Bijeljinski pjesnik Milan Nikolić prvu knjigu pjesama „Pisma iz nesanice“ objavio je 2002. godine. I potom je – stao. Pisao je, ali nije objavljivao. Dvadeset i dvije godine kasnije – konačno nova knjiga o kojoj Nikolić prvi put priča za eTrafiku.
Kako ističe za naš portal, ni sam nema odgovor na pitanje zašto je pauza između objavljivanja dvije knjige potrajala toliko dugo.
„Šta god da kažem slagaću najprije sebe, pa onda Vas i Vaše čitaoce. Od izlaska prve knjige prošlo je više od dvadeset godina. To je zaista dug period, ali mogu reći da nije uludo potrošen. U međuvremenu sam pisao malo poeziju, malo recenzije i prikaze, ‘ispalio’ poneki aforizam, formirao porodicu i ostvario se kao otac, posvetio se nastavničkom pozivu. Trebalo je da se javim nekim ‘cvrkutom’ malo ranije, ali nije se dalo“, kaže Nikolić.
Naslov je „čisti oksimoron“ – “Sanovnik za budne”. Zašto ste izabrali taj naslov?
Naslov moje prethodne zbirke je „Pisma iz nesanice“, pa se „Sanovnik“ nametnuo kao idealno rješenje da se prekine dvodecenijski „nedohod rime“, o kojem pjevam u uvodnoj pjesmi iz nove zbirke. Inače ne postoji neka stroga granica između ove dvije knjige, pa sam stoga odlučio ujedno objaviti i drugo redizajnirano izdanje „Pisama“. Mišljenja sam da se u krilo poezije i ljubavno gnijezdo ne može odocniti i nadam se da me čitalačka publika neće demantovati.
Najveći broj Vaših stihova je ljubavnog karaktera. Da li je pjevanje o ljubavi zapravo stvar prošlosti?
Ne, nikako. Pjesnik je uvijek tu da bdi nad ljepotom svijeta, ali svijet na žalost nije satkan od same ljepote. Moj stav je da je ovom vremenu pjesnik potrebniji nego ikad, jer, što bi rekao Miljković: „Poznaje sve puteve i vetrove“ i jedini može da „vrati noć u ime nežnosti“.
Da li Vam je bliži vezani ili bijeli stih?
Češće posežem za vezanim stihom, ali mu ne robujem. To je onaj gospodstveni dvanaesterac kojim su pjevali Dučić, Rakić i mnogi drugi prije mene. Takozvani bijeli stih koristim rjeđe, najčešće u kombinaciji sa vezanim stihom.
U knjizi postoji dosta pjesama koje su posvećene pjesničkoj braći. Ko je od njih i u kojoj mjeri zaista značajan za Vas i Vaše stvaralaštvo?
Pero Zubac u recenziji „Sanovnik za budne“ reče kako smo nakon prvog susreta, prije dvadeset godina, u mojoj Bijeljini „sačuvali tople rukavice prijateljstva koje se ne gasi među pesnicima srodnih duša i srodnih pogleda na poeziju“. Pero je vrsnik moga oca, njegov sud o mojoj poeziji me je uvjerio da ne škrabam uzalud, da sam doista pjesnik. Uostalom, ja to i priznajem u pjesmi „Pismo Peri Zupcu” kada kažem:
Oba smo pesničke duše prisne
Tvojom se hvalom dičim i bodrim,
I čini mi se da i ja kisnem
Pod onim istim kišama modrim.
Dakle, Zubac je najznačajniji, ali i Dobrica i Rajko imaju posebno mjesto u mojoj duši i njenim pjesničkim tkanjima. Đuri Damjanoviću sam u „Golorimama“ odao počast kao pjesniku boemu, kakav sam nekada i sam bio u ranoj mladosti.
Među najemotivnije pjesme ubraja se ona posvećena bratu Veljku. Koliko je zapravo teško pisati takve stihove?
„Pregorke trave“ – sam naslov sve govori. Jako je mučno pisati takve pjesme. U nekoliko navrata sam bio zamoljen od prijatelja i poznanika koji su prerano izgubili svoje najmilije da napišem neku pjesmu ili epitaf i čini mi se da mi je bilo teže pjevati o njihovoj negoli o svojoj nesreći.
Da li je književnost koja se stvara van Banje Luke dovoljno vrednovana u Republici Srpskoj?
Književnost i druge regije duha su u današnje vrijeme postale nebitne sporedne pojave. O tome najbolje govore mizerna ulaganja u kulturu diljem zemlje, a i šire. Ovo podneblje je iznjedrilo mnoge nove, mlade i jako uspješne književne stvaraoce, ali se njihov glas ne čuje usljed svakodnevne tirade dnevnopolitičkih prepucavanja. Mislim, dakle, da književnost generalno nema pažnju koju zaslužuje u ovom ludom vremenu. Najzad, naš „art“ je do te mjere samljela neka grdna mašina da više nemamo ni „Art mašinu“.
Kako komentarišete nedavno dodjeljivanje Ordena Njegoša I reda Baji Malom Knindži?
Nemam komentar, ali sam skoro siguran da bi Vam Njegoš odgovorio kroz usta igumana Teodosija Mrkojevića iz „Lažnog cara Šćepana Malog“ uzvikujući kroz podsmijeh: „Ja ti zato pjan poigra ne bih.“
Da li smo i dalje, što reče Njegoš, slabostima zemlji privezani?
Jesmo, ali na sreću, još uvijek u nebo gledamo i šaljući mu svoje molitve u spas se uzdamo.
Piše: Goran Dakić; Fotografije: Petar Tešić
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: etrafika.net
