Pod teretom udesa

Andrićevi preci su starinom iz jednog zaseoka na obroncima planine Čemerno, odakle su prešli u Sarajevo. Sušica je istrebila gotovo celu porodicu.

Ulica što danas ide od Obale prema hotelu „Central“ u Sarajevu zvala se pred kraj turskog doba Kolukčije, po kolukčijama – sabljarima koji su tu, zanatom, bili najbrojniji. Sa dolaskom Austrije zvala se prvo Sabljarka – da bi stvari bile jasne, a onda Ćumurija, jer je dosta zanatlija u ulici radilo sa ćumurom – pepeo su obilato izbacivali u Miljacku, pa je most po njima nazvan Ćumurija.

Iz ulice je polazilo jedno slepo sokače – čikma: Ćumurija-čikma, i tu, na uglu ulice i čikme, za austrijskog vremena, stajala je kuća u starom bosanskom stilu u kojoj su od davnina živeli Andrićevi.

Andrićevi preci su starinom iz jednog zaseoka na obroncima planine Čemerno, na samom rubu Sarajevskog polja. O prisustvu Andrićevih u ovom kraju nalazimo prve pomene u izveštajima kanonskih vikara koji su povremeno obilazili provinciju, popisujući duše katoličkih obitelji i potvrđujući krizmu. Tako, prema izveštaju iz 1743. biskupa Pavla Dragićevića nalazimo da u selu Planina, koje te godine ima desetak kuća i 104 vernika, živi izvesni Ivo Andrić sa devet članova porodice.

U izveštaju o narednom obilasku bosanskih župa, bosanskog vikara, biskupa Marjana Bogdanovića, iz 1768. godine, vidimo da te godine u Sarajevu živi Andrija Andrić sa 13 članova porodice. Drugih Andrića, te godine, u Sarajevu nema, a vidimo da ih više nema ni u Čemernom. Andrići su, po svoj prilici, između ova dva vikarska obilaska župa prešli sa Sarajevskog polja u Sarajevo. Jer te godine, to su jedini Andrići u župi Sarajevo.

Prve pomene o Andrićevima, po njihovom prelasku u Sarajevo, nalazimo u hronici sarajevskih esnafa gde su u zanatu pravljenja mlinova za kafu ostavili ime najboljih bosanskih majstora. Imali su radnju u Bravadžiluku u kojoj se smenilo nekoliko generacija Andrićevih.

Čukundeda, pradeda i deda

Pored toga što su bili znameniti majstori, znamo da su bili ljudi pobožni i privrženi crkvi. Andrićev čukundeda Petar poklonio je crkvi, 1865, svoj dućan u Bravadžiluku a iz godine 1872, sačuvana je u tefterima fra Grge Martića darovnica „bogoljubnog i vrlog župljanina pok. Andrije Andrića“ sa nadimkom Poljaš, Andrićevog pradede, majstora mlinara, kojom zaveštava crkvi „kuću kod drvenog mosta u našoj mahali i dućan u Bravadžiluku“. Župnik se pak obavezivao da se licem na Petrovdan, kada ova dobra „priđu u vlastitost upravitelja crkvenog posve, od tada da se za pokoj duše rečenog dobročini oca Andrije na isti dan svake godine Misa pjevana stalno ima ovršiti“.

Andrićev deda Antun, Poljaš sive, nadimak koji mu nalazimo u kreševskoj matici, oženio se Katarinom Pamučin, koja mu je za nekih trideset godina braka izrodila, bar u periodu za koji su sačuvane matice, jedanaestoro dece: šest sinova i pet kćeri.

I Antun je bio zanatlija, majstor u mlinovima za kafu, u vreme kad su ovi mlinovi sa još puno ubedljivosti sastavljali solidnost i lepotu. On je izgleda poslednji od Andrića na kome će se završiti porodična tradicija u ovom zanatu. Požar koji je 8. avgusta 1879. izbio u Latinluku i stigao sve do Bravadžiluka, znamo da je zahvatio i deo Ćumurije, gde su bile kuće Andrićevih, i, po svoj prilici, sa tom godinom počinje i zalazak ove velike i imućne porodice.

Podaci o Andrićevima koji se mogu naći danas po crkvenim knjigama, dosta su manjkavi. Kada su, odmah iza rata, opštine preuzimale matične knjige od župnih ureda i samostana, mnogi periodi matica su bahato gubljeni ili nebrižljivo prepisivani, tako da su za neke članove Andrićeve porodice podaci možda zauvek zatureni.

Odneti bolešću

Iz knjige umrlih vidimo da je jedno dete Antuna i Katarine umrlo sa godinu dana, da su im se trojica sinova svi zvali Nikola – što je moglo značiti da su prva dva sina rano umrli, a i ovaj poslednji je umro 1903. u svojoj četrdeset četvrtoj godini od sušice. Sušica je inače harala u porodici Andrića i ona će u dugom brišućem naletu istrebiti gotovo celu porodicu. Gledajući po matici umrlih, to je bio dugi, neprekinuti lanac umiranja i pokopa. Od nje će umreti i preostali sinovi. Petar, 1902, u trideset sedmoj godini života. Od nje će umreti 1897. godine, u trideset četvrtoj godini života i Andrićev otac koji se isto kao i deda zvao Antun.

O tom dugom bavljenju i radu smrti u njegovoj lozi Andrić se ispovedio jednom i Vojnoviću, koji 3. i 4. decembra 1918. beleži u svoj dnevnik:

„Kako se ona lijepa glava sagiblje pod teretom udesa! Njegov otac i trojica braće mu, svi pomriješe od sušice u 32. godini! Sad je on sam od cijeloga roda! Koliko odricanja, bolesti, prekinutih snova, nijemih vapaja, neizlječivih čežnja – koliko plača, crnine, svijeća i grobova – stvorište ovu mladost“.

Podaci koje nalazimo u maticama o zanimanju njegovih dedova podudaraju se sa onima koje je Andrić dao Milanu Bogdanoviću, a koje je ovaj, zazirući od prevelike preciznosti sročio u: „… potiče iz sitnozanatlijske porodice malih kujundžija koji izrađuju poznate mlinove za kafu. Propavši na tome poslu u procesu postepenog umiranja zanatstva pod novim ekonomskim uslovima… u majčinoj lozi negovao se drvodeljski zanat koji nije mogao izbeći sličnu sudbinu“.

Porodica sitnih zanatlija, u vremenu kada je zanatu kojim su se bavili prolazilo vreme i kad su bolest i smrt počeli učestavati udarce, Andrićevi su, pre nego što su izumrli, odneti bolešću, po svoj prilici, upoznali teške dane.

Podvornik na sudu

Andrićev otac Antun bio je osmo dete po redu. U crkvenim knjigama stoji na nekoliko mesta da je bio „podvornik kod pravosuđa“. I on je, po svoj prilici, bio predodređen da nastavi porodični zanat, ali kada su pred novim tehnikama mnogi zanati krenuli nizbrdo, ni mlinarski nije imao bolju sudbinu, pa je i Andrićev otac, snalazeći se u stisci vremena kako je umeo, potražio neko manje neizvesno zanimanje. Kada se 1888, u svojoj 25. godini oženio Katarinom Pejić, kojoj je tada 19 godina, vidimo, iz venčanog lista, da je već zaposlen kao podvornik pri sudu i na tome će poslu, znamo, ostati do kraja života.

Pored Antuna koji je odmakao do „podvornika kod pravosuđa“, jedan Antunov brat – Petar, bio je dnevničar, a drugi – Nikola – takođe je bio nadničar. Jedna sestra Ivka, udala se za krojača, nekog Matu Šakića, ali je ona i umrla rano, u 37. godini, od „pogreške na srcu“, kako stoji u matici – gde je dodato u napomeni, kao što se obično dodavalo, sve što se matičaru činilo neobičnim i vrednim trajnijeg pomena, da su joj opelo čitala tri sveštenika.

Poslednja preživela kći Ana koja je jedina doživela neku starost, izgleda da se najviše uzdigla na društvenoj lestvici. Udala se za austrijskog narednika „vahtmajstora“ – Ivana Matkovčika, koji je došao sa okupacijom, među tolikim, kao austrijski kadar iz Poljske. Sa njim je otišla u Višegrad, gde je Matkovčik bio postavljen za šefa pogranične žandarmerijske stanice koja je pokrivala graničnu oblast: Goražde, Višegrad i Rogaticu.

Udarci zle sudbine

Andrićeva majka Katarina, Kata, Katica, kako se njeno ime beleži različito po maticama, bila je najstarija kćerka od petoro dece koja su sva, još u ranom dobu, poumirala. Prema usmenom kazivanju onih koji su je znali, radila je kao radnica u fabrici ćilima, neko vreme pomagala je u susednom manastiru svetog Ante, na Bistriku. Gotovo celog života stanovala je u ulici Basamaci, na Bistriku, a njene česte promene stana, uvek u istoj ulici, govore da se s mukom dovijala za život radeći redom u nekoliko kuća u Basamacima. Vidimo da povremeno boravi kod Ane Andrić i Ivana Matkovčika u Višegradu. Iz jedne Andrićeve isprave iz 1912. vidimo da joj je te godine mesto stanovanja Srebrenica.

Uz Prvi svetski rat i ona je uz Andrića, u župnom dvoru u Ovčarevu gde održava župnikovo domaćinstvo. Kasnije, kada župnik bude premešten, vidimo da i ona, uz sina i župnika, prelazi u župni dvor u Zenicu. Tek početkom dvadesetih godina, kada stupi u službu, Andrić će preuzeti brigu o majci. Njegova mnogobrojna pisma prijateljima i izdavaču, iz tog vremena, govore sa koliko će se revnosti dalje starati o njoj. Od tada, pa sve do 1925, kada u svojoj 55 godini umire od reume, Katarina Andrić će konačno upoznati bezbedniji život i lagodnije dane.

Šta kažu knjige

Andrić je rođen 10. oktobra 1892. u Docu, kraj Travnika, prilikom jednog kraćeg izbivanja njegove majke rodbini koja se nalazila u okolini Travnika. Pejići su živeli u jednom zaseoku Doca – Grahoviku. Andrićeva majka koja je u Travniku bila odsela kod Tadije Antunovića, koji će biti kum na Andrićevom rođenju, sa stanom u ulici Zenjak, prema jednom svedočanstvu samoga Andrića, našla se toga dana u poseti svojoj porodici u Docu gde se porodila, pa se odatle u ranijim Andrićevim biografijama, navodi Dolac kao mesto njegovog rođenja, podatak koji je i sam Andrić mogao dati.

U matičnoj knjizi rođenih ostaće svejedno upisano da je rođen u ulici Zenjak – podatak sve do šezdesetih godina više-manje nepoznat. Ali kada je Andrićeva svetska slava stigla i do rodnog mesta, opština se rešila da potraži i obeleži kuću svoga znamenitog sugrađanina. U broju 13 stanovao je mesni trgovac Pero Zec koji je kuću kupio, kako se vidi iz gruntovne knjige, početkom 1940, od Ivana Antunovića, brata Tadijinog, koji je u matici ubeležen kao kum na Andrićevom krštenju. Stari Zec se navodno sećao da je slušao od Antunovićevih, i to u vreme Andrićevog uspona u diplomatiji, da je Andrić rođen u toj kući.

Želeći da je preuredi u Andrićev spomen-dom, opština je 1970. otkupila ovu kuću. Andrić se, kako znamo, dosta skanjivao da uđe u ovo zdanje, sagrađeno zapravo nanovo iz temelja, u nameri da se što bolje dočara piščeva rodna kuća. Upitan, prilikom jedne posete Travniku, da li bi to mogla biti njegova rodna kuća, Andrić je svojim smislom za rečenice koje govore i premnogo i premalo rekao: „Čovek negde mora da se rodi.“

Odmah po svršetku rata, četrdeset pete, Andrić je došao u Dolac da se, kod tamošnjeg župnika fra Rude Jablanovića, raspita, između ostalog, i o majčinoj porodici. Fra Rudo koji je sa njim imao duge razgovore u Doci i Travniku dopunjava mu ova obaveštenja u jednom kasnijem pismu: „Pamtim vašeg kuma na krštenju Antunović Tadiju. Bio je policajac.“

Bez ikog svog

Dodatna obaveštenja o „rodnoj kući“ slaće mu u svojim pismima i fra Rastko Drljić, ma koliko nepouzdan, prvi među mnogobrojnim privrženicima Andrićevog dela koji će se pozabaviti prilježnije i Andrićevom biografijom.

„Kad god idem u Travnik, svratim u Zenjak br. 13 – danas tu stanuje stari Pero Zec. Tvoja rodna kuća – koju sam pronašao a drugi o tome šlabikali.“ (23. maj 1961)

„Dok je pokojni Zec stanovao u tvojoj rodnoj kući iza Drugog svjetskog rata ja sam se često puta odmarao s njim na minderu gdje je sjedila tvoja pokojna mama!“(12. avgust 1974).

Kada Ivo dođe na svet, njegova majka Katarina Pejić, jedino je preživelo dete u roditelja. Majka joj je umrla, godinu dana ranije na Hisetima, onda ubogom gradskom naselju, od sušice. Muž Antun, po svoj prilici, znatno je ranije napustio porodicu. Iz gradskih knjiga austrougarskih vlasti vidimo da je umro u Banjaluci 9. juna 1897, kad je Ivi bilo jedva pet godina.

Njegova smrt nije zabeležena u pripadajućoj župi u kojoj je umro nego kao priposlan podatak, u gradskoj knjizi umrlih Sarajeva koju su vodile nadležne kotarske vlasti. Prema podacima koji su ubeleženi na nemačkom, stoji da je umro, kao i mnogobrojni članovi njegove porodice, od sušice, u 33. godini života i u zvanju sudskog poslužitelja.

Otac Katarine Pejić, takođe Antun, kada Ivi budu dve godine, obesiće se u gradskoj bolnici. Našavši se bez ikoga svoga i bez sredstava za život, a kako je jedino Ana, muževa sestra, koja je živela u Višegradu sa austrijskim narednikom Ivanom Matkovčikom u zajednici bez dece, bila u dobrim materijalnim prilikama, uputila se na nju. Znamo da je Ana Andrić, koja je tada imala 34 godine, prilježno prihvatila da podigne svoga nećaka.

Ivo je donet u Višegrad, kod svoje tetke Ane, i posle dugog niza nesreća i beda koje su pratile članove njegove loze, on će prvi među njima naći neku zavetrinu u sudbini i početi kakvo-takvo zaštićeno i gotovo spokojno detinjstvo.

Izumiranje velike loze

Mnogobrojna porodica Andrićevih, opustošena bolešću, najvećim delom izumrla je rano, još s kraja veka. Kuća Andrićevih u Sarajevu, još 1886. prešla je na Dragu Pamučinu (verovatno rođak iz babine loze). Njen poslednji vlasnik bio je Sava Mlinarić. Kuća se držala sve do iza Drugog svetskog rata i onda je i ona srušena. Ceo kraj je danas izmenjen – slepa ulica je izbila do obale i nad nekadašnjim posedom Andrićevih podignuta je zgrada beogradske konfekcije „Beko“.

Sa Andrićevom tetkom, koja je umrla 27. januara 1927, dovršilo se izumiranje ove nekad velike loze.

„To je poslednji član naše porodice. Tj. upravo poslednji sam ja. Više nemam nikog od svojih. Ni kuda ni kome“, piše Andrić iz Marseja, 4. februara 1927. prijatelju Tugomiru Alaupoviću.

Tako će se Andrić, na kome se pokor ustavio ali sa kojim njegova loza izumire, naći u sudbini kao u loše dopalim kartama, sa mutnom obavezom da on treba da zaustavi tu lošu kob.

„I da ne smijem umrijeti boljelo me je u besanoj svijesti kao neka odveć stroga, preteška dužnost, gotovo kao nepravda“, reći će u „Eks poentu“.

Na uskim plećima

Za vreme dugih dana zajedničke konfinacije Vojnović će nad bolesnim Andrićem često viđati „krilo smrti“ i već tada će gledati „očima rastanka“ – „onog genija već zaručenog sa smrću što se zove Ivo Andrić“ (27-28. novembar 1918), strepeći nad prevelikom krhkošću i rizikom njegovog postojanja:

„Kako se ona lijepa glava sagiblje pod teretom udesa.“ (3. i 4. decembar 1918) „Kao da nosi teret pokoljenja.“ (26. novembar 1918)

Naći će se u toj krhkoj pobedi odjednom sam, kao legitimni naslednik „teške baštine prokletstva rase i krvi“, jednog zamašnog prtljaga nedaća i nepomućeno loših prilika kako mu se činilo; posle ove serije usredsređenih udaraca zle sudbine koji su u davnini pali istrebivši njegovu lozu, osetiće se dosuđenim, kako vidimo, u prilici bez izbora, da primi Poziv – koji mu se činio da je nekud iz dubine prethodnih nesreća upravo njemu upućen.

Zanet pre ćutanjem, dar govora mu se nudio, kako se naslućuje iz ranijih radova, kao mučna ali neizbežna obaveza. Primetio je odmah, kao što je to primećivao i Vojnović kad bi ga gledao, slaba i uska pleća na koja je Poziv pao.

„Je li kad bilo naraštaja i u naraštaju pojedinca na kom bi počivale ovako teške baštine i neminovna prokletstva rase i krvi.

Strahovit je hod istorije, preteški su tereti i zahtevi budućnosti na ovim uskim plećima.“

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име