Ivana Boroja, psiholog, za Srpskainfo ističe da je govor jedan od najvažnijih sredstava socijalizacije djeteta i podsticanja njegovog razvoja u cjelini.
– Dijete rođeno u zdravim okolnostima ima urođenu predispoziciju za normalan razvoj govora i jezika, ali je neophodna bliska i emotivno topla, zdrava i podržavajuća socijalna sredina. Izuzetna važnost pridaje se periodu ranog djetinjstva u kome se stiču prve navike i vještine. U tom periodu određene emocionalne smetnje mogu da prođu neopaženo od strane roditelja, pa tako negativno uticati na dalji pravac razvoja govora – objašnjava ona.
Uloga roditelja
Najčešće su uzrok tih smetnji određene traume, strahovi, zlostavljanje i zanemarivanje djece, razvod, selidba, separacija od majke, polazak u vrtić i slično. Primarni uticaj na dječiji govor ima, kako navodi, porodica. Roditelji su prvi komunikativni partneri djeteta.
– Prezauzetost roditelja i briga za egzistenciju nameće djeci sve više potrebu za ekranima. Na taj način se komunikacija u porodici gubi, a govor se ne uči sa ekrana već od roditelja. Djeca su danas sve manje aktivna u igri, a pasivnost utiče na razvoj moždanih struktura i sinapsi u mozgu – naglašava Boroja.
Djeca koja imaju govorno-jezičke probleme najčešće su, kako kaže, nesigurna, sramežljiva, povlače se u sebe, postaju asocijalni. Svaki društveni kontakt ih frustrira. Ne žele inicirati komunikaciju. Govor utiče i na samopouzdanje.
– Djeca koja imaju probleme s govorom ne mogu da uspostave ravnopravnu komunikaciju sa drugima, što im šalje signal da nisu dovoljno dobri u tome. Komunikacijske poteškoće utiču i na školski uspjeh i ovladavanje znanjima. U tome je od velikog značaja stav učitelja, koji može svojim razumijevanjem i strpljenjem da djetetu bude podrška – zaključuje Boroja.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com / srpskainfo.com
