Doktor Branimir Vuković, specijalista psihijatrije, bio je gost emisije „Da pređemo na TI“. Vuković je govorio o svom privatnom životu, svojim ostvarenim ciljevima i željama.
Kako kaže, najsrećniji period u njegovom životu je kada je sa najbližim rođacima raspuste provodio kod bake i djeda, zahvalan je na svemu što se desilo ili nije, kao i na svim neuspjesima koji su trebali da se dese. Obećao je sebi da će učiniti da niko od ljudi sa mentalnim poremećajima bude stigmatizovan i diskriminisan.
Šta bi prvo pokazao u Bijeljini nekome ko dolazi prvi put u grad?
S obzirom da se već duže vrijeme oglašavam na društvenim mrežama i da sam u kontaktu sa velikim brojem ljudi iz svoje branše, prvo što bih pokazao je moja matična ustanova – Dom zdravlja i sa ponosom bih ga pokazao prvenstveno zato što je prvi u Republici Srpskoj po kvalitetu pružanja usluga. Drugi razlog je taj što je to ustanova gdje sam se formirao kao ljekar i koja mi je omogućila dalje stručno usavršavanje. Takođe, još bih mogao da pokažem je Gradski park, novo šetalište, Etno selo, ali i manastir Tavna koji se nalazi u blizini mog sela, u blizini kuće gdje ja živim. Ljudi bi pored te svetinje mogli da vide i prekrasnu prirodu koja okružuje manastir.
Koja je tvoja najsrećnija uspomena iz djetinjstva?
Generalno, moje djetinjstvo je bilo srećno zahvaljujući prvenstveno mojim roditeljima, a onda i bakama i dekama. Moji roditelji potiču iz velike porodice, roditelji mog tate su imali sedmoro djece, moje mame osmoro i onda je nas prvih rođaka bilo zaista puno i onda smo ljetne raspuste provodili zajedno kod bake i deke. Taj period mi je ostao u najljepšem sjećanju.
Na čemu si najviše zahvalan?
Zahvalan sam na svemu, na sitnicama. Moja kultura življenja je da ujutru ustanem i da se zahvalim na svemu – svojoj porodici, predivnoj supruzi, na mojim roditeljima, mom bratu koji mi je ujedno najbolji prijatelj, na mojim bratancima, mojoj snajki koja ih je podarila mom bratu. Isto tako zahvaljujem se na nekim stvarima iz prošlosti na kojima tada nisam bio zahvalan – na nekim neuspjesima, jer se pokazalo da je dobro što se to tada nije ostvarilo.
Šta je to što te čini drugačijim od ostalih?
U suštini, svi smo drugačiji od ostalih i ne postoje dva identična čovjeka fizički i mentalno. Ono što me čini drugačijim od ostalih je, možda, drugačiji pristup problemima, jer na probleme gledam kao na izazove i, takođe, to što sam nekako kroz posao zavikao da odlično funkcionišem u kriznim situacijama, odlično funkcionišem pod pritiskom. Nisam oduvijek bio takav, ali sam kroz posao uspio da se usavršim u tom pogledu.
Radiš li ono u šta vjeruješ ili samo pokušavaš vjerovati u ono što radiš?
Radim ono u šta vjerujem i smatram da svako ko je iole uspješan radi ono u šta vjeruje. Kada bismo radilo ono u šta ne vjerujemo, u startu bismo bili osuđeni na neuspjeh.
Koja osobina kod ljudi te nervira?
Bahatost, bezobrazluk, laž u smislu da neko nekoga degradira, da ga učini manje vrijednim, kao i gledanje drugih ljudi „sa visine“. U suštini, smatram da smo na neki način svi jednaki.
Šta je gore: doživjeti neuspjeh ili nikad ne pokušati?
Gore je nikad ne pokušati, jer ste u startu doživjeli neuspjeh. Smatram da je potrebno pokušati, ali osluškivati sebe, šta je to što zaista želimo i da u tome pokušavamo, a da ne pokušavamo nešto što je dijametralno suprotno od onoga šta želimo i čemu težimo. Recimo, ja koji uopšte nisam talentovan za muziku, da uporno pokušavam da se prijavljujem na neke audicije za pjevanje i osuditi sebe na neuspjeh. Svako sebe treba da osluškuje šta je to što želi da radi i svakako da uporno pokušavaju, jer se iza svakog velikog uspjeha krije mnogo malih neuspjeha.
Čega se plašiš?
U suštini, svi se plašimo nečega, nekih osnovnih strahova koji nas okružuju u životu, jer da ih nema, ne bismo ni izbjegavali svakodnevno razne opasnosti, ali nemam neki strah koji bi me učinio manje funkcionalnim.
Šta si uvijek želio učiniti, a nikada nisi?
Još uvijek želim i smatram da ću to da ostvarim, da proputujem svijet, da upoznajem druge kulture, druge religije. Volio bih jednog dana da odem u Jerusalim, ali i s druge strane da posjetim Indiju.
Koje je najvažnije obećanje koje si dao sam sebi?
Najvažnije obećanje koje sam dao sam sebi je da ću rad na sebi i rad na mentalnom zdravlju učiniti da bude trend i da ću učiniti da niko od ljudi sa mentalnim poremećajima bude stigmatizovan i diskriminisan.
Da možeš promijeniti jednu stvar na svijetu, šta bi to bilo?
To bi bilo nasilje u bilo kom obliku – (ne)verbalno, fizičko, sajber nasilje, diskriminacija koja je izvor svakog zla. Kada bismo sve to eliminisali, eliminisali bismo ratove i ostale nepogode koje pogađaju društvo.
Da li bi promijenio nešto na sebi?
Imam još dosta da radim u svakom smislu.
Da možeš vratiti vrijeme, šta bi promijenio?
Ništa. Bez izuzetka.
Šta radije biraš – ružnu istinu ili lijepu laž?
Pošto mrzim laž, u svakom slučaju biram istinu, bez obzira da li je lijepa, ružna, strašna. Istina je istina i kada pristupamo iskreno nečemu, može da se nađe adekvatno i realno rješenje koliko god istina bila ružna ili strašna.
Poruka za kraj?
Skoro sam na društvenim mrežama naišao na izjavu koja glasi: Niko ne može zatvoriti vrata koja je Bog otvorio za tebe.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
