Nadomak Bijeljine, u pitomom semberskom selu Donja Čađavica, nalazi se prava mala bajkovita oaza mira ušuškana u prirodne ljepote.
Ranč „Nirvana” vode otac i sin, a sama ideja i razvoj gazdinstva potekli su isključivo iz ljubavi i zahvalnosti prema prirodi, iz koje, kako kaže, ali i dokazuje ovaj dvojac, možemo da naučimo sve što nam treba i spoznamo sami smisao života.
Ljubav i poštovanje prema prirodi dovela je Slobodana Grujića, rođenog Drvarčanina, i njegovog sina Darka, u Donju Čađavicu kod Bijeljine, gdje su sređivanjem zapuštenog kutka zemlje napravili mjesto za uživanje i bijeg od gradske larme. A početak je, kao i svaki težak, ali ako imate viziju, sve je lako.
“Svaki dan sam dolazio, nakon što sam kupio ovo imanje, krčio, dolazio kući naveče kao ranjenik. Džungla je bila, da se nije moglo proći, sve zaraslo. Malo uzmem krampu, malo sjekiru kad mi dosadi, ne znam šta ću prije i kako. Sada je ovako kako vidite, malo ujutru dok je rosa kosim kosom kovanicom. Poslednje dvije godine su lošije što se pčela tiče. Ali ne žalim se, ima koliko ima,” kaže Slobodan Grujić, ili Boda, kako ga svi znaju.
Na pitanje odakle tolika ljubav prema prirodi, kaže da je odrastao u Drvaru, tačnije na selu, sa babom i đedom. Jedan je od rijektih koji je to sve uspio da prenese na podmladak.
“Ovo smo sve mi sami uradili, nas dvojica, niko nam nije pomogao”, dodaje.
“Sve je počelo iz ljubavi prema životinjama. Ranč “Nirvana” znači da je ovdje sve mirno, ljudi koji dođu mogu da se opuste i uživaju u prirodi”, nadovezuje se njegov sin, Darko.
Pčele su okosnica ranča, a prvo magare je, priznaje Slobodan nabavljeno, kako bi bilo manje posla oko košenja.
“Neće niko da pokosi, rijetko ko je raspoložen za rad, pogotovo na selu. Pa i kad pokosim ja i zovnem nekoga da dođe i vozi, neće ni to. I onda smo zato ubacili magare. Nekada bude i mlijeka, ali nije nam to prioritet. Mi jednostavno uživamo u svemu ovome, i to je osnova. Kupili smo najprije troje, pa onda još petoro magaradi. Ono što sam do sada naučio je da su nekako čudne životinje. Imaju neku čudnu energiju. Prvi put kad sam kupio magare, prišao i zagrlio ga, probudio se neki neobjašnjiv osjećaj. Jako su pitomi, mazni”, kaže stariji Grujić.
Ono što volimo, kao što prirodu vole Slobodan i Darko, poštujemo i čuvamo, želimo zaštititi. I sve što jedu i piju sami prave, počevši od čaja od biljaka koje Slobodan sam bere i priprema, do mesnih delicija, koje se, kao pršuta suše i po tri godine.
“Ne znam sušiti meso za 10,15 dana, kao što ovdje u Semberiji biva. Ja sušim kao nekada što se sušilo, slanina se mora sušiti tri mjeseca.”
Magareće mlijeko je od davnina poznato kao „antibiotik tijela”, a po sastojcima je najbliže majčinom. Zbog male količine koje dnevno daju magarice, ali i njegovih ljekovitih svojstava, litar magarećeg mlijeka košta 100 maraka, dok je kilogram sira 1.000 eura.
“Kad sam došao da vidim Čađavicu, kažem ovdje jednom mještaninu koji se takođe bavi pčelarstvom, ovo je neviđeno bogatstvo, samo je napušteno. Nema ljudi, ništa, ima tu par domaćina, ali dosta njih radi i tuđu zemlju”, dodaje Slobodan.
“Mi imamo svaki da posjećenost, dolaze ljudi, druže se sa životinjama, čak pronalaze i među magarcima svoje ljubimce, donose im hranu”, naglašava Darko.
Sledeće je u planu nabavka konja.
“Imamo ovdje staze, dužine 10 km pa planiramo tu da organizujemo terensko jahanje, te da vodimo magarce na ispašu, psi bi išli sa nama, planiramo da to bude baš potpuni ugođaj u prirodi”, dodaje.
Njih dvojica ne samo žive u prirodi, nego su srasli, i žive sa njom. Zadovoljstvo im je, kažu da i drugi dođu i osjete šta znači uroniti u prirodu, koja je puna dragocjenih primera i tajni.
Dešavanja u Bijeljini
izvor: rtvbn.com
