"Vukota te tuži, Vukota ti sudi"

Pismo prenosimo u cjelosti: 

„Naš stranački politički realitet, a pritom neizostavno treba poći od uloge predsjednika Srpske demokratske stranke, umjesto da biva dignut na jedan viši nivo političke i demokratske kulture, nažalost, sve više liči na jedno vrijeme u kome je Srpska demokratska stranka proživljavala golgotu pod uticajem odluka Visokog predstavnika pa tako sve ono što sada radi predsjednik Srpske demokratske stranke, a što se višedimenzinalno manifestuje i kao takvo zavređuje duboku i sveobuhvatnu analizu, neizostavno podsjeća na to vrijeme.

Prva dimenzija tog i takvog djelovanja predsjednika Srpske demokratske stranke, manifestuje se u činjenici da je nakon održanih Opštih izbora u BiH isključio nekoliko visokopozicioniranih članova Srpske demokratske stranke i to u jednom nelegalnom i nelegitimnom postupku oduzimanja i ograničavanja ljudskih prava i osnovnih sloboda karakterističnom po tome što je u svojoj ličnosti sjedinio nespojive procesne funkcije – tužioca i sudije – pa je sam odlučivao protiv koga će pokrenuti nekakav „disciplinski postupak“ a da članovi Srpske demokratske stranke protiv kojih je predsjednik Srpske demokratske stranke istovremeno ih i optuživao i sudio im nisu bili ni obavješteni o njegovom pokretanju, vođenju, toku niti su mogli da u tom postupku učestvuju i štite svoja ljudska prava i osnovne slobode već su bili izloženi samovolji predsjednika Srpske demokratske stranke koja se ispoljavala u njegovoj procjeni i bez postupka i dokaza, „utvrđenom“ uvjerenju da su ta lica djelovala „suprotno stavovima SDS-a utvrđenim na bazi programskih ciljeva i zadataka“.

Postupajući na ovakav način, predsjednik Srpske demokratske stranke, ne samo sjedinjujući nesjedinjive procesne funkcije i koncentrišući sav tok postupka u sopstvenu ličnost, već i onemogućavajući članovima stranke o čijem je ustavnom pravu na slobodu političkog organizovanja i djelovanja, konkretizovanog u članu 31. stav 1. Ustava RS, odlučivao, povrijedio je tim članovima stranke i ustavno pravo iz člana 25. Ustava RS koje im jemči slobodu misli i javnog izražavanja mišljenja. Naime, predsjednik Srpske demokratske stranke je sankcionisao isključivanjem iz Srpske demokratske stranke određene članove samo zato što su koristili svoje ustavno pravo da misle i da tu misao javno izraze smatrajući, a ne namećući u kom pravcu bi trebalo da se usmjeri politika Srpske demokratske stranke i to samo iz jednog jedinog razloga – kako bi se ostvarivali ciljevi Srpske demokratske stranke kao što su zaštita i unapređenje Republike Srpske, interesi srpskog naroda, čuvanje i razvijanje političkog jedinstva i nacionalne sloge te mnogi drugi, konkretizovani u odredbi člana 9. Statuta Srpske demokratske stranke, a u skladu sa pozitivnim pravnim propisima i pravilima izbornog zakonodavstva, koristeći legalne i legitimne političke instrumente svojstvene demokratskim društvima, oslonjena na volju naroda koji predstavlja, zbog koga je osnovana i zbog koga postoji, kako to i stoji u članu 10. Statuta Srpske demokratske stranke.

Prema tome, ukoliko je sloboda mišljenja i javnog izražavanja tog mišljenja u proklamovanju ciljeva Srpske demokratske stranke djelovanje „suprotno stavovima SDS-a utvrđenim na bazi programskih ciljeva i zadataka“, onda je jasno da predsjednik Srpske demokratske stranke niti zna odredbe Statuta, ni programske ciljeve stranke, čiji je, nažalost, predsjednik. I to je onda druga dimenzija nelegalnog, neustavnog i nezakonitog djelovanja predsjednika Srpske demokratske stranke koja ishodi u djelovanje usmjereno na ugrožavanje demokratije, narušavanje integriteta Republike, kršenje Ustavom zajamčenih sloboda i prava, a što je izričito zabranjeno članom 31. stav 2. Ustava Republike Srpske.

Uostalom, u skladu sa članom 48. Ustava RS, prava i slobode zajamčene Ustavom RS ne mogu se oduzeti ni ograničiti, a iznad svega u duhu treće dimenzije nelegalnog postupanja predsjednika Srpske demokratske stranke, slobode i prava se ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu ustava, kako to stoji u članu 49. Ustava RS.

Vjerovatno je predsjednik Srpske demokratske stranke u svom slobodnom nepravnom tumačenju našao osnov za isključenje nekoliko članova Srpske demokratske stranke tako što je, kao je to već rečeno, u sopstvenoj ličnosti postao kadija koji i tuži i sudi, neznajući da je i praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, etablirana na Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, a koja u skladu sa članom 2. stav 2. Ustava BiH ima supremaciju u primjeni u odnosu na nacionalno zakonodavastvo, zauzela stav da se član 6. pomenute Evropske konvencije, primjenjuje i na disciplinske postupke, dakle samim tim i na samovolju nekoga ko u sebi sjedini sve procesne funkcije i bez ikakvih dokaza, postupka u kome bi se ti dokazi izvodili, bez dopuštanja prava na učestvovanje u postupku, nekoga ograniči ili mu oduzme ljudska prava i osnovne slobode. Naime, više teških pitanja je pokrenuto u vezi sa primjenjivošću člana 6. u sporovima koji se odnose na domen javnog prava, na primjer, u slučajevima kada je administrativno ili disciplinsko tijelo bilo zakonom ovlašćeno da preduzima radnje i donosi odluke koje pogađaju prava i interese pojedinaca. Nakon odluke u predmetu Ringeisen, sud je usvojio znatno liberalnije tumačenje pojma „građanska“ prava i obaveze. Sudska praksa suda u primjeni člana 6. se razvila u velikoj mjeri u predmetima koji su sadržali i element javnog prava. Sud je rekao da se član 6. stav 1. može primjeniti bez obzira na status strana u sporu, ili karakter zakona koji predviđa način odlučivanja o sporu. Ono što je bitno jeste karakter prava o kojem se odlučuje, kao i to da li će ishod postupka biti „od uticaja na pojedinačna prava i obaveze“. (vidjeti na primjer: Baraona protiv Portugala, 1987.). Na toj matrici i Ustavni sud BiH, pozivajući se na stav Evropskog suda za ljudska prava veli „…da objema stranama mora da bude data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređeniji položaj u odnosu na protivnika“. (vidi presudu Dombo Beheer B.V. od 27. oktobra 1993. godine).

Prema tome, niti u Pravilniku o stranačkoj disciplini i organizaciji evidencije članstva, broj 04-121-02/08 od 26.02.2008. godine, postoji pravni osnov koji daje predsjedniku Srpske demokratske stranke pravo da bilo kog člana isključi, već odluku o isključenju u skladu sa članom 9. pomenutog Pravilnika može donijeti samo opštinski ili gradski odnosno izuzetno Glavni odbor, te je jasno da se radi o nezakonitim odluka jer nemaju normativni osnov, a u svakom slučaju odredbe o vođenju postupka na principu „kadija te tuži, kadija ti sudi“, odnosno „Vukota te tuži, Vukota ti sudi“, u skladu sa načelom legaliteta, moraju biti u skladu sa ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama koji se direktno primjenjuju i koji imaju jaču pravnu snagu.

Normalne stranke, demokratske stranke, se ponose svojim članovima, raduju se dugogodišnjem članstvu ljudi u istoj političkoj opciji. Kada se to gubi, kada nema tog osjećaja, iskusni postaju smetnja samovolji. A kada se na to doda precjenjivanje svojih kapaciteta i značaja, uz nipodaštavanje svega i svakoga drugog, imamo ovakvog predsjednika i ovo stanje u stranci“.