Najmlađa pozorišna publika u Bijeljini ga svakog vikenda gleda u nekoj od predstava Pozorištanca „Maslačak“, a on u njihovim godinama nije ni slutio da će završiti na daskama koje život znače.

– Volim da u šali kažem da su me natjerali na to da postanem glumac, kao i da sam akademiju upisao jer nema matematike i fizike. Moj pokojni otac bavio se amaterski glumom. Stari Bijeljinci se sjećaju Zorana Blagojevića, duhovitog i šarmantnog čovjeka koji je plijenio na sceni, ali i van nje. Najviše je glumio u dječijim predstavama. Stalno sam išao sa njim, gledao šta se dešava iza scene. Sve mi je to bilo simpatično, ali u školi nikada nisam bio u dramskoj sekciji. Kada se otvorila klasa Ljiljane Blagojević na Slobomir P Univerzitetu, prijavio sam se jer sam htio majci da ispunim želju i da nastavim očevu priču – priča za Bijeljina danas, Nenad Blagojević.

Studentske dane pamti po tome što je u to vrijeme najviše upoznao sebe.
– Na prvoj i četvrtoj godini se najviše radi na tome. Na prvoj godini smo bukvalno učili da hodamo na sceni, sjedimo… banalne stvari koje naučite još kao dijete, a najzahtjevniji zadatak sa četvrte godine bio je da imitiramo sami sebe. Akademija je promijenila sve na meni i u meni. To je kao vraćanje na fabričke postavke. Iz vas izvuče sve što vas je možda nekada bilo i sramota da pokažete ili vam je bilo glupo.

Diplomirani glumac u gradu bez pozorišta, posle akademije morao je da radio sve i svašta.
– Kada sam završio akademiju postao sam asistent na scenskim borbama i akrobatici, to sam radio dvije godine. Jedno vrijeme sam živio u Beogradu. Radio sam reklame, predstave, serije (Gorki plodovi, Miris kiše na Balkanu…), na projektu Pank opera „Dom za vješanje" Emira Kusturice.

Ipak odlučuje da se vrati u Bijeljinu.
– Oženio sam se, i 2010. supruga Tanja i ja smo dobili kćerku Teodoru. Baš tada sam radio „Dom za vješanje". Najteže mi je bilo što ih mjesec i po nisam vidio. Zapitao sam se što meni sve to treba. Porodica je stub svega, oslonac. Karijera dođe i prođe. Nekada u šali kažem žrtvovao sam karijeru zbog porodice, ali daleko od toga, nisam žrtvovao ništa, samo sam odlučio šta mi je prioritet.

Nakon Teodore, rodili su se i Zoran i Marko, a Nenad je svoju karijeru nastavio u Bijeljini, uz porodicu.
– Kada sam se vratio, Ivan Petrović i ja smo osnovali Udruženje građana UBUNTU. Radili smo u zavisnosti od sredstava koje smo imali, često smo i svojim novcem plaćali pripremu predstava. Igrali smo duo dramu „Kume, izgore ti" od Ivana Panića. Prije toga, sa našom profesoricom Ljiljanom Blagojević i njenim suprugom Sinišom Kovačevićem predstavu „Virus", koja je bila odlična, ali zahtjevna zbog velikog broja glumaca, pa je bila neodrživa. Predstava „Svinja" ili „Žena mog najboljeg druga", Branislava Nušića je imala dosta izvođenja, ali su glumci otišli na različite strane, pa se i njen pozorišni život završio.

Par godina je radio kao konobar, a onda je došao poziv Maje Antić, direktorke „Maslačka".
– Maja je kupovala tekstove za dječije predstave i dovodila glumce iz Beograda da ih igraju. Bile su to novogodišnje predstave. Pozvala me je i počeli smo da radimo predstave koje nisu samo novogodišnje.

Ubrzo je uslijedila saradnja sa centrima za kulturu, školama…
– Sada je već 15ak glumaca u toj priči. Nakon centara za kulturu krenule su i morske predstave, zatim dolazi dijaspora… Trenutno imamo 28 predstava na repertoaru.

Nenad je i reditelj velikog broja tih predstava, ali i zadužen za muziku, scenografiju.
– Iza svake dječije predstave je mnogo rada. To je kao i kod sportista, svi gledaju i vide rezultat, a naporan rad koji stoji iza toga se ne primjećuje. Ali sve su to slatke muke, jer ja to volim da radim, ovaj posao i ne možeš raditi ako to ne voliš.

Pozorištance „Maslačak" je počelo da u gradu koji nema pozorište, stvara pozorišnu publiku.
– Subota u 18,00h i nedelja u 12,00h su termini naših predstava. Repertoar pravimo od septembra do decembra i od februara do maja, sa jednom premijerom mjesečno.

Nenad je u predstavama igrao različite likove, ljubimce najmlađih, a njemu najomiljenija predstava je Mačak u čizmama.
– Tu igram tri lika – naratora, Todorovog oca i mačka. Zahtjevno je što se tiče presvlačenja i ulaska u druge intonacije. Takva je bila zamisao pisca, Igora Bojovića. Uradio je tekst u stihu, u toj predstavi ne može da se improvizuje i ako jednu riječ zamijenite odmah se sve poremeti.

Ma koliko djelovalo da je glumcima u dječijim predstavama lako na sceni, to je daleko od istine.
– Djeca su najiskrenija publika. Čim im je dosadno počinju da šuškaju, vade grickalice, izražavaju glasno svoje nezadovoljstvo… Trudimo se da im bude zabavno tokom cijele predstave, zato uvijek ide red teksta pa red muzike. Zanimljivo je i to što uvijek imamo novu publiku, jer djeca prerastaju predstave i dolaze nova. Sa njima rastemo i mi, „Maslačak" u decembru puni pet godina.

Osim predstava, „Maslačak" ima i školu glume. Pedesetak polaznika je podijeljeno u tri grupe, a Nenad vodi najstariju.
– To je prilika da djecu sklonimo sa ulice, odvojimo od telefona i računara, naučimo govoru i pokretu. Zanimljivo im je, jer se sve radi tokom pripreme predstava koju izvode na javnom času.

A njegovi najbolji kritičari su njegova djeca.
– Mojoj djeci je dosadilo da me gledaju, uglavnom dolaze na premijere i posle mi sugerišu šta je dobro, a šta ne.

Sa kolegama Dušanom Rankovićem i Emrahom Mujkanovićem radio je predstavu za odrasle za Dane komedije.
– „Državni lopov" Fadila Hadžića je napisan 1987. i još uvijek je aktuelan. Predstava je naišla na dobre kritike, a iako nismo imali reditelja i sve smo sami radili, bili smo zadovoljni. Nakon premijere smo je igrali šest puta, a sigurno će biti još izvođenja.

Nenadova želja je da u Bijeljini zaživi pozorište.
– Volio bih da imam matičnu kuću. Naravno, „Maslačak" ostaje u priči, jer je već našao svoje mjesto pred najmlađom publikom. Očekujem da Bijeljina od sledeće godine ima dva pozorišta – dječije i gradsko. To ovaj grad zaslažuje.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: bijeljina.org