MIRJANA ORAŠANIN: Usavršavanje je smisao postojanja (foto)

Datum:

Share post:

Kada su trud i upornost glavni kredo u poslovanju, kao što je to u slučaju Mirjane Orašanin, onda ne čudi što sve do sada postignuto nije doživljeno kao razlog da se u tome uljuljka. Naprotiv, i dalje radi bar dva posla istovremeno, piše knjige, pronalazi prostor u kome može lično da napreduje i traži onaj u kome može da doprinese zajednici.

Karijera i životni put Mirjane Orašanin nisu išli pravolinijski ka određenom, unaprijed zacrtanom uspjehu, ali su i promjene pravca na tom putu donosile kvalitet. Višestranost se ogleda u tome da vodi Olimp grupu, koja pruža različite usluge, od računovodstvenih, revizorskih do posredovanja u carinskom postupku, profesor je na Univerzitetu Sinergija i sudski tumač za italijanski jezik.

Upornost i marljivost vidljivi su u tome što ništa od velikih poduhvata nije ostavila nezavršenim. Kako je doživljavaju drugi, zna da se ta mišljenja kreću od „stroga“ do „uvijek vedra i nasmijana“, sve u zavisnosti od konteksta. A kad opisuje sebe, izbjegava riječ „uspješna“. Iako su je ove godine iz udruženja Novi put iz Mostara nominovali za jednu od 9 najuspješnijih žena u BiH, dok je 2020. godine bila proglašena za najuspješniju ženu u BiH, od strane analitičke bonitetne kuće CompanyWall business, koja na osnovu podataka o poslovanju već duži niz godina njenom Olimp promu dodjeljuje digitalni certifikat bonitetne izvrsnosti.

– Uspjeh je relativan pojam. To je stvar percepcije sebe i drugih. Za sebe, sa sigurnošću, mogu reći da sam vrijedna, a koliko sam uspješna neka to cijene drugi. O svakom govore njegovi rezultati. Uspješan je onaj čovjek koji može da odgovori na pitanje – Ko sam ja u stvari? Nije uspjeh obavljati neku funkciju, već znati ko ste bez te funkcije. Ne znam koliko njih znaju šta su bez funkcije ili bez posla koji obavljaju. Za sebe mogu reći da sam prvenstveno kćerka, tu se najviše dajem, sestra, prijatelj, poslodavac i profesor.

TESTNA REKLAMA

Bili ste prva ratna generacija studenata Više škole za spoljnu trgovinu u Bijeljini. Kako se sjećate tih dana?

Da, bili smo prva generacija koja se upisala 1993. godine. Koliko god da je bilo teško, meni je to bio lijep period, jer kad ste mladi onda vam je sve ljepše. Profesor Budimir Stakić je uspio da sve to organizuje, obezbijedio nam je da ne plaćamo školarinu i knjige. U Bijeljinu sam došla sa veoma skromnim finansijskim sredstvima. Polagala sam prijemni i bila druga na listi. Prije toga sam pauzirala godinu dana jer smo 1992. izašli iz Sarajeva, zbog rata nismo ni imali maturu. Nisu bili toliko loši uslovi, sjećam se da smo imali i salu sa računarima. Međutim, bilo je problema sa organizacijom, jer smo diplomirali na Višoj školi i bilo je planirano da nastavimo da studiramo treću i četvrtu godinu fakulteta. Međutim, u osmom semestru je stigla odluka da od fakulteta nema ništa i da moramo upisati Ekonomski fakultet u Palama, ako želimo da nastavimo školovanje. Upisala sam treću godinu u Palama, polagali smo razliku predmeta… I onda sam odlučila da “dignem sidro” i odem u Italiju.

Kako je izgledalo te 1997. otići u inostranstvo?

Teško. Na startu sam se morala mnogo potruditi da dobijem pasoš Srbije, prije toga nisam imala nikakav pasoš. Bila je to promjena nakon svih ispita i neizvjesnosti šta će nam biti priznato i slično. I vrijeme je bilo teško, nakon rata, neizvjesnost, teško finansijsko stanje. U Italiji sam upisala Univerzitet za strance u Sijeni na kom sam savladala italijanski jezik na najvišem nivou. Diploma i znanje italijanskog jezika su se kasnije pokazali veoma korisnim, te sam na osnovu toga postala i sudski tumač za italijanski jezik.

Onda odlučujete da se vratite, šta se dešava nakon toga?

Kad ste u inostranstvu, onda vas drži nostalgija, ne znate šta vam sve nedostaje dok ne odete. Prvo sam započela posao prodaje italijanske obuće, jer sam tamo ostvarila  kontakte i prva ideja je bila da se bavim nečim što ima veze sa modom. I naravno, ideja je bila da to bude moj posao, oduvijek sam željela da se bavim privatnim poslom i da radim za sebe. Istovremeno sam upisala fakultet koji sam prekinula, i treći put upisujem treću godinu, na trećem fakultetu, sada u Beogradu. Kad sam diplomirala, imala sam ukupno 54 položena ispita na osnovnim studijima! Bilo je teško diplomirati, ali sam tada stekla kontinuitet i nastavila školovanje na drugom i trećem stepenu studija. Taj fakultet sam doživljavala kao neku obavezu, nešto što sam započela i nisam završila, i nisam htjela da me prati nešto nezavršeno.

Kada ste započeli sadašnji posao?

Agenciju za računovodstvo sam otvorila 2005. godine, a deset godina nakon toga još jednu firmu koja se bavi špedicijom i obje i danas rade. Imala sam potrebu da radim nešto i računovodstvo sam vidjela kao mogućnost, jer je potrebno malo materijalnih ulaganja, samo kancelarija i računar. To je bio opredjeljujući faktor, jer na početku ulažete malo materijalnog i veliku količinu sebe i svog znanja.

Na početku nisam imala nikakvog praktičnog znanja, sve ono teorijsko je trebalo staviti u funkciju. Imala sam mnogo samopouzdanja i volje jer sam znala da moram uspjeti. Nije ni to bilo lako, počinjete u tuđem gradu u kom nemate poznanstava, nemam rodbine, a nemam ni klijenata ni iskustva. Ko sam ja da meni neko povjeri svoje knjige? Odskočna daska su bili privrednici iz Italije koji su došli u Ugljevik. Slučajno sam se upoznala sa njima, u početku im je trebalo prevođenje, a kasnije su došli kad im je trebalo računovodstvo. To je bio prvi zamajac, kroz tu saradnju sam ušla u posao. Ipak, treba pet do sedam godina da ozbiljno stanete na noge u privatnom poslu. Danas mnogi očekuju sve odmah, ne može se preko noći uspjeti. Niste na početku ni sigurni u kom pravcu će se sve razvijati, ali borite se, radite, učite svakodnevno, da bi došli do toga da kažete da ste uspjeli. Bitno je ne odustati. Mene je držalo samopouzdanje, volja i energija, a to je najvažnije.

Spomenuli ste da ste sudski tumač za italijanski jezik, kako se to postaje?

Ministarstvo pravde dodjeljuje imenovanja sudskih tumača, na osnovu znanja i položenih stručnih ispita. Prije toga je potrebno da se raspiše konkurs ukoliko postoji potreba za sudskim tumačima nekog jezika. U Bijeljini sam jedina i ima ih još nekoliko u RS. Poznavanje jezika je značajno zbog posla i pružanja kompletne usluge stranim klijentima koji dolaze u BiH i RS. To su sve vrste usluga od osnivanja firme pa do likvidacije, finansijskog izvještavanja, oporezivanja, koje pružamo na italijanskom i engleskom jeziku, i zahvaljujući tome imamo veliki broj stranih klijenata.

Dio Olimp grupe je i špedicija. Kako ste došli na ideju da spojite ta dva poslovanja, koliko se oni nadopunjuju?

Špedicija posluje od 2015. i naša želja je bila da povežemo usluge i klijentima pružimo što veći opseg usluga na jednom mjestu. Kada klijent zaključi ugovor sa nama, dobija potpunu računovodstvenu i administrativnu podršku za spoljnotrgovinske poslove, plaćanja… To je bio naš koncept, sve na jednom mjestu. Uvezali smo naše usluge sa špediterskim uslugama, pa klijentima pružamo sve što je potrebno za spoljnotrgovinsko poslovanje. Tako da oni koji se bave spoljnotrgovinskim poslovanjem mogu završiti posao, a da praktično ne budu prisutni. Mi obavimo sve što je potrebno od uvoza, kalkulacija, izrade faktura kupcu. Ili, ukoliko klijent izvozi, nama samo izdiktira šta izvozi i mi pravimo fakturu i roba ide na granicu, spremamo sve potrebne dokumente. Bukvalno mi klijentu omogućavamo da se bavi svojim poslom bez trošenja vremena na administraciju.

Dok traje taj dio poslovne karijere, vi gradite i akademsku karijeru na Univerzitetu Sinergija?

Cijeli moj radni vijek radim najmanje dva posla u isto vrijeme. Od 2009. sam angažovana na Sinergiji kao asistent, a od 2014. sam kao docent radila na više predmeta. Sve paralelno, uz vođenje dvije firme. Akademski posao je opuštajući u odnosu na privatni. Daleko je slobodniji u odnosu na računovodstvo gdje je svaki zarez značajan. Isto tako, profesorski posao lako uljuljka, mnogo morate da radite da bi došli do neke pozicije i onda kad dođete do nje često dođe do stagnacije. Taj posao zahtjeva svakodnevne pripreme, ne možete na predavanje ako se niste pripremili. U početku su pripreme duže od predavanja, a potom ako imate iste predmete kao i ranije, dovoljno je podsjećanje. Ali uvijek morate biti aktuelni, nauka je uvijek ista ali kroz neke tekuće podatke morate doprijeti do studenata. U suštini, to je lijep posao i lijepo je raditi sa mladim ljudima. Daleko je teže uskladiti klijente, uskladiti zaposlene, napraviti tim u poslu.

U maju ste imali promociju knjige koja je nastala kao zajednički rad vas, Vanje Ćosović i Budimira Stakića, koja se bavi temom finansijske i digitalne pismenosti. Možete li nam približiti ove pojmove?

Finansijska pismenost je skup znanja i vještina koje nekome omogućavaju da kvalitetno upravlja finansijama i da donosi ispravne finansijske odluke. Ono se ispituje kroz poznavanje pojmova iz te oblasti i istraživanja su pokazala da je svjetski prosjek 38 odsto, u Srbiji je nešto iznad prosjeka, a u BiH ispod. Digitalizacija je kod nas došla preko noći i otvara velike mogućnosti. Sve je više novih poslova koje obavljaju mladi ljudi od kuće, i koji im omogućavaju sasvim solidnu zaradu, a naš zadatak je da ih smjestimo u zakonski okvir, što nije uvijek jednostavno, jer zakon ne prepoznaje nove digitalne poslove. Često imamo problem ne postoji zakonska regulativa za neki slučaj, a poreski organi žele primijeniti neki zakon, često pogrešan. Knjiga govori i o tome koliko digitalizacija mijenja ekonomiju u praksi, kroz brojne primjere i rješenja razvijenih zemalja. Mnogo tradicionalnih zanimanja će nestati, mnogi će morati prilagoditi poslovanje digitalizaciji i to neće biti lako, jer svi mi težimo nekoj stabilnosti i ne volimo promjene. Ali što prije prihvatimo, biće nam lakše. I zakoni će se morati prilagoditi, posebno o digitalnoj imovini.

Zakonska rješenja kasne, najlakše je da prepišemo neku dobru praksu. U čemu možemo iskoristiti tuđa rješenja?

U knjizi sam se posebno dotakla teme ličnog bankrota, koja mi je zanimljiva, i poredila sam kako je to pitanje regulisano u pojedinim zemljama. Ta institucija je uvedena u slučaju da bilo ko zapadne u finansijske teškoće i ne može da finansira svoje obaveze poput kredita, najčešće zbog bolesti ili bolesti člana porodice. Ti ljudi se smatraju “poštenim dužnicima”, nekome ko nije imao namjeru da prevari nikoga, ali u nekom trenutku ne može da servisira obaveze. U većini zemalja koje imaju ovaj institut, cilj je da se lice koje bankrotira može vratiti normalnom životu i da mu se pomogne da servisira dugove. Tako se u SAD dio dugova otpiše, dio reprogramira. Zanimljivo, u evropskom zakonodavstvu nema otpisa duga, samo prolongiranje otplate. Ali kod nas bi se prvo trebalo pozabaviti bankrotom preduzetnika, pa onda fizičkih lica.

Na promociji je osim razgovora o ekonomiji bilo i čitanja poezije. Kako ste povezali te dvije oblasti?

Jednostavno. Svaki čovjek stoji na dvije noge, tako imamo i racio i srce. Imamo ono od čega živimo, to je ekonomija, ali trebamo imati i hranu za dušu. I tu je poezija. Kad sam upoznala pjesnika Strahinju Boškovića, došla sam na ideju da se spoji promocija knjige o ekonomiji i poetsko veče, što je bilo zanimljivo i neobično. Strahinja je čitao pjesme iz svoje zbirke “Usputne drskosti”. Od poezije se danas teško može živjeti, svi moramo da ekonomišemo čime god da se bavimo, a umjetnost je naša duša, bez nje čovjek nije potpun. Moramo imati sve segmente da bi se osjećali potpuni i srećni.

Kad govorimo o duhovnom, i religija je važna u vašem životu?

Tačno. Kad sam u prilici volim da obiđem poneki manastir, to me ispunjava. To je potpuno druga dimenzija, koja me vraća na drugačije sagledavanje svega. Kad ste u nekom manastiru ili pred moštima nekog sveca, shvatite koliko ste mali i koliko je sve što mislimo da imamo, popularnost, moć… ne vrijedi ništa. Koliko smo obični, mali ljudi koji molimo za pomoć, za zdravlje, za nešto drugo. Podsjeti koliko smo svi jednaki na tom nivou.

Isto tako ste član Rotari kluba, koji okuplja ljude iz poslovne zajednice koji pomažu zajednicu.

U Rotari klubu se biraju članovi zajednice koji su uspješni u određenoj profesiji, a sve u cilju pomaganja zajednici. U javnosti je percepcija možda pogrešna, postoje razne predrasude, a sigurno nije svima poznato šta je sve Rotari klub u Bijeljini pozitivno uradio. Ja sam predsjednik kluba od juna ove godine i jedan od zadataka je da se malo približimo javnosti.

Na početku pandemije donirali smo sredstva za nabavku jednog respiratora, kad je bila prva nabavka respiratora u RS. Nedavno smo podržali čišćenje Drine od plastike, od Rotari kluba iz Austrije smo dobili brod za čišćenje, ali to nije bilo nešto posebno medijski propraćeno. Osim toga, inicirali smo izgradnju česme u bijeljinskom parku, donirali smo mamograf Domu zdravlja Lopare, imali smo jedan ogroman projekat donacije uređaja za prevenciju moždanog udara, a ljekari iz Bijeljine su otišli na edukaciju u Italiju, i to je urađeno u saradnji sa Rotari klubom u Italiji. Planiramo i jedan projekat sa udruženjem žena Lara oko izgradnje sigurne kuće.

Angažovani ste politički, odbornik ste u skupštini Grada Bijeljine. Koji motivi su vas vodili u toj odluci?

Smatram da je politika vrhunsko umjeće, ona sublimira sva znanja i vještine koje jedan čovjek ima. Uspješan političar može biti samo onaj ko ima veliko životno i radno iskustvo, koji ima dosta vještina. I vještina komunikacije, i uspostavljanja dobrih odnosa. Malo je vrhunskih političara. Ja to vidim kao nadgradnju svega onog što ste već uradili. Kad se nakon ličnih uspjeha zapitate šta ste to uradili za dobro zajednice, da učinite da bude bolje u društvu, tad želite da doprinesete više i to je bio moj motiv da uđem u politiku.

STALNO NAPREDOVANJE

Rad na sebi je najveći kapital. Najvažnije je ulagati u sebe, u znanje, u sticanje vještina. Bez toga se ne može naprijed, posebno danas kad se sve brzo mijenja, morate svakodnevno raditi da ne bi bili u zaostatku. I dan danas se trudim da napredujem, uzimam privatne časove engleskog, jer želim da i u tome budem na vrhunskom nivou.

TIM JE SPOJ MLADOSTI I ISKUSTVA

Rad na prvom mjestu. Rad donosi rezultat. Zatim upornost, neodustajanje na prvoj, drugoj i ostalim preprekama. Stisnuti zube i nastaviti ka cilju, to je ono što donosi rezultat. Takođe, čovjek mora biti disciplinovan, ako želite da vas poštuju u kolektivu, morate biti prvi, ne možete kasniti a očekivati od drugih da rade više od vas. Najvažnije u poslu je napraviti tim. Kad sam započela rad na Univerzitetu, vjerovala sam u svoj tim da posao u Olimp računovodstvu neće trpiti. Naravno, trebate biti prisutni i zaposlene držati fokusiranim, ako ih duže vrijeme prepustite same sebi, pitanje je šta će vas dočekati. Moram se pohvaliti da su moji zaposleni visokokvalitetni, moralni, odgovorni, vrijedni… i uvijek imamo spoj iskustva i mladosti, jer uvijek sam pazila na to da imamo i iskusne, ali i mlade i vrijedne ljude koji će uz njih skupljati iskustvo.

NIŠTA NE DOLAZI PREKO NOĆI

Na početku mi je bilo najvažnije da ima dovoljno posla, da uvijek ima da se radi, a novac je dolazio kao posljedica, nije bio u prvom planu. I tako savjetujem i mlade ljude, da ne trebaju misliti o novcu, već o poslu, da se odradi što bolje i kvalitetnije. Novac neće doći odmah na početku, ali će doći vremenom, ako imate dobar pristup prema poslu. Opterećivanje novcem na samom početku nije dobro. Prvo treba kvalitetno uraditi posao. Isto tako nisam pobornik onoga da morate raditi ono što volite, već treba zavoljeti ono što radite. Jednostavno, nekad niste u mogućnosti da radite ono što volite, život vam to ne omogućava. Ali bitno je da zavolite i pronađete zadovoljstvo u onome što radite.

Dešavanja u Bijeljini
Foto: Aleksandar Arsenović
Izvor: theprestige.ba

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

spot_img

POVEZANE VIJESTI

Sa SKUPLJOM STRUJOM pomirili se i narod i opozicija

Poslije će biti kasno za kukanje: Sa SKUPLJOM STRUJOM pomirili se i narod i opozicija Prije tri godine opozicija...

FK ’’Proleter’’ iz Dvorova izjavio saučešće porodici Ješić

-Danas nas je iznenadila vijest o smrti Miodraga Ješića, nekadašnjeg fudbalera a zatim i trenera crno-bijelih. Ovo je...

Poslije prokišnjavanja bijeljinska dvorana u novim problemima (foto)

U Bijeljini gotovo da ne prođe sedmica dvije a da se ne pojavi komunalno – infrastrukturni problem. Posljednjih...

SEMBERIJA: Duvandžije – previše ulaganja, dobit nikakva

Bila sadnja ili berba, pitanje ostaje isto: - Hoće li naredne godine biti duvana u RS? Proizvođači su...