Rijeka Sava pored Semberije – na njenom dnu je prava riznicaRIZNICA NA DNU SAVE
Kad bi semberska ravnica znala da govori onda bi rekla i ovo – svi putevi u Semberiji vode na Savu – do Subotišta, do Domuzskele, Topolovca, Visoča, Lugova, Vrbovače…
Kad bi mačvanska ravnica mogla da pripovijeda onda bi zasigurno rekla da njeni putevi vode ka rijeci Savi – do Ravnja, do Zasavice, do Noćaja, do Mitrovice…
I jednom i drugom ravnicom vode uski i široki, prašnjavi i blatnjavi, krivudavi i pravi, tajni i javni, kroz šume i njive, kroz voćnjake i livade, kroz kukuruzišta i bostaništa, do broda i gaza, do čamca i skele, do navoza i prevoza, do mosta…
Vode putevi na ovu veliku rijeku znani i neznani, djevojački i momački, čobanski i ribarski, hajdučki i jatački, spasonosni i bezbjedni. Kada prebrode široku rijek, putevi se gube u modrim daljinama cijelog svijeta.
Sava od presudnog značaja za opstanak ljudi i ravnice oko nje
Milenijumima je Sava bila od presudnog značaja za opstanak ljudi u ravnicama oko nje. U svim istorijskim razdobljima bila je žila kucavica svekolikog života, o čemu svjedoče brojni arheološki ostaci pronađeni na njenom dnu. Najviše ih je nađeno u posljdnjem vijeku drugoga milenijuma, kada su ih snažni bageri i gliboderi, zajedno sa pijeskom i šljunkom, iznosili na svjetlost dana.
Samo mali dio tog blaga sačuvan je u muzejima Sremske Mitrovice, Beograda, Šapca, Novog Sada, Bijeljine, Beča i drugih gradova, a sve ostalo, čak i ono od neprocjenjivog istorijskog značaja, neupućeni mašinisti ponovo su bacali na dno rijeke, jer za njih to nije imalo nikakvu upotrebnu vrijednost. Ponešto od tog blaga je rasuto po brodskim kabinama i kućama riječnih mornara – matroza.
Savu su oduvijek brodile vojske, osvajali carevi i kraljevi, gazili nevoljnici i sužnji, putnici i namjernici… Svi su iza sebe ostavljali tragove. One na kopnu brzo je pojelo vrijeme, a oni koji u tim brođenjima dospješe na dno rijeke, traju i do naših dana.
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, kada su ljudi bili upućeniji na rijeku Savu, a život im značajno zavisio od nje, u vrijeme malih voda, pronalaženi su ostaci iz davnina. Što zbog nemarnosti, što zbog nezainteresovanosti, stari ravničari malo su toga ostavili potomcima u nasledstvo.
Metalne predmete obično su prepravljali u alatke, a drvene i od drugog materijala ili su položili ili netragom uništili. Dno Save je prava riznica u kojoj za podvodnu arheologiju ima dosta posla, bar na dijelu rijeke pored ravne Mačve, sve do Sremske Mitrovice, gdje su "trezori" podvodnog muzeja najkrcatiji, jer je u rimsko doba to bilo područje carskog grada Sirmijuma.
U koritu Save nađeni su ostaci davno iščezlih životinjskih vrsta, čak i onih iz praistorijskog doba. Pronađeni su dijelovi skeleta mamuta, džinovskog jelena i bizona, koji su nekada nastanjivali Srem, Semberiju, Mačvu i pobrđa Majevice, Cera, Fruške gore i Gučeva.
Od biljnih vrsta najviše je ugljenisanih stabala hrasta lužnjaka koji je činio pravu prašumu u posavskom dijelu Semberije i Srema, ali i „mekog“ drveta u mačvanskim lugovima pored rijeke Drine. Nanosi mulja vijekovima su ih čuvali od propadnja. Te drvene grdosije seljaci su izvlačili iz vode, pilili građu i pravili od nje drvene zgrade, jer je ona bila postojanija od dubova koji su tek odsječeni.
Na rijeci su nalažena čitava plovila ili njihovi dijelovi izgrađeni od hrasta lužnjaka. Nađeni su ostaci starih topionica metala u kojima su kao gorivo korišteni hrastovi. Kasnije su ovi dubovi sječeni i spaljivani, pa je pepeo korišten za izradu najkvalitetnijeg stakla u Evropi.
Hrastov čamac iz šesnaestog vijeka
Na semberskom dijelu Save nađen je hrastov čamac iz šesnaestog vijeka, isklesan od jednog trupca. čuva se u Muzeju Semberije u Bijeljini, a potiče iz vremena turskog povlačenja od Beča.
U novije vrijeme Sava je najduže brođena – prelažena i bila plovljena – kod Rače, kilometar uzvodno od ušća Drine. Sa skela, čamaca, dereglija, lađa i parobroda u vodu je padalo dosta predmeta. Vođene su i brojne bitke za ovo strateško mjesto, počev od Huna, Kelta i Rimljana pa do dolaska Slovena, nadiranja Mađara, Turaka i drugih naroda. Vode Save sačuvale su dosta tragova tih događaja.
Često bageri sa šljunkom, kod i iza ušća Drine, pored Mačve, izvade dijelove vojne opreme, oružja i vojnih plovila, alata, ličnih predmeta i drugog materijala. Tako su bageri 1974. godine izvadili hrastov sanduk pun pivskih boca, star više od jednog vijeka. Rača je bila riječna luka – vojna i civilna – pa, su se zbog toga iz rijeke često vađeni ostaci plovila, drvenih konstrukcija, metalnih okova, navigacionih sprava, lanaca, sidra, brodske opreme i slično.
Ovaj dio rijeke zbog račanske luke, ali i značajnijih od nje u Sremskoj Mitrovici i Šapcu, najvećim dijelom pored Mačve, je najveći podvodni muzej.
Ilimani i ade
Veliki savski virovi, limani (u ravnici ih zovu ilimani) zadržavali su ostatke plovila i hrastova stabla, a kada su zatrpavani pijeskom i šljunkom, voda je kopala nove limane na nekom drugom mjestu. Najčešće ih je rijeka dubila u priobalju i nakon nekoliko godina ponovo ih zasipala. Zbog toga na savskom dnu tako dugo postoje svjedoci prošlosti, pokriveni debelim naslagama šljunka i mulja, koje će nekada rijeka, ili ljudi modernim mašinama, izvaditi na svjetlost dana.
Slično je i sa savskim adama. Tamo gdje je nekada bila najjača riječna matica, zbog neke prepreke – kamena, drveta ili plovila, voda je nataložila mulj, pa su nastajala riječna ostrva – ade – koja, za razliku od limana, traju duže jer ih voda teže roni i ruši. Pod adama zasigurno ima dosta predmeta muzejske vrijednosti.
Bageri su od ušća Drine do Sremske Mitrovice, između Mačve i Srema, izvadili iz vode i komplet vojnih medicinskih instrumenata iz rimskog vremena, zatim legionarske šljemove, bronzanu vojničku diplomu i tridesetak bronzanih vojničkih kotlića i posuda.
Pronalažena je i grnčarija iz raznih epoha, među kojom i rimske cigle, zatim glinene i staklene posude iz srednjeg vijeka, te iz turskog i austrijskog perioda. Na nekim lokalitetima kod Mačvanske i Sremske Sremske Mitrovice ronioci su pronašli šipove, ostatke starih rimskih mostova.
Često bageri sa dna rijeke na ušću Drine, gdje se sada jedino eksploatišu šljunak i pjesak, izvade za istoriju interesantne predmete koje ova plahovita rijeka donosi do Save iz krajeva kroz koje prolazi..
Podvodna riječna arheologija
Podvodna riječna arheologija kod nas je tek u povoju i mali je broj stručnjaka u ovoj oblasti koji rone ili znaju usmjeravati profesionalne ronioce na pronalaženje onoga što je od istorijske vrijednosti i značajno za proučavanje. Nešto se od ovoga čini u Sremskoj Mitrovici, ali kada bi stručnjaci duže i temeljitije istraživali dno Save pored Mačve, njena podvodna riznica bila bi premještena u vitrine i dvorane muzeja, pa tako postala dostupna široj javnosti.
Ono što se sada slučajno pronađeno pobudi znatiželju i istraživački duh ljudi sa obala rijeke. Sava u svoje podvodne trezore skladišti i svjedočanstva o našem postojanju: o ratovima, stradanjima, povodnjima, zanatima i svekolikom životu.
Ko zna kada će oni biti izvađeni iz riječnih depoa i svjedočiti o nama i našem uzavrelom vremenu?
Vode pamte. Sve geotermalne vode, koje su do sada pronađene u Mačvi i Semberiji, stare su dvadeset hiljada godina. Čiste su i zdrave. Stručnjaci kažu da dio voda Drine, nakon izlaska ispod brda Gučeva i obronaka Majevice, ponire i milenijumima stoji u ogromnim vrelim podzemnim jezerima ispod Mačve i Semberije.
Vode iz našeg vremena su zagađene i potomcima ne ostavljamo ničeg dobrog.
Šta će oni misliti o nama?
A šta li svega ima u Zasavici?
Tihomir Nestorović
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
