Da pređemo na TI – DANIJELA ĐUKIN – Uvijek biti dostojanstven – i kad gubite i kad padate i kad rastete i kad se penjete u visine koje niste sami očekivali (video)

Datum:

Share post:

Direktor Doma zdravlja Bijeljina, Danijela Đukin, bila je gost emisije “Da pređemo na TI”. Danijela je za portal Dešavanja u Bijeljini govorila o svom pogledu na život, o ljubavi, ljudima i željama…

Kako kaže, smatra da se svi ljudi razlikuju, da treba uvijek vjerovati u ono što se radi i da se vodi računa o svom, a ne tuđim životima, odnosno da u svakom momentu života treba biti čovjek.

Vodi se onom – „Uvijek biti dostojanstven i kad gubite i kad padate i kad rastete i kad se penjete u visine koje niste sami očekivali“.

Šta bi prvo pokazala u Bijeljini nekome ko dolazi prvi put u grad?

TESTNA REKLAMA

Mnogo toga. Pošto sam, prvenstveno, ljekar i znate da medicina nije zanimanje nego život i doktori žive medicinu – dovela bih ih, možda, u ovu ustanovu da im pokažem. Ustanovu na koju sam jako ponosna – Dom zdravlja Bijeljina, našu novu Bolnicu. Ono drugo što bih, možda, pokazala, što je jako bitno. Medicina je posebna, ali je vjera u Boga još posebnija. Odvela bih tog istog čovjeka da pogleda sve naše hramove na koje Bijeljina treba da bude ponosna. Hram Svete Petke, jedan od najstarijih manastira – manastir Tavna, pa Sabornu crkvu, pa manastir Vasilija Ostroškog, pa na kraju i centralnu crkvu u koju ja stalno idem na liturgiju, svake nedjelje.

Koja je tvoje najsrećnije vrijeme provedeno u djetinjstvu?

Ono što je obilježilo moje djetinjstvo ili kraj moj djetinjstva (imala sam devet godina) kad se rodio moj brat, moja ljubav, moj oslonac u životu. Čovjek koji mi je, kraj moje kćerke, najbitniji na svijetu. Do onog momenta do prije sedam godina kada se rodio njegov sin.

Na čemu si najviše zahvalna?

Prvenstveno sam zahvalna Bogu što mi je podario život. Nikad neću razumjeti ljude koji, nažalost, (da li je to bolest, neki stresovi koje ne mogu da prevaziđu) sami sebi oduzmu život. To nikad neću shvatiti ma koliko godina imala. Život je lijep ma kakav da je – kad ste živi, to je posebna dimenzija. Zahvalna sam na mom životu, a onda najviše na onome što mi je podario, a to je moja kćerka na koju sam izuzetno ponosna – moj svijet. Ona je u suštini moj život. Znači, Bogu sam zahvalna za sve i, naravno, za zdravlje koje mi daje. Mislim da nijedan moj uspjeh ne bi bio u životu bez te vjere u Boga. Mi se rodimo i imamo zapisan put i možete malo da skrenete s tog puta, ali, kao što rekla moja pokojna baka koja je bila izuzetno mudra žena: „Niko ničiju zvijezdu ne može ukrasti. To je tvoja zvijezda i samo upravi, sine, svoj pravac i to je ono što te vodi u životu.“

Šta je to što te čini drugačijom od ostalih?

Znate izreku „Svi smo mi isti“? Nismo. Definitivno mislim da su svi ljudi različiti. Ono što, možda, mene, da ne budem gruba i neskromna, razlikuje je možda ta energija koju nosim već na kraju šeste decenije. Živim i ponašam se i mogu da stignem sve, hvala Bogu, kao što sam stizala i sa 20 i 30 godina. Ta energija i to što te pokreće, da li se čovjek takav rodi ili vremenom stekne to, taj višak adrenalina… u 90% slučajeva mi je pomagao, a 10% ima kada je bilo loše što imam toliko adrenalina.

Radiš li ono u šta vjeruješ ili samo pokušavaš vjerovati u ono što radiš?

Otkako sam se rodila, htjela sam, da budem ljekar. Ne samo da radim ono u šta vjerujem, silno vjerujem, nego i imam vjeru i dalje u ono što radim i nadam se da ću se tim poslom baviti još dugo, samo da me Bog poživi. Pritom ne mislim samo na svoj posao, ja sam očni ljekar, trenutno ova funkcija. Radila sam na puno mjesta, uvijek, cijeli svoj život otkako sam završila medicinu, imala sam dodatne poslove. To je ta energija… Ja ne mogu da sjedim. Kada imam sat vremena da sjedim, ja, ružno rečeno, ali „ja ne znam šta ću od sebe“. Imam vrijeme i za prijatelje. Samo dobra organizacija je bitna. U svemu u životu što sam radila, davala sam se 100% i to radim s puno volje i vjerujem u to što radim. Prije nego što počnem, a i u toku tog posla, naravno da morate vjerovati u sve što radite. Sama vjera je jako bitna stvar.

Koja osobina kod ljudi te nervira?

Našli ste me u momentu kada se završila izborna kampanja i mogu da vam kažem – sve to me nerviralo oduvijek, dugih 58 godina je – laž. U posljednja dva mjeseca i briga o tuđim životima i komentarisanje nekoga koga nikad u životu niste vidjeli, lažno plasiranje informacija… Ja nikad u životu svom nisam prokomentarisala osim da čestitam rođendan, na tim mrežama. Naravno, telefon služi da pozovete, naročito ljude koje volite, prijatelje. Znači, jedan primitivizam, linč… vrlo se loše osjećam i kad pričam o tome. Laž, izmišljotina, primitivizam. Nikad se nisam bavila tuđim životima, niti to želim. Ne mogu od obaveza i posla da stignem da spavam, a kamoli još da vodim računa o nekom drugom, trećem… Naravno da sam tu za pomoć svakom prijatelju i poznaniku i ljudima koje volim, o njima vodim računa. O ljudima koje ne poznajem, apsolutno nikad me ništa nije interesovalo. Sada da pogledam kroz prozor i vidim čovjeka nagog koji trči ulicom – 90% ljudi će reći „gledaj budalu“ i počeće se smijati. Znate šta ću ja pomisliti? „Jadan, kakva ga je muka spopala. Da nije bolestan kad je to dozvolio sebi?“ Ljudi, da više vodimo računa o sebi i da radimo na sebi, ništa se ovo ne bi dešavalo kao što se dešava. Treba biti čovjek u svakom momentu, ma kako to teško bilo, a mislim da je najteže biti čovjek.

Šta je gore: doživjeti neuspjeh ili nikad ne pokušati?

Nikad ne pokušati. Kakav neuspjeh? Znate šta sam sve pokušala, pa pala na dno i opet se podigla još jača i „veća“. Naravno, cijeli život treba pokušavati. Moj pokojni otac je za mene imao jednu jako dobru izreku: „Svi ljudi uče na tuđim greškama, moja Danijela mora tri puta da udari glavom o zid i tek onda da shvati“. Ali, to je vaspitanje koje sam ponijela iz kuće, kada vas roditelji naprave dobrim čovjekom. Vjera u Boga i liturgije su posebne „nauke“ u hramovima. One vas naprave još boljim i onda živite po nekim zapovijestima i onda se ne bojite ničega, idete i to vas nosi i hvala Bogu da mi je dao kroz cijeli život da vrlo lako nosim i sve pobjede – da se nisam uzvisila u svojim uspjesima, a da se nisam ponizila kada sam padala. To je jako bitno. Uvijek biti dostojanstven i kad gubite i kad padate i kad rastete i kad se penjete u visine koje niste sami očekivali.

Čega se plašiš?

Ničega se ne plašim. Ne postoji ništa što bi me uplašilo. Obično ljudi kažu: plašim se Boga. I ja imam običaj da kažem da se plašim samo Boga i da njega poštujem i da svaki put ustanem da se poklonim. Ja Boga nosim u sebi. Možete da se plašite Boga, Boga u sebi, a možete da se ne plašite ničega. Moji saradnici kažu da treba da se uplašim sebe, kada me neko toliko pokuša izmanipulisati i uništiti bez razloga. Svako dobro od Gospoda svima – i ti koji me mrze, a nema razloga da me mrze i oni koji me vole i njima svako dobro. Sve što mislim dobro svome djetetu, svojoj djeci, mojoj porodici, mislim svim ljudima na ovom svijetu i to je jako bitno. Ja ne osjetim tu divnu hladnoću i lakoću jastuka kada naveče liježem, već zaspim i mirno spavam. Onaj ko treba da zna – zna, onaj ko ne treba, nije trebao nikad ni da sazna.

Šta si uvijek željela učiniti, a nikada nisi?

Prvo što mi je palo na pamet je moja davna želja da skačem padobranom. Paraglajding sam probala, ali ovo je nešto drugo. Opet se vraćamo na početak, to je onaj adrenalin. Mislim da sam sve svoje želje ispunila. Imam samo jednu želju koju silno molim Gospoda da mi ostvari – da se jednog dana ostvarim kao sretna baka jednog divnog dječaka ili jedne divne djevojčice.

Koje je najvažnije obećanje koje si dala sama sebi?

Sva obećanja koja sam dala sebi, mislim da sam ispunila. Kao mala, htjela sam da budem dobra kćerka mojim roditeljima, bratu da budem dobra sestra, znate onaj kompleks starije sestre. Onda sam htjela da budem dobra majka i to jesam. Izvela sam svoje dijete na put sama i ponosna sam. Ona je doktor nauka. Živi i radi u Beogradu. Da budem dobar doktor i jesam to, bez lažne skromnosti. Da pomažem ljudima cijeli život, to činim iz dana u dan iz noći u noć. I ono najbitnije što te cijeli život vodi je da budeš dobar čovjek. Ja stvarno mislim, ma kako ko to shvatio kad me sluša, da sam mnogo dobar čovjek. To je nešto što me pokreće. Ja se osjećam lakše i sretnije kada pomognem nekome i to je ono najvažnije.

Da možeš promijeniti jednu stvar na svijetu, šta bi to bilo?

Željela bih da sedam-osam milijardi ljudi na ovom svijetu budu potpuno zdravi i sretni. 

Da li bi promijenila nešto na sebi?

Možda bih malo skratila jezik. Šalim se. To sam ja, to je Danijela Đukin – potpuno iskrena i transparentna. Nemam problem da nikome kažem ništa, ali „face to face“, a ne da pričam okolo. Ono što sam oduvijek, što se tiče fizičkog izgleda, željela – moj pokojni otac je imao najljepše plavo-ljubičaste oči na ovom svijetu. Možda bih jedino to i patim čitav život što nemam njegove oči. To možete da „uzmete“ i u nekom drugom, prenesenom značenju. Možda bih trebala da promijenim ova dva oka, da malo bolje sagledam koliko su ljudi postali zli, naročito u posljednjih 15-20 godina. A to ne vodi ničemu dobrom, ali to je krst koji će oni nositi čitav život.

Da možeš vratiti vrijeme, šta bi promijenila?

U svom životu – ništa. Sve se desilo kada je trebalo da se desi i sve je imalo svoje značenje u svakoj godini mog života. Možda bih promijenila moju anamnezu – ja sam osam puta teško operisana. Prvi put sa 20 godina kada su mi davali mjesec dana života i evo me i do danas dan, tu sam i hvala Bogu dobro. Ono što bih oko sebe, kada bih mogla da vratim moje roditelje. Rasplakaćete me. To bih prvo uradila – da ih bar vidim još jednom i zagrlim.

Šta radije biraš – ružnu istinu ili lijepu laž?

Uvijek istinu i samo istinu ma kakva bila. To sam ja. Ne mogu drugačije da funkcionišem. Jednostavno se ne snalazim u svijetu laži, prevara, gluposti, svega toga lošeg međuljudskog. Samo istina i istina, ma kakva bila. Suočiti se. Mislim da sam dovoljno jaka da podnesem, što se tiče međuljudskih odnosa, sve.

Poruka za kraj?

Kroz život me vodi vjera u Boga. Ja nijedno jutro neću ustati, niti jedno veče leći da se ne pomolim Bogu, ma koliko malo vremena imala. Da se zahvalnim Bogu za sve što imam u životu. Da se pomolim za zdravlje mojih najbližih i za zdravlje svih ljudi na ovom svijetu. Čak i za zdravlje onih koji me ne vole, a nemaju razlog. Upoznajte me, ljudi, pa ćete shvatiti ko je Danijela Đukin. Ne komentarišite gluposti. Poruka – budite dobri ljudi. Svako od nas je rođen sa mrvom sa tim 21 gramom duše kako kažu, a čak je i medicinski dokazano da kad čovjek „ide gore“ da je lakši za 21 gram. Nađite bar taj jedan gram dobrote u toj duši, vjerujte, život će vam biti bolji. Volite sebe, volite druge, budite sretni i uživajte u uspjehu drugih oko vas. Budite sretni, budite zdravi. Ipak je Bog ljubav.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

spot_img

POVEZANE VIJESTI

JELENA TRIVIĆ podržala Gradonačelnika Bijeljine (foto)

-Pozivam nadležne organe da ispitaju lice koje je nedvosmisleno uputilo prijetnje gradonačelniku Bijeljine dr Ljubiši Petroviću tokom skupštinskog...

LOVAČKI SAVEZ RS: Poziv korisnicima lovišta za dostavljanje informacija

U postupku sprovođenja Odluke o osiguranju članova lovačkih uduženja i njihovih lovaca gostiju, zatim osiguranju od opasnosti požara...

PETROVIĆ: U Skupštini je na snazi političko licemjerstvo (video)

Gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović, rekao je novinarima da je procenat izvršenja budžeta za kapitalna ulaganja za prvih devet...

JOVIČEVIĆ (DEMOS): Odgovor na inicijativu vezano za asfaltiranje saobraćajnice „TOPOLICA“ (foto,video)

-Gospodo, pročitajte odgovor resornog odjeljenja, poručio je na početku svog obraćanja Jovičević, oko asfaltiranja saobraćajnice pod nazivom "TOPOLICA". -Potvrdili...