U izdanju zvorničke „Eurografike“ iz štampe je izašla zbirka proze kiževnika Tihomira Nestorovića pod nazivom „Dukati Paje Zlojutra“. Riječ je o pričama o božjacima, ljudima koji su nepravedno gurnuti na marginu života, pa je ova najnovija Nestorovićeva knjiga ram je za zavičajnu sliku svekolikog života u Semberiji, ravnici između dvije velike rijeke Save i Drine, ali i iz susjednih krajeva – zvorničkog Podrinja. Mačve i Srema, te sa obronaka Majevice, Gučeva, Cera i Fruške gore Tihomiru Nestoroviću.
Kao piscu koji preslikava život u literaturu, takvo bogom dato podneblje omogućava da ljude, pejzaže, nebo, vodu, ptice, vjetar, jutra, sutone i omaju koju na rijeci stvaraju veliki točkovi lađa, vjerno pretoči u prozu da sve to i još štošta drugo, prikaže čitaocu i da mu tako uputi poruku sa duboko humanom idejom.
To je prostor u kome se autor lagodno i sigurno osjeća, pa zato i može iz njega za svoju prozu uzeti često poznate, stvarne likove, najčešće svoje savremenike, ali i one iz kolektivnog sjećanja svojih ravničara. Oni su istiniti junaci koji u Nestorovićevim pričama, razumljivo, imaju svoje dvojnike. To je čitava galerija likova: lađara, domaćina, ratara, alasa, čobana, željezničara, žandarma, političara, oficira, kafedžija, nadničara, otmjenih dama, uspaljenica, nahoda, goniča stoke, čamdžija, plećatih bundžija, nemilosrdnih gazda i mnogih drugih – svih i svakakvih koji tu žive, postoje, opstaju, dolaze i odlaze.
– Uz mnoge priče o tim i takvim ljudima, lako se može primijetiti, da je i sam autor uspavljivan i uljuljkivan dok je, uz petrolejku i pucketanje vatre, slušao starije kako kazuju o božjacima, pa je tako, prvo iz dječijeg i mladalačkog, a kasnije iz zrelog i jasnog, ali iz svog vlastitog ugla i poimanja, pamtio te kaže, pa ih pretakao u prozu. I ovoga puta Nestorović je odabrao da uđu u priču oni njegovi zemljaci koji se po mnogo čemu izdvajaju i razlikuju od drugih, pa su zato i zaslužili da budu upamćeni. Kao pisac on nastavlja svoju literarnu borbu sa vremenom i zaboravom. To su ljudi duše tankoćutne, nepravedno gurnuti na marginu života i uvijek sa latentnim sudarom sa, često po njih, surovom stvarnošću, rekao je o najnovijoj knjizi proze Tihomira Nestorovića recenzent Milutin.Vidović.
Prije Nestorovića u srpskoj književnosti o božjacima pisao je Borisav Stanković u zbirci „Božji ljudi“.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com