Jedan od veoma čestih poremećaja iz spektra anksioznih poremećaja svakako je OKP ili opsesivno kompulzivni poremećaj, koji karakterišu stalna preplavljujuća strepnja i intenzivni strahovi.
Za razliku od ostalih anksioznih poremećaja (agorafobija, panični napadi, fobije…) anksioznost i strahovi kod OKP su usko vezani za neželjene, nametljive i neprijatne misli kojih osoba ne može da se oslobodi, a potom i za radnje koje se u vidu rituala izvode kao reakcija na te nametljive misli.
Šta su opsesije, a šta kompulzije?
Opsesije predstavljaju upravo te neželjene i nametnute misli, slike, nagone koje „opsjedaju“ osobu podižući nivo njene anksioznosti na velike nivoe. Neke od najčešćih nametnutih misli ili opsesija su vezane za strahove od zaraze prljavštinom, zatim neugašenim šporetom, nezaključanim vratima ili da će se nekom bliskom, pa i samoj osobi, nešto loše desiti. Opsesije u stvari mogu biti o bilo čemu, ali ono što ih razlikuje od uobičajenih misli jeste to da one nisu vezane za neke stvarne brige iz svakodnevnog realnog života nego se vezuju za specifične sadržaje koji baš i nemaju uporište u realnosti.
Osoba uglavnom prepoznaje i uviđa iracionalnost nametnutih misli, ali prosto ne može da ih se oslobodi. I što se više bori s njima to su one više i više prisutne. Kako bi se na trenutak oslobodila anksioznosti prouzrokovane ovim nametnutim mislima, osoba potom radi određena ponašanja kako bi se bar malo osjećala bolje. Kompulzije ili prisilna (ponavljajuća) ponašanja nisu ništa drugo nego odgovor ili reakcija na opsesije i one na neki način osobi daju trenutnu garanciju da se ništa loše neće desiti ukoliko ih osoba uredno realizuje.
Kompulzije mogu biti neka vidljiva ponašanja, ali mogu biti i neki unutrašnji rituali koje osoba izvodi. Npr. ako osoba ima strah od zaraze, ona će tačno određen broj puta i na određen način da pere ruke, da dezinfikuje kuću, ili ako je u pitanju strah da će se nešto loše desiti onda u sebi ponavlja neke molitve, „brojalice“, vrši određene radnje na isti način, a sve to kako bi neutralisala efekat sadržaja svojih misli.
Kako razlikovati OKP od uobičajene brige?
Većina ljudi ima neke od neželjenih i „neprimjerenih“ misli, pa čak i neke rituale koje izvodi. Npr. nekim ljudima može da padne na pamet kako će tokom vožnje gradskim prevozom da krenu nekontrolisano da se smiju ili vrište, da će tokom sastanka šefu reći nešto neprimjereno, da će neku osobu u prolazu dodirnuti po intimnim dijelovima tijela itd. Međutim većina ljudi će u stvari uvidjeti besmislenost tih misli i neće se „zalijepiti“ za njih. Isto tako većina ljudi će osvijestiti da su njene misli samo misli, a ne tačne i istinite činjenice.
Ako je osoba npr. u strahu da nije ugasila šporet, nakon što se vrati i provjeri kakvo je stvarno stanje, dejstvo tih misli prestaje, a osoba se vraća svakodnevnim obavezama i aktivnostima. Međutim, kod osoba sa OKP-om, dejstvo ovih misli je intenzivnije i dugotrajnije i s obzirom na to da se kao posljedica njih javljaju i određena ritualna ponašanja, ona sve više oduzimaju vrijeme osobi, ponekad i po nekoliko sati dnevno. Samim tim, kvalitet života osobe sa OKP-om biva znatno narušen, pa je nerijetko i depresija pratilac ovih stanja.
Kako pomoći osobama sa OKP-om?
Veoma veliki procenat ljudi pati od ovog poremećaja. Neke studije pokazuju da je u pitanju oko 3% ukupne populacije. OKP se javlja prilično rano, i o tome svjedoče podaci o prisutnosti OKP već u djetinjstvu i adolescenciji.
Uprkos specifičnosti svojih simptoma, OKP nikako ne znači ludilo niti neku tešku poremećenost. Osobe sa OKP-om mogu da uvide besmislenost misli te vršenja prisilnih radnji, ali ne mogu sebi da pomognu i povodom toga bivaju jako uznemireni, iznova i iznova vrteći se u krug. Opiru se tim mislima, ali na jedan potpuno pogrešan način.
U radu s klijentima koji pate od OKP, prvenstveno učimo razliku između misli i činjenica. I tu vrlo često ponudimo jednu metaforu koja na duhovit način klijentima daje do znanja da sadržaji naših misli nemaju apsolutno nikakve veze sa stvarnim činjenicama i da naš um ne može da predvidi budućnost (“desiće se nešto loše…”) jer da je zaista tako onda bismo uz pomoć magijskih moći našeg uma mogli da pogodimo i dobitnu kombinaciju za loto.
Sa klijentima učimo kako da prepoznamo misli i potom ih jednostavno posmatramo bez rasprave, osude ili bilo čega sličnog. Jako je važno da otkrijemo i koja odmažuća uvjerenja klijenta uvode u stanje napetosti, tjeskobe i iracionalnih strahova i šta ih to drži u okovima patnje kroz koju prolaze. Kada klijenti uvide da im ta uvjerenja ne pomažu, da nisu logična, niti realna, oni se lako odriču njih i zajedno s terapeutom uče kako da dođu do novih, pomažućih uvjerenja. Isto tako, dolazimo do spoznaje da na jedan drugačiji način gledamo i procjenjujemo sebe.
Kao i kod svih anksioznih poremećaja, tehnike relaksacije su veoma važan segment u radu s klijentima. Tehnika dubokog abdominalnog disanja je nešto što obavezno učimo jer nam ona služi da bismo ublažili tjelesne senzacije koje su glavni pratilac visokog stepena anksioznosti. I na kraju, izlaganje situacijama i uslovima koje su okidač za razvoj anksioznosti su nešto što klijent i terapeut zajedno osmišljavaju i rade.
Cilj ovih izlaganje jeste da klijent uvidi da samo on ima kontrolu nad svojim ponašanjem te da će anksioznost sama po sebi ipak proći i ako ne izvrši određenu ritualnu radnju. Kognitivno bihejvioralna terapija daje dobre rezultate u radu s klijentima koji pate od OKP, u nekim slučajevima radi se udruženo sa farmako terapijom. Važno je naglasiti da ukoliko simptomi i ne iščeznu skroz, oni više za klijenta nisu problem. Klijent je naučen i osnažen da uz pomoć tehnika koje je naučio na terapiji simptome posmatra na jedan nov način.
Autor: Tatjana Radulović, diplomirani psiholog i psihoterapeut
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: srpskainfo.com
