Potočani, prnjavorsko selo, okupano jesenjom rosom. Idilično, poetično, spokojno, ušuškano u brdašca i livade. Selo mnogi prepoznaju po jednoj bajci – čokoladnoj.
Bajku je zabilježila Tanja Živković, a inspirisao ju je njen treći i najmlađi sin Uroš. Sada dvanestogodišnjem dječaku, u ranom djetinjstvu konstatovan je rijetki De Grouchyijev sindrom.
Od 2016. godine Uki je nakon operacije izgubio i sluh, ne govori, ali se sporazumijeva. Slastice, kolače, praline, čokolade… Tanja je počela sa Urošem raditi kao vid radne terapije za dječaka. Igra, kroz koju je on napredovao, prerasla je u porodični posao.
-Doktori se svaki put iznenade. S obzirom da je bilo da će Uroš i ako preživi biti biljka, mi danas sa dvanaest godina trčimo, slikamo, pravimo slatkiše, uživamo u životu. Ima najljepši osmijeh. To što ne čuje, naravno, da nam pravi poteškoću. Ali, mi smo od 2016 .godine, našli naš način komunikacije – priča Tanja Živković za N1.
-Naravno morate uložiti mnogo rada i truda…. Moguće da mi Uroša ne razumijemo svaki put kada on nama želi da pokaže neku emociju, da kaže, ali se trudimo da njega ne dovodimo u situacije, ako mu nešto ne prija, mi to ne radimo. I u školi se isto ophode prema njemu. Neki kažu da je u školi najbitnije da se nauči čitati i pisati, ne. Škola je vrsta socijalizacije. Uroš je talentovan slikar. Ima neobične boje, kažu da teži ka tom nekom ekspresionizmu… – priča ona.
Sedam godina dječaka vozi u specijalizovanu školu Budućnost u Derventi, koju Tanja hvali, jer mališan i ode i dođe srećan, nasmijan. Njegovo rano zanimanje za kuhanje, šerpe, lonce, oblike i boje, Živkovići su pretočili su Ukijev kuhar.
-Kuhar je izašao 2018. godine, tada nismo znali da ćemo prerasti u jednu od najljepših čokoladnih bajki. Nije nam to ni bio cilj. Knjigu su napisali tata i mama, htjeli smo da Uroša približimo na neki drugačiji način – priča Uroševa majka.
Mnogo toga su se odrekli, ali ni za čim ne žale.
-Da nije bilo supruga i dva starija sina, teško da bismo mi mogli stvoriti ovu oazu koja je namijenjena Urošu. Svi smo morali da se odreknemo nekih želja, potreba. Znalo nam se desiti odemo u goste, ode čovjek u kuhinju, tako da smo prilagodili i igračke. Mi i sada radimo na grafomotorici koja je i sada prilično kruta, ali ne onako kako je bilo prije sedam godina. Kroz neku priču, vidjeli smo neki festival, došli smo na ideju, šta čokolada, to otopite, izlijete, međutim, sada opet ne bih imala hrabrosti – priča Živković.
Završila je primijenjenu umjetnost u Beogradu, radila kao stilista, danas kaže da najljepše oblači Uroševe slatkiše. A da joj je neko rekao da će se baviti slastičarstvom – ne bi vjerovala. Život je nije mazio, ali mirnim glasom priča kako je sve prepreke prolazila s porodicom.
-Taman kada ugasim jedan požar, istog momenta ide sljedeći, osjećam se kao vatrogasac. Stalno gasim neki, a ono izbija sljedeći. Ili, nisam dovoljno dobra, ili prosto imam previše izazova u životu? Kažu da nam život da koliko možemo podnijeti. Uroš je definitivno jedna sreća koja je ovu porodicu učinila srećnom, na okupu, a svi su kao musktetiri svi za jednog, jedan za sve – poručuje ona.
Mali glavni kuhar zadržao se u svojoj radnji danas kratko. Zna gdje stoje njegove bombone, a za sobom ne ostavlja ni nered, ni papiriće. Jer, sklad njegovih pralina ništa ne smije da naruši.
Tanja nam pojašnjava neke od procesa izrade.
-Čokolada se ne muti, čokolada se temperira. To traje jako dugo, čisto da pokažemo. Ima granicu do tačke topljenja, pa se hladi i to svaki put moramo da radimo na kamenu, jer je to proces čokolade, zbog brzine hlađenja čokolade. Za mliječnu čokoladu tačka topljenja je 42 stepena, spuštamo je na 28, i izlijevamo na 32 stepena. Jedna od nama omiljenih čokolada je rubi, to znate rubi je četvrta čokolada u svijetu, nju rade samo belgijanci. To je prirodna njena boja, kakoavac koji raste na jugu Ekvatora dolje, na plantažama se prebira. Nije sirova, možete slobodno da jedete. Samo je stavite u usta i pustite da se otopi da bi u stvari vidjeli ljepotu te čokolade – kaže ona. Nisu industrijske, bez šećera su i sa raznim kombinacijama.
-Ovo je crna čokolada, sa dehidriranim limunom i bundevinim sjemenkama, dodali smo malo zlata da razbije tu monotoniju. 100 g ove čokolade je 10 KM – ističe Živković.
Nakon školskih obaveza Uroš svakodnevno po jedan sat provede ukrašavajući omiljene slatkiše. Ova porodica ruši stereotipe i predrasude o osobama sa poteškoćama u razvoju.
-Ule obožava da gleda crtani ovčica Šone, prijatelji su mu poklonili kalup ovčice i to je bilo smiješno i simpatično. Dobili smo i sovice, njih obožava, to je jedna od prvih čokolada koje smo Ule i ja napravili – kaže ona.”
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: srpskainfo.com