Društvene mreže su osmišljene da nam služe za zabavu, da se ljudi lakše i brže povežu, da besplatno komuniciraju, da se korišćenjem istih osjećamo dobro. Ali, u posljednje vrijeme smo sve češće svjedoci „cyberbullinga“ ili elektronskog nasilja, pa dolazimo do zaključka da su nas društvene mreže u komunikaciji skupo koštale – sve što služi za zabavu trebalo bi da čini da se osjećamo dobro, da budemo zdravi. Nažalost, danas je teško biti zdrav korisnik društvenih mreža.
Društvene mreže su postale mjesto gdje su ljudi slobodni iznositi svoje mišljenje, ideje, komentarisati, osuđivati i omalovažavati druge ljude sa izrazitom lakoćom, što u javnom životu možda nikada ne bi imali hrabrosti. Virtuelni život je počeo da vlada nama, našim emocijama, da postavlja standarde ljepote, pravila ponašanja, uslove sreće i zakone ljubavi.
Sada smo od mjesta za zabavu došli do projekta uništenja individualnosti, autentičnosti i kreativnosti. Prijatelji su nam ljudi koje ne poznajemo, koji nam ne kažu na ulici „dobar dan“, ali imaju za pravo reći da nam je „haljina izašla iz mode“, „da nam slike nisu „profi““, „da izgledamo umorno“ ili pak šta bi „sa nama radili u mraku“. Dobili smo „pijacu zahtjeva“, „lajkova“ i „moranja“. Mjesto gdje smo svi puni pokretačkih sila, samopouzdanja i pameti – svi smo lijepi, zgodni, svi radimo na sebi i jako smo srećni.
No dobro, sve dok ne štetimo drugima sve je u redu, ali kako da opravdamo činjenicu da su društvene mreže okidač za okončanje jednog života? Da li smo na svim treninzima i edukacijama o komunikacijskim vještinama, emocionalnoj inteligenciji naučili šta je empatija? Odusustvo iste je dovelo do toga da na jedan nehuman način neko iz dosade ili zabave snima drugu osobu, te iste sadržaje munjevitom brzinom „prospe“ u javnost. Ta ista osoba je mogla biti Vaša majka, sestra, žena, kćerka, brat, otac ili sin. To što je naš saborac ili sugrađanin, nečije dijete ili roditelj, nekoga nije spriječilo da uradi ovakav neljudski čin.
Često se od psihologa traži mišljenje kako to komentar ili snimak nekoga dovedu do samoubistva? A ne znamo šta taj neko preživljava ili je preživo u životu… U prirodi čovjeka je da traži objašnjenje, razloge i motive, ali, nažalost, najčešće je okidač nešto što smo mi ocijenili kao sitnicu.
Empatija je baš ta sposobnost da zamislimo scenario i saosjećajno odreagujemo na ono što bi neko drugi mogao proći. Odsustvo empatije može da bude odlika narcisoidnog, asocijalnog, bipolarnog, graničnog i drugih poremećaja ličnosti.
Osoba koja živi sa poremećajem empatije, često živi sa uverenjem da su njene potrebe, želje i očekivanja od najveće važnosti, a potrebe čak i njihove najbliže porodice nevažne.
Piše: Ivana Šegrt Boroja, psiholog
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
