Gost naše emisije Oko u Oko bio je Miloš Stevanović, advokat u Advokatskoj kancelariji Stevanović i bišvi gradski menadžer.
Primjetno je da ste veoma uspješni u svom poslu. Recite nam, da li ste kao dječak od 15 godina mogli da zamislite sebe ovako kakvi ste danas?
Cijeli život se trudim da budem uključen u ono što radim i mislim da je formula uspjeha da čovjek vodi računa o svakom detalju i da sve ono što radi bude do kraja ispraćeno. Relativna stvar je šta je uspjeh u životu. Za mene postoje još neke stvari koje nisam uspio i ne smatram se uspješnim, jer, recimo, još uvijek nemam svoje dijete što mi je cijeli život bila želja, ali se nadam da ću i to da ostvarim. Govoreći o uspjehu, smatram da ima ljudi koji su daleko kvalitetnije zaokružili neke stvari. Sa aspekta brojki i organizacija, politike, „moći“, može se reći da sam uspio da „progulim“ u nekim stvarima, ali dosta toga još ima da se radi i čovjek tek treba da radi na sebi. Što sam stariji, sve manje tretiram riječ „uspjeh“, „moć“, prilično relativizujem te stvari, s obzirom da smatram da je život ipak važniji za neke druge stvari, a ne samo za posao.
Kakve su Vam tada u tom pubertetskom dobu bile želje i ambicije?
Meni su želje i ambicije tada bile vezane za automobile. To je neka pasija koja me još uvijek drži, ali i dan danas ponekad sebi priuštim neko od tih zadovoljstava, ali ono u čemu više sad uživam je što možda neke mlađe generacije se oduševljavaju takvim stvarima, te se uvijek trudim da im kažem da taj „šminkeraj“ na prvu ruku nisu toliko važne, koliko je važnije da čovjek kvalitetno ostvari sebe kroz posao. Kao klinac, bavio sam se programiranjem i danas se vraćam u tu sferu. Već tri do četiri godine imam kompaniju koja je mali, zdrav, startap koji se bavi softverom. Što sam u starijoj dobi života, to se više bavim stvarima o kojima sam maštao kao klinac. Mislim da je to formula koja se može izvući, da čovjek sve ono o čemu sanja, to i ostvari. Ide u tom pravcu da ostvarim neke dječačke snove.
Prvu veću svotu novca zaradili ste kao prevodilac i to kao mlad momak, ako se ne varam.
Prevodilac sam postao, jer sam stalno gledao filmove i bio sam na internetu. Čovjek htio ili ne htio vremenom nauči engleski toliko dobro, kao što djeca danas nauče perfektno njemački, što mene oduševljava. Tada sam radio tzv. simultanke i zahvaljujući prof. engleskog Veri Amidžić sam naučio mnoge stvari i učeći od nje počeo sam da prevodim i izdržavao sam se od toga skoro pa do polaska na fakultet.
Kako je to započelo i zašto su baš Vas birali? Vjerujem da je u tom periodu bilo još ljudi koji su znali engleski jezik?
Tada sam već počeo da proučavam ekonomiju, a prevodio sam uglavnom poslovne razgovore i uz pokojnog Gavrila Bobara, dosta sam tad i putovao i kao klinac i to je počelo da „naliježe jedno na drugo“ i vremenom sam stvorio svoj mali svijet u kom sam dobro vladao. Nakon toga, angažovala me Kancelarija EU koji su tek došli u Sarajevo i dosta sam radio za njih. Tada dobiješ pare, odeš na more, kupiš sebi neke stvari i „easy money“. Dosta toga se i naučilo. Šalu na stranu, vjerujte da neki kontakti koje sam tad ostvario kao klinac još uvijek funkcionišu, tako da, ništa nije slučajno.
Kako je došlo do te saradnje sa Batom Bobarom?
To je bilo, prije svega, divno prijateljstvo. On je mene gledao kao svoje dijete i moram da istaknem žal što ga više niko ne pominje na pravi, kvalitetan način. Znam da je uticao na mnogo ljudi u pravom, pozitivnom smislu. Sjedili smo jednom u Gradskoj kafani, kada mi je rekao da ide u jednu banku u Londonu i izbiflao sam mu bilanse banke, znao sam da ispričam bukvalno o svakom članu Upravnog odbora i tada me je prvi put pozvao da idem sa njim u Londom i tako smo započeli divnu poslovnu saradnju koja je prekinuta relativno skoro, prije par godina, kada je on umro. Jako mi je žao zbog toga, on ima dvoje divne djece koje mnogo volim i poštujem, njegovu kćerku Anu s kojom sam odrastao i njegov sin Boško koji je njegova kopija. Siguran sam da će oni zajednički, pogotovo njegov sin, uspjeti da nastave tu viziju.
Kao tinejdžer, bavili ste se i programiranjem, a jednom prilikom ste izjavili da Vas je upravo programiranje naučilo da razmišljate i drugačije prisutpate problemima. Koliko Vam je danas u Vašem advokatskom poslu značajno to drugačije razmišljanje i pristupanje problemima?
Pristup advokatskom poslu je danas potpuno drugačiji u odnosu na prije deset godina. Klasično zastupanje samo na sudovima je, po meni, potpuno prevaziđeno. Čovjek se time može baviti, a pored toga što više ne donosi novac, ako čovjek ima velike želje, s druge strane nisam siguran da je to mjesto gdje ljudi u potpunosti mogu da ostvare svoje ambicije. To ne iz razloga što su sudovi loši, čak naprotiv, sudski sistem u BiH je ipak izrodio veliki broj kadrova koji perfektno rade svoj posao. Moram da pohvalim i sud u Bijeljini koji je fascinantan i vanserijski, ali negdje, biznis, razmišljanje i sl, odbacuje dosta više od onoga da se u advokaturi baviš stvarima koje su se desile prije par godina, već da gledaš u budućnost. Stalno tražim balans između advokature koja je moj kor biznis i programiranja koje je nešto futurističko, gdje traži da čovjek potpuno drugačije razmišlja o činjenicama, o dešavanjima oko sebe, da stvari razbaca na sto i da hladne glave analizira sve činjenice. Svima preporučujem da makar malo sagledava kako, zapravo, programeri razmišljaju.
Vaša kancelarija je poznata da okuplja mlade ljude. Koliko su mladi danas zainteresovani za advokaturu i za pravo uopšte i kako se snalaze danas u tome?
Mlad svijet zaista jeste zainteresovan za biznis. Ja sam posljednja tri do četiri mjeseca, sigurno dobio preko hiljadu poruka… interesovanje je ogromno, ali moram da primijetim da postoji velika razlika i disproporcija između želja i mogućnosti. Mnogo ljudi želi da odmah vozi dobro auto, da ima mnogo novca, da ima „moć“, ali sigurno da postoje mladi ljudi koji imaju odlične, kvalitetne i održive ideje. Kada je Poreska uprava u Bijeljini počela veliku kontrolu „frilensera“, nama se javio veliki broj mladih ljudi od 18, 19, 20 godina koji zarađuju ozbiljne novce na internetu (na koje sada plaćaju i porez). Iznenadio sam se da ima mnogo dječurlije po gradu koji prave ozbijne pare. Imamo mnogo kvalitetne djece koja žele da rade.
Često govorite da volite kreativnost. Kako kroz advokatski posao izražavate svoju kreativnost i stvarate je ili to ipak radite kroz neke druge poslove?
Može se i u advokaturi biti kreativan. Mi imamo nekoliko velikih poslova u kojima provodimo neke infrastrukturne radove, konkretno govorio o jednoj velikoj hidroelektrani za koju sad radimo. Nju grade kineski partneri. Upravo tu smo morali pokazati maksimalnu kreativnost koja podrazumijeva to da provjerite da li su građevinske dozvole ispravne, do toga da li su finansije dobro određene… To je veliki spektar poslova. Imamo i arapske investitore koji ovdje u BiH grade veliku solarnu elektranu… do toga da imamo investitore iz Južne Afrike koji ulažu po RS u platforme preko interneta, vezane za kripto. Čovjek mora da se kreće u okvirima koji su zakonski izdefinisani prije 20-30-40 godina, a da napravi to da bude kreativno i održivo. Danas se kreativnost može lako naučiti zahvaljujući internetu i zahvaljujući pojavi vještačke inteligencije. Mi smo je skoro počeli primjenjivati u firmi i ona nam je rješavala ček neke računovodstveno-finansijske stvari. Plaši me da li će ljudi početi ostajati bez posla zbog vještačke inteligencije, a ona nam može dati veliki zamajac da se stvari učine dosta kvalitetnijim.
Svoj posao započeli ste zajedno sa majkom Vesnom u, kako ste jednom prilikom rekli, skromnoj kancelariji. Šta je bio Vaš prvi posao sa kojim ste zaradili prvu veću svotu novca?
Prvi posao je bio rad sa izraelskom kompanijom koja je u Zvorniku kupila državnu fabriku za proizvodnju guma. Tada sam bio klinac i zaradio sam prve pare i od njih kupio auto. Ni stan, niti sam ostavio pare, već sam kupio auto. Novac sam zaradio zahvaljujući nekim ljudima prema kojima i dan danas osjećam duboku zahvalnost što sam uspio da budem tu. Ti Izraelci su mi tada pokazali da njihov narod nije bez razloga u biznisu jako cijenjen i što su banke u velikom dijelu na svijetu pod njihovom kontrolom. Zaista znaju da upravljaju novcem i da rasporede resurse kvalitetno.
Koja je tajna uspjeha?
Ustaneš ujutru u 5.00h, radiš od 5.30-6.00h do naveče. To je to, nema nikakve mudrolije, niti posebne pameti. Moraš biti posvećen tome što radiš i onda stekneš status gdje ljudi znaju da ćeš da završiš nešto kada te neko angažuje. Vrlo jednostavno. Imao sam zbog toga i nekoliko opomena od strane svog tijela… ostao sam bez štitne žlijezde, dobio sam neke druge propratne pojave… Život te tako upozorava da ideš polako, usporiš, razmisliš… Sve ima cijenu.
Jedno vrijeme ste bili i menadžer Grada Bijeljina. Kako sada vidite naš Grad, šta je to što mu nedostaje, a čime, kada odete negdje, čime se pohvalite?
Ja sam tada funkciju Gradskog menadžera vidio kao sponu između opozicije i pozicije koja je bila na vlasti i smatrao sam da republička i gradska vlast treba da budu jedno. Zahvalan sam pokojnom Gradonačelniku koji mi je tada dao zaista potpunu slobodu da se „razbacam“ i „razmašem“ kada je u pitanju grad. Mislim da je institucija Gradskog menadžera tada uspjela da promoviše neke stvari koje je Gradska administracija radila, ali je to pristupačnije prikazivala građanima. Žao mi je što se ta saradnja završila. Očigledno je da Gradski menadžer nikad više nije bio imenovan. Bilo je tu nekih teorija. Mislim da je to važna operativna funckija i ako se postavi iskusan menadžer koji zna da upravlja sa ozbiljnim sistemom kao što je opština, može da da proizvod koji podrazumijeva rješavanje običnih ljudskih problema… do pregovaranja sa ozbiljnim investitorima i bankama, što podrazumijeva veoma težak posao. To je krvav posao ako čovjek hoće da radi, a imenovanje na tu funkciju protokolarno bi meni bilo ispod časti – da me neko imenuje, a ne mogu da dam realan doprinos.
Čime se pohvalite iz našeg grada kada negdje odete? Čime ste najviše ponosni?
Ljudima. Ovdje ima mnogo dobrog, kvalitetnog i pametnog svijeta, samo me mnogo plaši da grad „tapka“ u mjestu oko nekih stvari. Nikome to ne stavljam na teret i smatram da smo svi pomalo krivi što smo se „uljuljkali“ u atmosferu u kojoj nema neke produktivnosti. Grad treba da ide dalje i da se rasteretimo političkih tenzija da bi se grad dalje pokrenuo.
I za kraj… ostvarili ste mnogo želja i snova iz djetinjstva… a šta je sa neostvarenim željama, šta je to što niste ostvarili?
Moja jedina neostvarena želja je da imam dijete i nadam se da ću to ostvariti, a što se tiče materijalnih stvari u biznisu, bio bih bezobrazan da kažem da se nisam ostvario. Imam još nekoliko stvari o kojima maštarim, ali uopšte nisam opterećen tim da moraju da se dese.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
