Oko 1.000 ljudi je povrijeđeno, a porušen je i zapaljen veliki broj srpskih kuća, kao i oko 40 pravoslavnih crkava i manastira. Porušeno je i 18 spomenika kulture, među njima i crkva Bogorodice Ljeviške u Prizrenu.
U neredima do temelja su srušeni manastir Devič kod Srbice i konaci manastira Svetih Arhangela kod Prizrena.
Povod za pogrom bila je kampanja albanskih medija u kojoj su Srbi optuženi za nesreću u kojoj su stradali albanski dječaci, koji su se utopili u Ibru. Istraga UNMIK policije utvrdila je da su optužbe bile lažne.
Ipak, nakon što je UNMIK pronašao tijela albanskih dječaka u rijeci Ibar u selu Čabar kod Zubinog Potoka, Albanci su za njihovu smrt optužili Srbe i krenuli u odmazdu. Do nasilja je prvo došlo u Kosovskoj Mitrovici, a onda u Čaglavici kod Prištine, Prizrenu, Peći, Đakovici, te Obiliću, Podujevu, Gnjilanu, Svinjaru i skoro svim mjestima južno od Ibra gdje su živjeli Srbi.
Nasilje albanskih ekstremista pokazalo je da ni postojeće institucije u pokrajini, ni institucije međunarodne uprave na Kosovu i Metohiji nisu ispunile svoj zadatak jer nisu omogućile stvarno funkcionisanje i postojanje multikulturnog društva u pokrajini.
Dolazak međunarodnih snaga na Kosovo i Metohiju 1999. godine nije riješio problem južne srpske pokrajine. Od tada pa do martovskog pogroma, a i nakon njega, preostali Srbi na Kosovu bili su primorani da se iseljavaju sa svojih ognjišta, uništavana im je imovina, skrnavljena su groblja i kulturna baština, paljene crkve i manastiri.
Od juna 1999. godine do martovskog nasilja 2004. godine više od 220.000 Srba i drugih nealbanaca izgnano je iz pokrajine, a 120 hrišćanskih svetinja i spomenika devastirano i uništeno.
Martovski pogrom bio je dodatni udarac nakon nasilnog iseljavanja Srba 1999. godine. Tog martovskog dana 2004. godine neka mjesta su se u potpunosti ispraznila.
Pored javnih osuda od međunarodnih aktera, mnogi učesnici su do danas ostali nekažnjeni. Manjem broju osumnjičenih izrečene su simbolične kazne.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
