„Moj prvi susret sa sportom bio je sa odbojkaškom loptom. Četiri godine sam trenirala u ŽOK „Radnik“, ali me nije privlačio taj sport. Svi treninzi su bili nekako isti, ista tehnika, a bez kontakta. Krajem osmog, a početkom devetog razreda, nastavnica fizičkog – Dragana vidjela me je u sali OŠ „Vuk Karadžić“ i pitala me da dođem na košarkaški trening. Oduvijek sam bila najvisočija. U KK „Budućnost“ je bilo više djevojaka, ali tada nisu imali formiran ženski košarkaški klub. Te djevojke su bile starije od mene i nisam se baš pronašla s njima. Ja sam tada mislila da ću doći na trening i sve znati, biću najbolja, ali to nije bilo tako“, započela je Savićeva iskren razgovor za portal Dešavanja u Bijeljini.
„Trenirala sam malo i sa dječacima što mi je pomoglo da fizički i mentalno ojačam. Bilo mi je lijepo tada i, nekako, i sada kada uđem u tu salu, jave mi se neke posebne emocije. Stvarno sam vezana i za nastavnicu Draganu i za KK „Budućnost“. Pronašla sam se u košarci, ispunjavala me je i nekako sam je i zavoljela. Počela sam da treniram jer sam visoka, a i tata mi je stvarno bio dobar košarkaš, pa su malo geni proradili, a željela sam i s njim da provodim malo više vremena. Tada nije bilo uslova da djevojke igraju utakmice u sklopu kluba, tako da ja nisam igrala nikakve utakmice. Nastavnica je snimala moje individualne treninge i snimke „kačila“ na društvene mreže. Klubovi su gledali te snimke i polako su počela interesovanja. Imala sam ponude od različitih klubova da treniram kod njih – ŽKK „Budućnost Bemax“ iz Podgorice, ŽKK „Play Off“ iz Sarajeva, klubovi iz Tuzle i Banjaluke, ŽKK „Crvena zvezda“ iz Beograda, ŽKK „Radivoje Korać“ takođe iz Beograda… Zajedno sa roditeljima, odlučila sam se za ŽKK „Radivoje Korać“. Prošle godine smo bili juniorski i kadetski prvaci Srbije, a ove godine oprobali smo se u novom nepoznatom polju – ušli smo u ABA žensku ligu (Jadransku ligu) i rezultati su bili fantastični. Plasirali smo se na „Final Four“, gdje smo bili drugi na tabeli sa dva poraza. Jedino je Celje bilo ispred nas. Trebali smo da idemo u Sloveniju, da se borimo za zlato, međutim, situacija oko korona virusa je sve to pokvarila, pa smo po statusu na tabeli dobili srebrnu medalju, Celju je pripalo zlato, a „Trešnjevki“ bronza. U kadetskoj ligi Srbije prvi smo na tabeli, dok je „Crvena zvezda“ druga“, objasnila nam je Savićeva.
Ova mlada košarkašica navodi da je to njena prva ozbiljna sezona. Nikad prije toga nije igrala utakmice, jer nisu imali mogućnosti.
„To sve je bilo jako smiješno, malo i traumatično, ali je trener imao razumijevanja. Osjećala sam se kao da na treningu oduzimam više vremena zbog toga. Stvarno su mi svi pružali podršku, a susrela sam se sa nekim novim stvarima koje nikada prije nisam čula. „Pik“, „crveno“, „zeleno“, „crno“ i slično. Bilo je zanimljivo, a sad sam sve to naučila. Upisala sam Sportsku gimnaziju, gdje ide većina sportista. Nastava traje od 9.00 do 16.00 časova i imamo 18 predmeta. Predmeti su malo drugačiji nego u drugoj gimnaziji. Recimo, predmet Jezik medija i kultura služi da se sportisti pripremaju recimo za intervju. Imamo Sport i zdravlje, gdje nam govore i o doping testu. Međutim, ona nije potpuno okrenuta sportu, imamo i hemiju, matematiku, fiziku i tri jezika… predmete kao i ostale gimnazije. Jedino što imamo satnicu i što su nam časovi koje propustimo zbog treninga – opravdani“, navela je Sara.
Savićeva ističe da je i njoj i njenoj porodici razdvajanje teško palo, ali da ima sreću što Beograd nije daleko, pa porodica može često da joj dolazili u posjetu.
„Neprekidno u duši imam nostalgiju za kućom. Svaki slobodan vikend i trenutak koristim za dolazak kući. U tim trenucima, vrijeme maksimalno koristim da ga provedem sa mamom, tatom, sestrom, bratom i najbližom rodbinom. Međutim, već sam se fino uklopila i pronašla društvo, tako da mi u ovim trenucima ponekad nedostaje Beograd. Mislim da je mojim vršnjacima, koji su ostali u Bijeljini, bilo mnogo lakše uklopiti se u školu, dok sam ja daleko od najbližih, a pored toga, ujutru idem u školu, iz škole na trening, pa sa treninga kući. Bilo je teško u početku, ali sam se uklopila, što je najvažnije“, rekla je Savićeva.
Njen prvi regionalni trening je prošao odlično, jer je kao neko ko ga je najbolje odradio, dobila dres Srbije.
„U februaru 2018. godine, imala sam „male“ kadetske pripreme od sedam dana u Banji Koviljači. Tad sam prvi put, moje prve sezone u „Radivoju Koraću“, išla na pripreme. Ove godine sam bila, takođe, u Banji Koviljači na srednjim pripremama juniorske reprezentacije Srbije. Nas četiri smo pozvane iz kluba. Međutim, trenutna situacija koja je izazvana pandemijom virusa korona je sve poremetila. Juniorsko prvenstvo je tek sljedeće godine, pa su odmah pomjerili i godište da ne bismo trošili vrijeme. Sljedeće ljeto su pripreme i nadam se da će tada biti i prvenstvo ukoliko se stabilizuje situacija. Pošto u klubu imam ugovor još dvije godine, očekujem da pređem u prvi tim. To su mi neka očekivanja, radiću na tome i trudiću se da pređem“, objasnila je Savićeva za Dešavanja u Bijeljini.
Kako kaže, uzor joj je Marica Gajić, najbolja BiH košarkašica, a pored nje i Dragana Stanković, košarkašica iz Bijeljine koja igra u reprezentaciji Srbije.
„Obje su mi rekle da moram da budem mudra, da mnogo treniram i da će se trud isplatiti. One su u svojoj karijeri svašta prošle. Imam u planu da upišem fakultet. Vidjeću koliko ću moći da uskladim obaveze sa košarkom u kojoj planiram da ostanem, ali naravno da fakultet moram da završim“, najavila je Savićeva.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
