bili Miroslav Vujanović, Mladen Rosić i Armin Hamidović, a Jovanović kaže da su bili u području gdje je bezbjednosna situacija bila zategnuta, što im je dodatno otežavalo rad, pored toga što su radili u ruševinama, bio je povećan rizik i zbog međusobnih sukoba među stanovništvom.

GSS u Bijeljini radi od decembra 2021. godine kao udruženje građana i finansiraju se iz donacija. Za misiju u Turskoj grad Bijeljina je obezbijedio 10.000 KM, a pošto nemaju ni vozilo, morali su da ga iznajme.

Vujanović ima ženu, djecu i porodicu, a kaže da bi, da postoji i najmanja nada da je neko još živ ispod ruševina, već danas ponovo otišao u područje pogođeno zemljotresom.

– Biti spasilac nije posao za slavu, to je za čovjeka, za ljudskost. Mi smo sada prazni i da ljudi znaju šta smo podnijeli, ne bi nas ništa pitali. Plakali smo mi veliki ljudi svaki dan, toliko je bilo emocija i emotivnog naboja, plačemo 30 sekundi, onda nastavimo lavovsku borbu i rad – naveo je Vujanović.

Kaže da su ih u kampu u Hataju posebno zavoljela djeca i njima su podijeli sve što su imali, hranu, slatkiše i sokove, svoju garderobu, a Vujanoviću, koji je sa 16 godina ušao u protekli rat, glas drhti dok priča o odlasku iz grada mrtvih za koji kaže da će nakon razaranja biti sravnjen sa zemljom.

– Mučne su to scene, vadimo tijela ispod ruševina, čovjek zagrlio trudnu ženu, čovjek sa ženom i malo dijete, dvije zagrljene sestre. Desilo se da je lokalni bagerista otkinuo glavu nekoj ženi, odjednom se oko nas skupili 300 mještana koji hoće da ga ubiju, neki Sirijac je mislio da je to njegova majka. Nju smo pronašli za pet minuta i taj isti čovjek nam tada ljubi ruke. Emocije nam rade od nule do 300 odsto, pa nazad u minus, trebalo je psihički opstati u takvom okruženju i razumjeti lokalno stanovništvo – opisuje Vujanović.

On kaže da u Hataju jesu živjeli svakodnevno pod bezbjednosnom prijetnjom i da mnogi nisu izdržali taj pritisak, pripadnici GSS iz Bijeljine i s njima trojica pripadnika GSS iz Istočnog Sarajeva – Istočni Stari Grad su ostali.

Balkanska posla, što bi rekao Vujanović, sve se trese i ljudi bježe, a naši ljudi stoje bez straha.

– Na lokaciji je više naroda, Sirijci, Kurdi, Turci, izginule su im cijele porodice, oni žele da spasioci dođu na određeno mjesto, lažu nas da su čuli glas ili imali telefonski kontakt, a nađemo mrtve, ali to je njihova borba da nađu svoje najmilije i mi smo to razumjeli. Dešavalo se da se tuku između sebe i da ih policija razdvaja pucajući u vazduh, ludnica svaki dan – prisjeća se Vujanović.

Problem su bili i lokalni običaji, ne smiju ni spasioci da vide ili dotaknu tijelo djevojčica i žena koje su izvlačili, nego su morali da ga umotaju u deku pa stave u vreću i tako predaju porodicama, inače bi imali ozbiljnih problema, nisu smjeli ni da fotografišu.

– Mi kada radimo bušimo betone i uvlačimo se u pukotine kroz tunele i do 10 metara u zemlji i trebalo bi da tada mašine stoje da niko i ne hoda okolo da ne izazove novo urušavanje, ali lokalni rudari, vatrogasci i mještani to nisu poštovali, dok smo mi u tunelima oni rade sa druge strane zgrade, što jesu bili svakodnevni problemi sa kojima smo se izborili – naveo je Vujanović.

Prema njegovim riječima, GSS je za misiju dobila 10.000 KM, potrošili su 12.000 KM, samo za gorivo 8.000 KM, ali uradili su ono za šta su sposobni i obučeni.

Vujanović je i ekolog, pa kaže da je katastrofa u Turskoj i Siriji velika škola za sve, jer će sa promjenom klime biti ovakvih katastrofa i da treba što više ljudi obučavati za pružanje pomoći.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: srpskainfo.com/srna.rs