Ipak, pozorište i gluma je njegova istinska ljubav, pa nikada nije odustajao od svoje želje.
Dušan je rođen u Šapcu, gdje je proveo djetinjstvo, školovao se i od malena težio ka glumi. Kao dijete, volio je da obuče stare i iznošene stvari i izigrava prosjaka u svom kraju, a komšiluk je učestvovao u njegovoj igri, te su se pravili da ga ne prepoznaju.
Kao osnovac, u petom razredu, likovno je postalo njegova opsesija. Svaki dan je slikao, i već u sedmom razredu imao je samostalnu izložbu.
Kao logičan slijed takvih interesovanja, Dušan upisuje Školu primjenjenih umjetnosti u Šapcu. Bio je jedan od sedam talentovanih učenika i svi su mislili da će nakon toga upisati likovnu akademiju. Međutim, dolaskom u Šabac, Dušan otkriva pozorište.
„Imao sam tu sreću da je kćerka Anete i Ivana Tomaševića, prvaka šabačkog pozorišta, išla u moju školu i ja sam je pitao da li bih mogao da razgovaram sa njima. Otišao sam kod njih, obavili smo razgovor i dali su mi knjigu Stanislavskog „Sistem glume“ i neke tekstove da pronađem monologe i da ih spremim. Radio sam jedno vrijeme sa njima, a posle toga sam prešao u studio glume koji je vodila glumica Dragana Radojević. Tako počinje moj ulazak u glumačke vode“, kaže Ranković.
Nakon srednje škole, Dušan je pokušao da upiše Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, ali bezuspješno. Ipak, to ga nije „odgurnulo“ od glume.
„Znao sam da moram da upišem glumu, samo je bilo pitanje kad kako i gdje. Razmišljao sam o Banjaluci, ali oni su upisivali studente svake druge godine. Za vrijeme studija pohađao sam časove glume u dramskom studiju „Četvrti zid“ koji su vodili Nemanja Savković i Srđan Karanović, odlazio na snimnja, statirao sam, dobijao neke manje uloge, i tražio način da upišem akademiju. Čuo sam da postoji u Bijeljini i da je Ljiljana Blagojević šef katedre. Prvi put u Bijeljinu došao sam 2013. godine, odradio sam prijemni i vratio se u Beograd. Kada su mi javili da sam primljen, za mene je to bila ogromna sreća“, rekao je Ranković.
Po završetku fakulteta, Dušan se vratio u Beograd gdje je otvorio školu glume „Čarli“, ali je ostala želja da bude profesionalni glumac i da se time zaista bavi.
S obzirom da nije lako biti glumac, pogotovo u velikom gradu, Dušan je otišao u Katar gdje je radio na recepciji u restoranu. Ipak, tamo se nije dugo zadržao, jer je i dalje težio ka glumi.
Sudbina ili sreća, dok je još uvijek razmišljao da li da se vrati, stigao je poziv od Maje Antić, vlasnice pozorištanceta „Maslačak“ iz Bijeljine, sa kojom je imao saradnju i tokom studentskih dana.
„Odmah sa Beogradskog aerodroma nastavio sam put prema Bijeljini. Uradio sam nekoliko novogodišnjih predstava, a Maja mi je predložila da ostanem još par mjeseci, napišem i izrežiram nekoliko predstava za djecu. Tada su nastale predstave „Snežana i sedam patuljaka“ i „Kapetan Džon Piplfoks“. Tog proljeća je „Maslačak“ doživio vrhunac sa tim predstavama, sva izvođenja su bila ispunjena do poslednjeg mjesta“, kaže Ranković.
Iako je htio da se vrati u Beograd, planove za povratak odlažila je predstava „Državni lopov“ koju je odigrao na Danima komedije, sa kolegama Nenadom Blagojevićem i Emrahom Mujkanovićem. Publika je bila oduševljena predstavom, što je već tada pokazalo da je Bijeljina spremna na postojanje pozorišta u Bijeljini.
Ubrzo nakon toga, uslijedio je poziv Ivana Petrovića, sadašnjeg direktora Gradskog pozorišta „Semberija“.
„Ivan me pozvao na sastanak na kom se okupio krug ljudi koji se bavi kulturom i na kome je dogovoreno koja predstava će biti prva u novoosnovanom Gradskom pozorištu. Dobijam ulogu i odatle sve počinje. Zaposlen sam u pozorištu kao stalni član ansambla. Iako sam prešao veliki put i lutao po svijetu, na kraju ipak radim u svojoj profesiji, a za mladog glumca je važno da radi u pozorištu i da peče zanat“, rekao je Ranković.
Poredeći period dok je studirao i sada kada je dio novoosnovanog pozorišta, Dušan ističe da je kulturni život u Bijeljini dostigao određen nivo, iako to nije shodno očekivanjima.
„Imamo jedan broj publike koja dolazi u pozorište. Međutim, Bijeljina je Grad od 100.000 stanovnika, a 50 do 100 ljudi dolazi na naše predstave. To je možda i normalno, jer u gradu nije bilo pozorišta koje je negovalo domaći repertoar, repertoarsko pozorište koje je imalo svoje glumce i pozorišnu kulturu. Treba da negujemo i gajimo publiku koja nas podržava“, rekao je Ranković za portal Dešavanja u Bijeljini.
Pozorište nije bauk, ljudi dođu i savršeno se provedu
Kako kaže mladi Ranković, kvalitet uvijek ispliva, voda i talenat uvijek pronađu put, pa tako i kvalitetni glumci uvijek nađu put do pozorišta.
„Teže je raditi u pozorištu koje se osnovalo, koje je staro dve godine i mnogo je teže biti deo ansambla koji je to pozorište osnovao, od prve predstave pa na dalje. Lakše je doći na gotovo, kada pozorište postoji dugo godina nego ga stvarati od početka“, kaže Ranković za portal Dešavanja u Bijeljini.
On je poručio mladim ljudima da, ukoliko imaju priliku u gradu koji je na težak način pokrenuo pozorište koje spada u visoku kulturu, da dođu i pogledaju predstave.
Kada je riječ o mladim kolegama koji tek upisuju akademiju, Ranković je poručio da treba da se prispitaju da li je to njihova prava ljubav, s obzirom da mladi akademiju glume često upisuju zbog popularnosti.
„Popularnost je dobra za glumca, ali to nije ono zbog čega treba da se bavi glumom, zato što je gluma jedan studiozni rad, istraživanje… Popularnost je posljedica rada, ali ako čovek ide ka glumi da bi bio popularan, to je onda pogrešna profesija“, kaže Ranković.
Iako je danas „era tehnologije“, Ranković smatra da pozorište ništa ne može da zamijeni, živ kontakt sa publikom daje energiju publici koja tu istu energiju vraća.
Ranković je mladim kolegama poručio da ne pristaju na kompromise, kada je riječ o prihvatanju uloga.
„Ne treba prihvatati baš svaku ulogu, treba imati u sebi neki fini osećaj da li je to za vas. Nije sve u novcu, morate da se saosećate sa ulogom. U tim momentima uvek se setim moje profesorke koja je govorila da se karijera gradi na odbijenim ulogama“, rekao je mladi Ranković.
Na svom glumačkom putu, Ranković je imao i podršku velikog srpskog glumca – pozorišnog, televizijskog i filmskog glumca – pokojnog Vlaste Velisavljevića.
„Imao sam tu sreću da je u zgradi u kojoj sam stanovao u Beogradu na četvrtom spratu živio Vlasta sa suprugom Nadom. Bili smo prijatelji, Vlasta mi je davao savjete. Bio je glumac koji je trajao dugo godina i imao dugu karijeru. Posebna čast mi je što se on našao na mom glumačkom putu“, rekao je Ranković.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
