Sjećanje na protu Stevana Bakovića: Čuvar duše sarajevskih Srba u 19. vijeku

Narod se okupio da prisustvuje osvećenju temelja. Sveštenstvo je predvodio mitropolit Ignjatije Drugi, a vezir Osman Topal-paša dođe sa brojnom svitom, dok je veliki broj najuglednijih Srba prispio sa raznih strana. Uvaženi prota Stefan Baković je sišao u šest metara duboke temelje buduće građevine, duge 37, a široke 22,5 metara. Kropio je svetom vodom i kadio temeljne kamenove, među koje je stavljao povelje i pisma da se zazidaju za sreću i napredak. Veličina buduće crkve je govorila i o ekonomskoj snazi i nadaleko čuvenom ugledu srpske sarajevske čaršije.

Posljednjih mjeseci tu je vrvjelo kao u mravinjcu: krampe, lopate, tezgere i čekrci kleptali su i škripali na sve strane. Sve što je bilo za rad sposobno od gradskih Srba zasukalo je rukave i radosno nagrnulo na mobu, a djevojke i žene povazdan su ih nudile pitom, ćevapima, kolačima i bozom. Muslimani, koji sebe tada još zvahu Turcima, s pažnjom i nevjericom su pratili ove radove. Jedni su se ibretili (čudili): “Šta su ovo Vlasi ‘vako kabasto zapoveljali?!”, vajkajući se da nema više starog “selameta”, čim padišah Abdul Medžida morade u atar kaurskim carevima ovo dozvoliti.

Oni drugi, vjerski zadrti, škrgutali su zubima i kleli tog “đaur- sultana”, prijeteći da će novi sultan Abdul Aziz ovaj kastig prekinut’ i kaznit’, a ne bude li on “kail”, ima ko će osvjetlati obraz dinu. Njihov fanatizam narednih decenija donijeće Srbima mnogo patnje i nevolja.

Duhovni stožer

Krajem prošle 2022. godine svečano je obilježeno 150 godina od osvećenja Sabornog hrama u Sarajevu 1872, kojom prilikom je bilo dosta riječi o njegovoj gradnji, priložnicima i slično, a mi želimo da ovom prilikom vašu pažnju usmjerimo na jednog od najzaslužnijih ljudi za njegovu gradnju, čovjeku koji je dugi niz decenija bio duhovni stožer pravoslavnih Sarajlija, ali i jedna od najistaknutijih ličnosti toga grada u 19. vijeku.

Stefan (Stevan) Baković rodio se avgusta 1797. u selu Ožegovice kod Prijepolja. Ubrzo potom njegovi se roditelji preseliše u nedaleke Crljenice kod pljevaljskog manastira Svete Trojice. Tu kod monaha “uči knjigu” od svoje desete do sedamnaeste godine, kada stupa u službu kod hercegovačkog vladike Jeremije. Uskoro se i oženi sa Fočankom Jelkom Zec (1816). Naredne četiri godine nije ga baš držalo mjesto, prvo je u Sarajevu bio paroh 14 mjeseci, a potom nešto kraće u Stocu i Duvnu. Stiže i kao naoružan konjanik učestvovati u Drugom srpskom ustanku. Međutim, uskoro oboli i, na Miloševu žalost, vrati se u pljevaljski manastir, gdje se liječi neko vrijeme. Godine 1820. ponovo postaje sveštenik u Sarajevu, gdje će služiti pune 72 godine kao jedan od najuzornijih pastira koji je tu ispovijedao vjeru Hristovu. Za to vrijeme promijeni se 12 dabrobosanskih vladika, a on posta prvi prota koji dobi čast nošenja naprsnog krsta u eparhiji.

Već na početku suoči se sa teškim iskušenjima. Dvadesetih godina Turska, pod pritiskom velikih sila, započe reforme koje su dočekane “na nož” od strane domaćih Turaka. Te krize i neredi su se redovno obarali na glavu sirote raje. Hrišćani su uvijek za nešto bili krivi, da l’ za te reforme ili za ratove s’ Moskovima (Rusima), Crnom Gorom i Srbijom, a da se i ne pominju krvave odmazde poslije buna raje zbog teškog, nesnosnog stanja. Veliku krizu 1826. izazvalo je ukidanje janjičarskog reda. Potom dođe pobuna Gradaščevića 1830, kada vlast u Sarajevu preuzeše, po zlu čuveni begovi, Mustafa Babić i Fazlija Šerifović.

Krvožedni turski krvnici skoro svakodnevno su činili užasne zločine nad nevinim narodom. Srbi su ubijani pod lažnim optužbama, a potom zakivani na crkvena vrata i valjalo je skupiti podosta novca za njihovo skidanje. Nedjeljom i praznikom zlikovci su znali upasti u portu crkve i nasumice posjeći više ljudi, preko čijih je leševa pop Stefan morao gaziti da uđe u crkvu zbog službe. Tim katilima poseban je ćeif bio ponižavanje i prebijanje đaurskih papaza (popova). Prota je bio svjestan da mu svaki novi dan može biti i posljednji na ovome svijetu, jer svakog je časa mogao nabasati kakav aramija i nadžakom mu razvaliti crkvena ili kućna vrata. Više puta je mirno čekao da ga “lizne” isukani jatagan nekog krvnika, kojeg bi gledao pravo u oči, bez straha, ali i prkosa spreman da dušu preda voljenom Gospodu, čijom promišlju i nosi ovaj teški krst. Mnogi je Srbin tada vjerovao da je smrt lakša od ovozemaljskih strahota, ali prota nije ustuknuo, molitvom je duhovno krijepio narod i svojom stabilnošću ga kuražio i slobodio.

Reformski “Hatišerif od Đilhane” 1839. opet uzburka duhove. Više od decenije trajalo je bezakonje i teror, dok Omer-paša Latas 1850. konačno ne skrši bunt i samovolju bosanskih begova. Pored toga, prota je mučio muku da obnavlja crkvu koja je sa Srpskom varoši (gradska četvrt) više puta, kao slučajno, gorjela. Svako odobrenje valije za popravak hrama koštalo bi mnogo više dukata nego što bi iznosili sami radovi. I najmanja “usluga” morala se iskamčiti i debelo platiti, a rušvet (mito) je bio pravilo. Jednako tako narod i niže sveštenstvo gulile su fanariotske grčke vladike. Uz sve pomenute nesreće narod su kosile i mnogobrojne epidemije kuge i kolere, kada je prota danima od jutra do mraka vršio opijela.

Nova bogomolja

Nad Bosnom se često mijenjaše veziri i kad bi jedan malo popustio sindžir oko srpskog vrata, drugi bi ga ponovo pritegao još jače. Smetala je i riječ Srbin, pa 1852. Ćamil-paša zabrani pravoslavnima da sebe nazivaju Srbima, već samo “urum milet”. Carigrad obznani nove reforme “Hatihumajun” (1856) koji donese slabu nadu hrišćanima, ali, kao i prethodni, ubrzo posta “mrtvo slovo na papiru”. Prema turskom popisu u Sarajevu je 1858. živjelo 21.936 muslimana, 9.737 pravoslavnih, 3.673 Jevreja i 1.549 katolika. Stoga Sarajevska crkvena opština poče razmišljati o gradnji nove crkve, jer je stara bila suviše mala za potrebe vjernika. Dodatno ih ohrabri otvaranje ruskog konzulata u Sarajevu 1857, pored već postojećih konzulata Austrije, Francuske i Engleske.

Prvi ruski konzul Aleksandar Giljferding u svojim memoarima navodi kako je u Staroj crkvi zatekao tri sveštenika, a starješina je bio protoprezviter Stefan Baković – “starac vrijedan svakog poštovanja”. Bilježi da je u Bosni niže sveštenstvo dušom uz Rusiju i da ruskog cara zovu “naš car”. Prota Baković je osveštao ruski konzulat, uz velike svečanosti i vojnu muziku podignuta je ruska zastava, a sa žute tabije ispaljena je 21 topovska salva. Bijaše to melem na dušu sarajevskih Srba, koji tada dobiše neku novu snagu, jer su moćnu carevinu i njenog imperatora smatrali za svog “izbavitelja, pokrovitelja i utješitelja”. Zanimljivo je da prijemu nije prisustvovao fanariotski mitropolit Dionizije, veliki turkofil i protivnik Rusije. Italijanski konzul Durando 1865. piše za fanariotske vladike da “Turci od njih nisu mogli naći boljih saveznika za ubijanje narodne duše”.

Prvi put od početka turske vladavine, 1857. Srbima je bilo dozvoljeno da kroz grad pronesu krst i to na sahrani pravoslavnom austrijskom konzulu Atanskoviću, a profesor Gojković optimistično izjavi kako “pravoslavni Srbi ne moraju više ići u crkvu noću i krišom, u strahu da će ih neko ubiti zato što se Bogu mole”.

Engleski konzul u Sarajevu Čerčil jula 1858. piše u London da se bosanski hrišćani ne bune zbog zuluma Turaka, već su na to podgovarani od Rusije, dok austrijski konzul Resler, samo mjesec kasnije, piše vladi u Beč da je osnivanje ruskog konzulata u Sarajevu bio nedopustiv propust Porte zbog širenja ruskog uticaja u Bosni (zvuči poznato, zar ne?!).

Poraz turske vojske na Grahovu u maju 1858. ponovo izazva šovinističku histeriju. Međutim, i kod mnogih Turaka prevladavao je razum, tako carski činovnik Junuz-aga reče: “Mi ne možemo sad činiti što smo činili prije. Hristijani su se svuda umnožili i neće da trpe ono što nije pravo… treba svakom narodu dati pravdu u našoj Carevini i ako ne učinimo tako, onda teško nama”. Prema Kukuljeviću–Sakcinskom, 1858. u Bosni i Hercegovini je živjelo 741.000 pravoslavnih, 452.000 muslimana i 163.865 katolika.

Crkvena opština sarajevska 1859, uz dobar peškeš (poklon) veziru, izmoli ferman za gradnju nove crkve. Duša čitavog poduhvata bio je prota Stefan Baković koji je prethodno, u najvećoj tajnosti, sa pouzdanim srpskim prvacima prikupljao sredstava i kupovao zemljište, kobajagi za privatne potrebe. Po 1500 dukata dato je za prostranu bašču Nikolića i kuću Pere Božina Ćurčije, a potom kupiše i kuću hanume Kučinovke za 650 dukata.

Carstvo je posrtalo, globe, otimačina i nasilje pojača se 1861. jer u Turskoj zavlada velika finansijska kriza, pa plate za vojsku i činovnike zadugo nisu isplaćivane. Slika nereda i propasti bila je svuda vidljiva.

Teror padajuće carevine

Na Vaskrs 1867. za dlaku je izbjegnut pokolj Srba, kad se kod crkve iskupilo oko 40 naoružanih turskih mladića sa zastavama, psujući i provocirajući sukob. U vezi s tim je britanski konzul Holms pisao da su Srbi naduvali taj slučaj, jer su muslimani milosrdan narod, dobre naravi, sa urođenim osjećajem za pravdu. Nažalost, užasne vijesti nastaviše stizati sa svih strana, u Krajini su recimo na ražnju ispekli popa, a kod Prijedora je silovana jedna sedmogodišnja djevojčica i jedna djevojka… Nemoguće bi bilo popisati sve te surove zločine, jer kako je osmanska vlast slabila, brojeći svoje posljednje godine u Bosni, tako je i teror bivao sve okrutniji. Ne kaže se zaludu da je pred zoru mrak najcrnji. Fra Martin Nedić iz Tolise je pisao: “Kad bi opisivao sve zlo i ubistva koje su Turci svakodnevno činili nad rajom, mogao bi toliko napisati da bi barem petoro kljusadi mogao s time natovariti i poslati u Carigrad”.

Prota Baković je bio moralna gromada, autoritet čija se riječ slušala. Pošto srpskog poslanika u Carigradu Gavra Vučkovića viđenije Sarajlije optužiše za turkofilstvo i neviđeno trošenje narodnog novca, on je prekor prote Stefana smatrao najtežim, a kad Staka Skenderova izgubi sudsku parnicu sa braćom Josifovićima i tako ostade bez školske kuće, prota je založio sav svoj autoritet, te je za učilište dobila zgradu stare muzičke škole.

Elem, čestiti stari prota Baković vidio je još dosta jada preživjevši hercegovački ustanak, pa austro-ugarsku okupaciju, ali ga Gospod i nagradi, pa dočeka završetak i osveštanje svoje nove velelepne crkve u kojoj će služiti sve do Čiste nedjelje 1890, mada je na molbu vjernika posljednje godine služio kao penzioner. Ovaj plemeniti i uzvišeni služitelj svetog oltara je prije 130 godina svoju pravednu dušu predao u krilo Svevišnjeg, u subotu, 9. aprila 1893. (po starom kalendaru), namirivši 72 godine službe i 95 godina života. Bezmalo je čitav 19 vijek dijelio tešku sudbinu sarajevskih Srba, postavši uvažena ličnost grada na Miljacki, duboko poštovan od sugrađana svih vjera.

Znali su dobro muslimani šta je sve predeverao, a da ni u kog’ ne uprije prstom, niti kog’ poprijeko pogleda, već je za svakog imao blagu i toplu ljudsku riječ. Kad bi prolazio čaršijom, svi su mu “prilazili ruci”, pozivajući na čast ovog nestora sarajevskih Srba. Njegova sahrana se pamti kao jedna od najvećih, čitava Baščaršija je zatvorila radnje da oda počast omiljenom starom duhovniku. Srbi ga ožališe k’o da im je rod najrođeniji, a njegovo tijelo na rukama nosiše kilometrima do Koševskog groblja. Od 1900. godine pa do danas, ulica koja ide od Sarača prema Staroj crkvi u kojoj je živio nosi njegovo ime. Ispočetka se zvala samo Protina, jer tad svi znadoše o kom proti je riječ, a 31 godinu kasnije dopisaše “Prote Bakovića”.

Carev rođendan

U Sarajevu su godinama slavljeni rođendani turskog i austrijskog cara, a od dolaska ruskog konzula na vrlo svečan način se proslavljao i rođendan ruskog cara 11. septembra. U svojim sjećanjima hadži Makso Despić ovako piše: “Pravoslavni bi taj dan zatvorili svoje dućane, crkva je bila sva osvijetljena, dekorisana zlatom i kadifom. Svijet nije mogao stati u crkvu, nego bi napunio avliju i stajao čak na sokaku…proto Stefan Baković nosio bi kroz narod Svetu tajnu i umiljatim anđeoskim glasom pjevao: ‘Vsepresvetljejsaga i državnog imperatora vsea Rosiji Aleksandra Aleksandrovića i ves Augustjejči dom jego, da pomjanet gospod Bog vo carstvi svojem, vsegda muje i prisno i vo vjeki vjekov. Amin!’. Kada bi se spomenulo ime ruskog cara, sav narod u crkvi i napolju pao bi na koljena i molio se Bogu za cara Svijetlog velikog pravoslavlja i slavljanstva. Po službi na čestitanje ruskom konzulu dolazio je vezir sa visokim uglednicima, pa drugi konzuli i građani. Uveče je davan veliki diner. Svirala je vojna muzika, a vani je bio vatromet. Ko bi god došao bio je u bašči konzulata počašćen.”

NA GROBU PROTE STEFANA BAKOVIĆA

Kad – no ropstva oblak pusti,

Srpsko nebo skrio bješe;

I dušmanin kivni pusti,

Sve što j’ srpsko srušit htješe.

Sa tugom si tad u duši,

Gled’o patnje roda svoga;

Đe s’ suzama Srbin guši,

Od zuluma bijesnoga.

I kad narod već u ropstvu,

Očajavat’ tužan poče;

Kao zvijezda preodnica,

Ti mu biješe dobri oče.

———————————–

Spasio si sve tegote,

Neumorno služeć’ rodu;

Izbavljao i živote,

Pušć’o roblje na slobodu.

———————————-

Ti preminu oče pravi,

Duša tvoja ode gore;

Svetom Savi srpskoj slavi,

U divotne rajske dvore –

Pa mu kaži da još Srbin,

Pravoslavlje sveto brani;

I nauku Svetog Save,

U srcima čistu hrani…

1893.                         M. N.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: nezavisne.com