NJegovo Preosveštenstvo Episkop zvorničko-tuzlanski g. Fotije služio je u nedjelju pred Malu Gospojinu, 17. septembra, svetu arhijerejsku Liturgiju u hramu Rođenja Presvete Bogorodice u Donjem Crnjelovu.
Žitelji Donjeg Crnjelova predvođeni svojim sveštenikom ocem Slobodanom Mićićem, okupili su se u porti hrama i dočekali svog nadležnog arhijereja riječima Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje, dok su velika svečana zvona odjekivala ovim semberskim selom i objavljivala svima početak molitvenog sabranja u slavu Božiju.
Nakon što su se vjernici pričestili presvetim Tajnama Hristovim, Episkop Fotije je izgovorio bogonadahnutu besjedu koju prenosimo u cijelosti:
Časni oci, uvaženi gospodo predstavnici grada, gospodine direktore bolnice, draga braćo i sestre i draga deco.
Pozdravljam vas ovde u Crnjelovu, u našem divnom molitvenom hramu koji se osklikava hvala Bogu i biće, kao jedan od mnogih naših hramova u eparhiji, uređen, oslikan i molitven. Mesto sabiranja našeg naroda, pokajanja i susreta našeg naroda sa Bogom. Svaki hram, braćo i sestre i svaka crkva, svetinja je posvećena Bogu i mi dolazeći susrećemo se sa živim Bogom koji tu božanskom blagodaću prisustvuje. Zato je dobro biti sa svetinjama, zato je dobro biti u svetinjama, zato je dobro svoje srce i svoju dušu napraviti svetinjom. Dobro je svoj dom i svoju keliju, svoj stan u kome živimo, kuću u kojoj živimo pretvoriti da bude domaća Crkva. Da se osveti prostor u kome živimo, a Crkva je svakako osvećena. U Crkvi su svetitelji, ikone u crkvi su anđeli Božiji u Crkvi je blagodat Duha Svetoga. Treba da dođemo do jedinstva između doma i crkve, naše duše i srca. Tada idemo pravim putem, putem spasenja.
Čuli ste danas u svetom Jevanđelju kako Gospod odgovara na pitanje koje su najveće zapovesti u zakonu. Gospod odgovara starozavetnim odgovorom: LJubite bližnjeg svoga svim srcem svojim, svom snagom svojom, svim umom svojim i svom silom svojom. Svim svojim moćima ljubite Boga. Druga zapovest je slična kao prva, a to je da ljubimo bližnjega kao samoga sebe. To je dakle Bog dao još proroku Mojsiju u Starom Zavetu, da ljubimo Boga i bližnje, a u Novom Zavetu je to na 10 Božijih zapovesti prošireno. To je taj moralni zakon po kojem hrišćani treba da žive. Mi se pitamo šta ustvari, i kako treba da živimo da bi smo ugodili Bogu i da bi ispunili zakon Božiji, da bi znali ono što Crkva od nas blagosilja. Kad kažemo da je to vrlo jednostavno: Treba da ljubite Boga koji je stvorio svet i čoveka, stvorio sve životinje i biljke, vodu i vazduh, to treba da volite a iz toga razloga i Boga kao našeg duhovnog Oca Nebeskog, a sa druge strane da volimo bližnjeg svoga, brata i komšiju, to je suština naše vere i suština hrišćanstva, da volimo Boga i bližnjega, to je ta krstolika ljubav kojom treba da živimo. Slobodno možemo reći: Pa šta je tu problem? Zašto to ne možemo da ispunimo kad je to vrlo jednostavno? Zato što je to savršeno, zato što to Savršeni traži nas. Da bi ljubili Boga treba da se odreknemo svoga egoizma, sebeljublja, da ne ljubimo sebe da nismo idoli sami sebi, treba da pobedimo unutrašnje strasti koje nas vezuju za ovaj svet, srebroljublje, vlastoljublje, ugađanje telu i telesnim strastima. Tek kada postanemo čisti duhom i dušom onda smo spremni da volimo bližnje svoje, da volimo drugoga kao brata, kao bližnjega, kao ikonu Božiju. Sve je tu, u te dve zapovesti, i zakoni i proroci. Mnogi ljudi i sada i na sudu Božijem će govoriti: Ja bi činio ono da sam znao kao treba da živimo mi u Crkvi, ja bi to činio. Sto puta smo čuli ovu zapovest da ljubimo Boga i bližnjeg, a mi kažemo: Pa dobro, to ja i radim. Manje više svi će tako reći, ali kada dođe trenutak da nam bližnji učini nešto nažao vidimo da ga ustvari ne volimo nego da ga volimo samo kada čini ono što je nama po volji. Dakle, ljubav traži žrtvu i raspeće. LJubav, ako je hristolika, ako je bogolika, ako je onakva kakvu je Gospod Hristos pokazao na Golgoti postradavši na krstu za čitav svet i za spasenje sveta, za ljude grešnike, ne za ljude iz svoga naroda, jevrejskoga, nego za sve narode sveta koji poveruju u NJega kao Boga i kao Spasitelja. To je ta žrtvena ljubav koja je savršena ljubav koja nam daje mogućnost da volimo bližnjega svoga. Da volimo bližnjega Hristovom ljubavi, a ne da drugi bude naš objekat, da bude da drugi nama služi nama i našim strastima, da ga porobimo svojom ljubavlju, nego da bude slobodan kao što smo svi slobodni pred Hristom i pred Bogom našim.
Drugo što sam želeo da kažem braćo i sestre, jeste da kažem kako mi pravoslavni Srbi danas živimo u teškim vremenima. Ovih dana smo imali praznik Dan srpskoga jedintva, slobode i nacionalne zastave. To su sve asocijacije na jedinstvo našega naroda koje živi na prostorima Balkana i Evropske unije, ali i po čitavom svetu. Veoma je bitno da idemo tim putem, jer to nas može očuvati u istoriji koja je pred nama, ali to ne možemo dostići ako nemamo ovo prvo što smo govorili. Dakle, ako nismo obožili i ohristovili svoje biće nećemo voleti nikoga, čak ni svoje najrođenije u kući, a kamoli bilo koga drugoga. Tako da i te nacionalne ideje imaju svoj temelj u Crkvi, u veri, u Kosovskom zavetu, u borbi za pravdu i istinu, u borbi za jevanđelje Hristovo. Zato treba da budemo kakvi su bili i naši sveti preci, kako je govorio sveti Patrijarh Pavle, da se na njih ugledamo i da njihovim putem idemo i onda ćemo moći ostvariti sve ono što je ustvari ostvareno bilo u istoriji našoj kada smo bili najmoćnija država na Balkanu. To je učinio sveti Simeon Mirotočivi, otac Svetog Save. Učinio je Srbiju moćnom državom zato što je bio svetoga života. Podizao crkve i manastire zajedno sa Dragutinom i Milutinom, koji su vladali našim prostorom. To su ljudi koji su imali svetovne funkcije ali su bili nebeski, bili su savršeni. Taj nam ideal treba danas da bismo se mi sačuvali u jedinstvu i zajedništvu i Srbiju i Republiku Srpsku i Srbe u Crnoj Gori i Makedoniji, Staroj Srbiji i na svim prostorima gde žive Srbi. Naša vertikala je naš Vidovdan, naša vertikala je Kosovo, naša vertikala je naše sveto Pravoslavlje. Ako tako živimo ići ćemo putem spasenja i putem dobra. Neka Bog da da tako bude.
Želim ocu Slobodanu u Donjem Crnjelovu da ide putem dobra, da dovršava naše svetinje, da deca dolaze u crkvu i na pravoslavnu veronauku da uče ono što priliči našoj deci. Možda ste čuli ovih dana u Belgiji je uvedeno obavezno seksualno vaspitanje za decu osnovne škole od 10 godine. Mnogi tradicionalni ljudi, hrišćani, protive se tome. Moramo očuvati svoju decu, moramo ih zaštiti od napada i agresije tih ljudi koji su izgubili svaki kompas i svaku moralnu normu i kidišu na sve, na decu, na ljude i na druge države, manje države, kidišu na sve i na svakoga. Možemo zaštiti svoju decu jedino ako budemo imali svoju državu, svoju Republiku Srpsku, koja ima oblik državnosti a takođe i svoju matičnu državu Srbiju, nećemo se drugačije zaštititi. Drugačije ćemo i mi morati isto činiti. Deca neće moći da dođu na Liturgiju nego će otići ko zna kud po programu koji im oni nametnu. Zato da se trudimo i borimo da ostanemo ono što smo vekovima bili, pravoslavni Srbi. Dostojanstveni čestiti, dobri ljudi, dobri domaćini, Boga da poštujemo, druge ljude da volimo, bližnje da volimo i uvažavamo i da živimo uzdignutoga čela. Da se ne pokoravamo pred strancima koji dolaze kao nekada zavojevači, a sada dolaze kao mirovnjaci a ustvari istu funkciju vrše. Moramo se boriti da to ne bude tako, nego da ostanemo Srbi, narod koji nikada nije voleo ropstvo. NJegoš je govorio da nikda nismo voleli lance, niti okove, niti koce na koje su nabijani Srbi u vreme Turaka. Kao Kočić koji je čitav svoj život dao za slobodu srpskom narodu. Tim idealom da živimo i time da se borimo i onda će Bog biti sa nama i sačuvaćemo se u ovo zlo doba.
I evo, samo da kažem još jednu rečenicu. Ja sam ovde, u Eparhiju zvorničko-tuzlansku došao tačno pre 6 godina, beše 17. septembar. Prođe šest godina kao šest dana. Prođe u raspeću, u vaskrsenju, u ustajanju, u padanju. Bogu hvala borba je tu i nastavljamo da se borimo, i ako Bog da, da dobro učinimo našoj Crkvi i našem narodu u Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj.Na kraju su podjeljene i arhijerejske gramate svim zaslužnim kako za izgradnju parohijskog doma tako i za dugogodišnju pomoć svojoj crkvi kako bi se život u njoj odvijao onako kako to i dolikuje.
Pre svih Preosvećeni vladika Fotije je uručio orden kralja Dragutina – prepodobnog Teoktista, njaviše odlikovanje naše eparhije, gospodinu Milanu Kojiću iz Donjeg Crnjelova za nesebičnu pomoć i bezrezervnu ljubav prema svome svetom hramu.
Potom je Preosvećeni vladika Fotije osveštao novosagrađeni parohijski dom u porti hrama.Slavske darove, po blagoslovu Episkopa, osveštao je protojerej-stavrofor LJubo Bogdanović, slomivši slavski kolač sa gospodinom Miodragom Bešlićem koji je u ime svog kuma gospodina LJubiše Petrovića, gradonačelnika Bijeljine, preuzeo kumstvo.
Sabranju su molitveno prisustvovali i najbliži saradnici Gradonačelnika Bijeljine, kao i doktor Zlatko Maksimović, direktor bijeljinske bolnice.
NJegovom Preosveštenstvu episkopu Fotiju danas su sasluživali: protojerej-stavrofor LJubo Bogdanović, arhijerejski namjesnik bijeljinski i starješina hrama Svetog Georgija u Bijeljini; protojerej-stavrofor Milan Topić,paroh u Ugljeviku; protojerej Radmilo Radović, paroh u Gornjem Crnjelovu; protojerej Predrag Gavrić, paroh u Velikoj Obarskoj i protođakon Nemanja Spasojević, eparhijski đakon.
U toku svete Liturgije za pjevnicom su pjevala i dječica iz osnovne škole koja pohađaju vjeronauku. Pored časova vjeronauke ova djeca imaju za učiteljice pravoslavne hrišćanke, koje na svom primjeru dolaska u hram i aktivnog liturgijskog učešća, zajedno sa vjeroučiteljima, upućuju djecu na pravi put kojim treba da idu.
Kao produžetak ovog molitvenog sabranja upriličena je i trpeza ljubavi za sve prisutne vjernike.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com / eparhijazt.com
