Priču gradonačelnika Bijeljine Ljubiše Petrovića prenosimo u cjelosti:
Namjerno sam za posljednji dan godine ostavio meni lično tri najljepše priče da podijelim.
Prva je o čovjeku kakav se više ne rađa i koji ima moje neizmjerno poštovanje. Fotografije koje vidite su nastale na dan proslave odlaska u penziju našeg vozača LJubomira Matića.
Ne sjećam se da sam više “knedli progutao” nekada do tog dana, ne pamtim kada su mi oči bile pune suza, a da nije zbog emocije koju izazivaju djeca, ne znam da mi je ikada bilo teže da održim govor i obratim se, do tog dana kada je LJubo odlazio u penziju.
Naš LJubo je dugogodišnji profesionalni vozač koji je svoj radni vijek proveo u Gradskoj upravi, prvi ugovor je potpisao 1981. godine, zvanično postaje vozač 1993. godine i od tada do danas vozio je ukupno 6 načelnika/gradonačelnika, za vrijeme mog mandata smo LJubu ispratili u penziju.
Sjećam se kao da je juče bilo, kampanja 2020. godine, Brodac i tribina, a moj LJubo tada još kao zvanični vozač gradonačelnika Mićića, sjedi u prvim redovima, došao je da me podrži. Trebalo je hrabrosti za ovako nešto, ali LJubo je čovjek sa stavom, stamen i iskren, te i ne čudi taj njegov potez.
Stupio sam na dužnost tačno 29.12.2020. godine, nije bilo lako, teško je i danas, ali početak je bio najteži, mnogi su tapšali po ramenu, nisam znao ko šta misli i šta smjera, ali sa ovim čovjekom odmah bez zadrške sam počeo graditi odnos pun povjerenja i poštovanja. Jedan moj dobar prijatelj često ponavlja “Petroviću čovječe pa ti nikome ne vjeruješ”, na šta sam odgovarao da naprosto je tako, ali sa ovim čovjekom je drugačije, vjerovao sam mu 100%, i dan danas imam puno povjerenje.
Za ove tri godine, izgradili smo ponajmanje odnos vozača i gradonačelnika, više dvojice prijatelja, a slobodno mogu reći i da sam osjetio da moj LJubo prema meni ima zaštitnički očinski stav.
Na stranu što je tačan u minut, što mi je vozilo kako moje tako i službeno uvijek bilo besprijekorno čisto, što kada LJubo vozi osjećao sam se uvijek bezbjedno, stizao na vrijeme, zaticao uredno parkirano vozilo u takvom položaju da je bilo lako otpatkirati se, već što smo se sporazumijevali očima, uvijek je bio tu, motrio, znao šta kada treba reći i naprosto mi je čitao misli.
Vodio je LJubo računa i gdje sam, jesam li uspio šta pojesti, i dođe tako sam i donose obrok uz riječi “gradonačelniče pogledaj koliko je sati, još nisi doručkovao”.
Za ove tri godine pregršt uspomena, i to ispunjenih smijehom, obojenih zajedničkom borbom, i podijeljenom zajedničkom brigom. Sjećam se 19. marta, zatvorena biračka mjesta, poslije 20 minuta zove LJubo i uzbuđenim glasom kaže: “Gradonačelniče pao je Brodac, osvojili smo, to je to, naša je pobjeda”
Ovaj čovjek ne samo što je prekaljeni profesionalac, izuzetno odgovoran, inteligentan, vrijedan i za mene slobodno mogu reći najbolji radnik kojeg je imala Gradska uprava, on je i porodičan čovjek, koji je uvijek tako lijepo pričao o svojoj supruzi Biljani i ponosni otac dvojice sinova, Duška i Mladena koji su izrasli u dobre i poštene ljude.
Iako sam ja tog dana bio tužan jer LJubo odlazi u penziju, radost sa druge strane je bila najveća kod njegovih unuka, jer takvog deku čovjek samo može poželjeti.
O ovakvim ljudima treba pričati i ovakvi primjeri moraju biti u fokusu zdravog društva!
Dobri moj LJubo, legendo i šmekeru, ovako zvanično srećna Nova godina i da 2024. godine ispuniš obećanje i sa svojom Biljom otputuješ kod sestre u NJemačku, a za vozača nemoj brinuti, lično vas ja vozim do aerodroma kao što si ti mene više puta do sada!
Živ i zdrav bio svojoj djeci, unucima i svima nama!
Danas su Oci, imao sam potrebu da sa vama podijelim ovu priču o čovjeku kojeg sam zavolio kao drugog oca.
Živio moj otac Sreten, živio naš LJubo, živjeli svi očevi ovoga svijeta!
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
