Naslovna Blog Stranica 15

Mladi šahisti ŠK „Despot“ iz Bijeljine na prvenstvu Republike Srpske – srebrna medalja Sofije Perić

0

Mladi šahisti Šahovskog kluba „Despot“ iz Bijeljine ostvarili su zapažen nastup na 33. Kadetskom i omladinskom prvenstvu Republike Srpske, koje je proteklog vikenda održano u hotelu „Grand“ u Banjoj Luci.

U konkurenciji najboljih mladih šahista iz cijele Republike Srpske, klub iz Bijeljine predstavilo je šest takmičara: Sofija Perić, Irena Krstić, Danijela Đukić, Jakov Perić, Srđan Pecelj i Bogdan Lukić, koji su nastupili u više starosnih kategorija.

Najveći uspjeh ostvarila je Sofija Perić, osvojivši srebrnu medalju, čime je krunisala trud i predan rad. Pored medalje, svi predstavnici kluba pokazali su zavidan nivo igre, sportski duh i vidan napredak, što predstavlja snažan podstrek za buduća takmičenja.

Iz kluba su uputili čestitke svim učesnicima na postignutim rezultatima, ističući da je ovo važan korak u njihovom šahovskom razvoju.

Posebno je naglašeno da je trener kluba Lalo Perić, savezni šahovski sudija, bio angažovan i kao jedan od sudija na prvenstvu, što dodatno potvrđuje njegov stručni i profesionalni ugled.

Iz ŠK „Despot“ zahvalili su se tehničkom organizatoru ŠK „Gambit“ i Nemanji Šipki iz Banje Luke na odlično organizovanom prvenstvu, koje je proteklo u fer i sportskom duhu, uz vrhunske uslove za igru.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com

Petrović sa omladinom SDS Bijeljina: Vaskrs je praznik vjere, nade i zajedništva – radost podijeljena sa sugrađanima (foto)

0

Povodom Vaskrsa, omladina SDS-a Bijeljina organizovala je tradicionalnu podjelu vaskršnjih jaja i druženje sa sugrađanima na platou ispred Centra za kulturu Semberija, čime je još jednom poslana poruka zajedništva i solidarnosti.

Gradonačelnik Bijeljine i član Predsjedništva SDS-a Ljubisa Petrović izjavio je da je Vaskrs najveći hrišćanski praznik, koji nosi duboku duhovnu i tradicionalnu simboliku.

“Vaskrs je suština naše vjere, jer bez Vaskrsenja nema ni smisla hrišćanskog učenja. To je praznik pobjede života nad smrću i putokaz za sve nas“, poručio je Petrović.

On je naglasio da crvena vaskršnja jaja simbolizuju nevino prolivenu krv Hristovu i predstavljaju važan dio tradicije koju treba njegovati i prenositi na mlađe generacije.

“Ovo je prilika da radost Vaskrsa podijelimo sa našim sugrađanima, posebno sa najmlađima, i da ih učimo pravim vrijednostima – vjeri, ljubavi i zajedništvu“, dodao je Petrović.

Učesnici događaja istakli su da su ovakve aktivnosti važan dio prazničnog duha, jer okupljaju ljude i podsjećaju na značaj međusobnog poštovanja i solidarnosti.

Na kraju, Petrović je uputio želje svim građanima koji slave Vaskrs da praznik provedu u zdravlju, radosti i porodičnoj sreći, uz vjeru u bolje sutra i zajednički napredak društva.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com

Gradski odbor SNSD Bijeljina čestitao Vaskrs: Zajedništvo i vjera temelj bolje budućnosti

0

Gradski odbor SNSD Bijeljina uputio je vaskršnju čestitku svim građanima, poželjevši im mir, zdravlje i snagu u prazničnim danima.

“HRISTOS VASKRSE – RADOST DONESE!“

Kako je saopšteno iz Gradske organizacije SNSD Bijeljina, Vaskrs nosi snažnu poruku vjere, zajedništva i obnove, kao temeljnih vrijednosti koje povezuju ljude i daju nadu u bolje sutra.

“Srećan Vaskrs svim građanima Bijeljine, uz želje da praznični dani donesu mir, zdravlje i snagu svakoj porodici“, navodi se u saopštenju.

Iz SNSD Bijeljina dalje poručuju da ostaju posvećeni radu u interesu svih građana, s ciljem izgradnje stabilnije i sigurnije zajednice.

“U duhu Vaskrsa nastavljamo da jačamo solidarnost i odgovornost, vjerujući da samo zajedničkim naporima možemo obezbijediti napredak i bolji život za sve“, ističe se u saopštenju.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com

BIJELJINA: Obilježen Dan herojskog otpora Šestog puka – sjećanje na žrtvu i borbu za slobodu (foto)

0

Društvo srpskih domaćina, Odbor za Semberiju, zajedno sa srodnim udruženjima, i ove godine obilježilo je 12. april – Dan herojskog otpora Šestog puka JVuO u Drugom svjetskom ratu.

Ovim činom odaje se počast borcima koji su, svojom žrtvom, omogućili sigurnu evakuaciju Kraljevske vlade, kao i nastavak gerilskog otpora protiv fašističkog zavojevača.

Organizatori su istakli značaj njegovanja kulture sjećanja i očuvanja istorijskih činjenica, naglašavajući da ovakvi datumi predstavljaju trajni podsjetnik na hrabrost i odanost boraca koji su se borili za slobodu.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com

Popadija i doktorica anđeoskog glasa – Nikolina Rosić

0

Popadija u Ključu, doktorica u Banjaluci, a uvijek i svuda nježna majka i odana supruga – to je Nikolina Rosić, mlada šarmantna žena anđeoskog glasa i nevjerovatne skromnosti.

Nikolina se ne uklapa u stereotipe. Istovremeno savremena i tradicionalna, jednako je posvećena i porodici i parohiji i ljekarskom pozivu. I zahvalna svima koji je na tom putu vole i podržavaju. Tiha je i nenametljiva, a puna energije.

Zahvaljujući toj energiji, skromni parohijski dom u Ključu postao je prijatno mjesto za okupljanje malobrojnih pravoslavnih vjernika u ovom gradiću i okolnim selima.

U tom parohijskom domu, gdje se održavaju i književne večeri i kamerni koncerti i škole veza, popadija Nikolina i njen suprug, paroh Nemanja Rosić, ugostili su ekipu Srpskainfo.

Uoči najvećeg pravoslavnog praznika Vaskrsa podijelili su sa našim čitaocima svoju životnu priču.

– Ovdje smo napravili malu biblioteku, tu su ne samo knjige iz teologije, nego i klasici književnosti, poezija, filozofska djela. Još kao mala djevojčica često sam, sa djedom, odlazila u crkvu i u biblioteku, to su bile moje mirne luke. Željela sam da jednu takvu mirnu luku stvorimo i ovdje, zajedno sa našim parohijanima – kaže Nikolina.

„Nisam se usudio da joj priđem“

Ali, prije nego što su doplovili u ovu mirnu luku, Nikolina i Nemanja su se sreli i zavoljeli na drugom kraju BiH – u Foči, gradu, koji, kako se u šali kaže, ima više studenata, nego stanovnika.

Nikolina, koja se tada prezivala Komlenović, djevojka iz Kalinovika, studirala je medicinu. Nemanja Rosić, rodom iz Bosanskog Grahova, bio je student teologije na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu.

– Sve će više biti ovakvih pravoslavnih brakova između sveštenika i doktorica. Već sada znam nekoliko njih, koji su u najavi – kaže Nikolina.

Prvi put su se sreli u pozorištu. Nemanja priznaje da mu se Nikolina odmah svidjela, ali se nije usudio da joj priđe.

– Drugi put smo se sreli u crkvi. Pomislio sam, to je Božji znak. Poslije prve kafe, a potom i dugih šetnji i razgovora, svidjela mi se još više, u duhovnom smislu – kaže paroh Nemanja.

U to vrijeme je često odlazio u manastir Ostrog. Monasi su mu, kaže, mnogo pomogli, i u studiranju, ali i savjetima kada je u pitanju odnos prema drugom, pa i prema djevojci.

– Mi smo za svoj brak dobili blagoslov ostroških monaha i Svetog Vasilja. Vjerujem da će nam to pomoći da idemo zajedno ovim putem – dodaje popadija Nikolina.

Preko snijegom zavejane Manjače

A taj put nije lak, pogotovo za Nikolinu. Od ponedjeljka do petka, a često i vikendima, zbog dežurstava, radi na Klinici za psihijatriju Univezitetskog kliničkog centra Banjaluka, gdje je na specijalizaciji.

Pa onda trči u vrtić, po sinove: mlađi ima 3, stariji 5 godina. Pa nabavka, kućni poslovi, razgovori s djecom, čitanje priča za laku noć. A kad djeca spavaju, ona čita stručnu literaturu…

Sve je to lijepo, ali zahtjevno.

Tata „uskoči“ kad može, ali to nije prečesto, jer on ima svoj posao i svoj poziv – sveštenički.Vikendom i praznicima se doktorica – popadija, posvećuje parohijskim obavezama, jer supruga sveštenika ima posebnu ulogu u zajednici.

Ni sama ne zna koliko je hiljada kilometara „popeglala“ vozeći na relaciji Banjaluka – Ključ – Banjaluka. Nije to daleko, ali nije ni blizu: pogotovo kada na Manjači zapada snijeg, tih 70-tak kilometara su izazov i za najiskusnijeg vozača.

Na sve to Nikolina odgovara sa osmijehom. I kaže: što smo Bogu bliže, sve se lakše stiže.

– Važno mi je da u toku dana imam neko vrijeme za introspekciju, da nekako nadzirem taj self. Sa psihološke strane mi govorimo o redanju prioriteta, a sa pravoslavne strane kažemo: kad je Bog na prvom mjestu, tad je sve na svom mjestu. I to je, u stvari, komplementarno. Kad smo mi zdravi i pravi, tek onda možemo da ponudimo nešto ovom svijetu i da se uklopimo u biće zajednice – kaže popadija Nikolina.

A kad smo u biću zajednice i saborni, dodaje ona, onda nismo sami.

– Bilo bi sebično da kažem da sve stižem sama. Tu je podrška moje porodice, supruga koji je moja najveća podrška, zatim tu su bake da nam uskoče povremeno, pogotovo kad su na godišnjem odmoru. Imam veliku podršku parohijana, razumijevanje kolega na poslu i ono što mi je jako važno, imam blagoslov svoga vladike, to je za mene ozbiljan vjetar u leđa – kaže Nikolina.

Vladika, ili zvanično episkop bihaćko – petrovački i rmanjski Sergije, dao je mnogim popadijama u svojoj eparhiji blagoslov da rade.

– Žena je u pravoslavlju na pijedestalu. U liku Bogorodice, žena je predstavljena kao mlekopitateljica, kao zaštitnica i hraniteljka, pa i kao doktorica, ili kako se u molitvama kaže, kao ljekarka. Imamo i Bogorodicu predstavljenu kao učiteljicu. Evo, mi u Krajini imamo veliki broj naših popadija koje obrazuju i vaspitavaju preostalu dječicu ovim krajevima. Tu su i popadije ekonomisti, tu su i moje koleginice doktorke. Gotovo sve profesije su zastupljene među popadjama u našoj u eparhiji – kaže Nikolina.

Kolači i cvijeće

A opet, popadija bi, ako ćemo po starinski, trebalo da bude prva domaćica u parohiji. Da plete najljepše čarape i pravi najbolje kolače.

– Nisam ja to, priznajem. Najbolje kolače pravi naša parohijanka Bora. Ja kuvam redovno, zbog porodice, zbog djece, ali se držim, uglavnom, jednostavnijih jela – kaže popadija Nikolina.

I pripovjeda anegdotu, kako se trudila da, kao popadija, svojom rukom zasadi i odgaji cvijeće u crkvenoj porti. Ali se ispostavilo da „nije od tog posla“ i sve joj se cijeće osušilo.

A onda je shvatila da treba da se drži svog cvijeća, onog iz psihijatrije, koje simbolizuje rast, emocije i osobenost svakog ljudskog bića.

– Jednostavno, ne možete dati ono što nemate, pa se ja trudim da ono što imam i što mogu podijelim sa parohijanima, a oni mi uzvraćaju ljubavlju i podrškom. I tako podijelimo obaveze – kaže Nikolina.

Njen suprug Nemanja dodaje da cvijeću možda nije vična, ali da je parohija, zahvaljujući Nikolini, procvjetala.

– Izvor svih mojih ideja je najviše ona. Ona mene, svako malo, nečim „optereti“: treba pozvati hor, organizovati koncert u crkvi, okupiti djecu u parohijskom domu, okupiti žene da uče zmijanski vez, upriličiti književno veče ili razgovor sa parohijanima – kaže paroh Nemanja.

A on je bio zauzet drugim stvarima, koje je smatrao ozbiljnijim. Mnogo je hramova i drugih građevina u eparhiji stradalo u ratu, valjalo je sve to obnoviti.

– Kako je vrijeme odmicalo, sve više sam uviđao da izgradnja crkve nije samo u tom fizičkom smislu, da gradimo kamen na kamen, i da je ono što Nikolina radi itekako bitno. Jer, od samog kamena mi nemamo ništa. Možemo da izgradimo velelepna zdanja i hramove, ali ako u njima nema ljubavi, ako u njima nema naroda, onda mi nismo izgradili ništa – kaže Nemanja.

Kad popadija zapjeva

U pravoslavnoj crkvi Vaznesenja Gospodnjeg u Ključu ima naroda, a ima i ljubavi i pjesme. Pjevali su ovdje i horovi i etno grupe, ali kad zapjeva popadija Nikolina, to je poseban doživljaj.

Vjernici možda ne znaju, ali popadija Nikolina voli ne samo duhovnu muziku, nego i kantri, bluz…Podsjetila nas je i na poruku čuvene pjesme Džoan Bejz „Dona, Dona“.

– Treba da, kao u toj pjesmi, budemo lastavice, koje prelijeću iznad svih stereotipa, tabua i osuda, da ne igramo uloge žrtvenih jaraca u psihološkom smislu, nego da se posvetimo iskonskoj, pravoslavnoj, suštinskoj žrtvi, koja donosi radost i po toj radosti ćemo znati da smo na pravom putu – kaže Nikolina.

A ona je svoj put, onaj profesionalni, izabrala: kao ljekarka, želi da liječi duše.

I kad doktorica besjedi

I na radnom mjestu, kao i u svom domu i parohijskoj crkvi, Nikolina zrači optimizmom.

Posebno je srećna što na Klinici za psihijatriju ima priliku da uči od najboljih.

– To su ljudi koji, bez obzira na uslove u kojima rade, rade sa entzijazmom. Oni su izveli čitave generacije iz rata i bili tu u svim kriznim situacijama. Pravi su virtuozi u svom poslu. Mi mlađi imamo podršku autoriteta, koje ne samo poštujemo, nego i volimo i kojima uvijek možemo pokucati na vrata i zatražiti savjet – kaže Nikolina.

A i oni nju vole i poštuju, kako skromno kaže, „i više nego što zaslužuje“. Kolege kažu da im je ona „omiljena popadija među doktoicama“.

– Meni taj kompliment mnogo znači, jer potvrđuje da sam na dobrom putu. Kolege imaju razumijevanja za moje obaveze, nisam bila dežurna za Božić, ni za ove vaskršnje praznike. Nisam morala da kažem da u te dane imam malo više parohijskih obaveza, oni su to sami pretpostavili i dali mi prostora, iako su i njima praznici, kao i meni – kaže doktorka Nikolina.

Posao kojim se bavi je težak i pun izazova, ali srećna je, kaže, što može da se posveti pacijentima, a presrećna kada je pacijentu bolje.

Kaže da se na klinici njeguje dijalog, pa su u planu i razgovori o teologiji i psihijatriji. Za nju, bez sumnje, zanimljiva tema.

Njen suprug Nemanja je ponosan na svoju suprugu doktoricu. Kaže da je blagoslov Božji to što je Nikolina, od svih grana medicine, izabrala baš psihijatriju.

– Kao psihijatar ona može mnogo da pomogne i meni i crkvi. Svi smo mi satkani od raznih emocija i ponekad ne znamo da se nosimo sa tim. Tu su duhovnici, sveštenici koji ispovijedaju, ali isto tako imamo i Bogom prizvane doktore koji na svoj način pomažu ljudima. Mislim da to dvoje treba da bude skladu. Ne treba da isključujemo jedno iz drugoga – kaže paroh Nemanja Rosić.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: srpskainfo.com

Neplanirani sukob: Trump i zamka rata s Iranom

0

Geneza sukoba i eskalacija tenzija

Tenzije između Irana i Izraela datiraju još od 1979. godine i uspostave Islamske Republike Iran, kada je nova teokratska vlast prekinula sve diplomatske odnose s Izraelom, označila ga kao „malog sotonu“ i utemeljila ideologiju izvoza islamske revolucije. Ova doktrina bila je naročito usmjerena na podršku šijitskim zajednicama i pokretima širom arapskog svijeta – u Libanu, Iraku, Siriji, Bahreinu, Saudijskoj Arabiji i Jemenu – kroz koju je Teheran nastojao proširiti svoj geopolitički uticaj i potkopati stabilnost dominantno sunitskih režima u regionu.[2]Tokom narednih decenija, neprijateljstvo između dvije države razvijalo se kroz složene oblike indirektnog sukoba: proxy ratove, podršku militantnim akterima, intenzivan razvoj iranskog nuklearnog i raketnog programa, kao i niz tajnih operacija, kibernetičkih napada i ciljanih likvidacija na obje strane. Kulminacija ovog dugotrajnog rivalstva uslijedila je tokom junskog rata 2025. godine – kratkotrajnog, ali izuzetno intenzivnog direktnog sukoba – u kojem je Izrael izveo široke vazdušne udare na ključne iranske nuklearne i vojne kapacitete, dok je Iran odgovorio masovnim raketnim napadima i aktiviranjem svojih savezničkih paravojnih struktura širom regiona.

Ovaj sukob označio je prekretnicu: dugogodišnje posredno neprijateljstvo transformisalo se u otvoreni vojni konflikt, čime su postavljeni temelji za produbljenu i dugotrajniju regionalnu krizu.
 

Propast diplomatskih napora 

Američka administracija od samog početka demonstrirala je jasnu namjeru da krizu riješi diplomatskim putem. U tom kontekstu, Sjedinjene Države pokrenule su indirektne pregovore s Teheranom uz posredovanje Omana. Prva runda razgovora održana je u Muscatu 12. aprila 2025. godine i okončana bez konkretnog napretka, ali uz očuvanu mogućnost nastavka dijaloga. Novi pokušaj uslijedio je 6. februara 2026. godine, također u Muscatu, dok je završna runda pregovora održana 17. februara u Ženevi, s ciljem postizanja okvirnog sporazuma o zamrzavanju iranskog nuklearnog programa i smanjenju regionalnih tenzija. Međutim, pregovori su istog dana propali, prije svega zbog nepomirljivih razlika u ključnim pitanjima – granicama obogaćivanja uranijuma, ograničenjima balističkog programa i regionalnom uticaju Irana – što je ubrzo dovelo do dramatične eskalacije sukoba.Sjedinjene Države su se potom našle duboko uvučene u konflikt. Administracija predsjednika Donalda Trumpa vodi vojnu kampanju koja traje već duže od mjesec dana, s ciljem dugoročnog slabljenja iranskog vojnog potencijala, ali uz sve izraženije rizike od šireg regionalnog rata koji bi mogao uključiti dodatne aktere i ozbiljno ugroziti globalnu energetsku sigurnost. Na prvi pogled, riječ je o još jednom bliskoistočnom sukobu u kojem Washington štiti svoje saveznike. Međutim, dublja analiza ukazuje na složeniju realnost: i Iran i Izrael, svaki iz vlastitih strateških pobuda, doprinijeli su uvlačenju Sjedinjenih Država i predsjednika Trumpa u ovaj rat.

Iako američka administracija nije težila novom velikom sukobu, već je Donald Trump u svoj drugi mandat ušao s ambicijom da se profilira kao „predsjednik mira“, pa čak i kao potencijalni dobitnik Nobelove nagrade za mir, dinamika na terenu pokazala se snažnijom od političkih namjera. Tokom samo jedne godine, posredovao je u okončanju više regionalnih sukoba, uključujući i složeni rat u Gazi 2025. godine. Ipak, spiralna eskalacija između Teherana i Tel Aviva, uz neuspjeh pregovora u Ženevi, značajno je suzila prostor za diplomatsko manevrisanje.

Na ovu dinamiku upozorava i poznata misao Mao Zedonga: „Pobjeda, pa pobjeda, pa pobjeda… dok se ne stigne do poraza.“ [3] Njena suština leži u upozorenju da čak i niz uspjeha može završiti strateškim neuspjehom ukoliko izostane oprez i dugoročna procjena posljedica. Historija obiluje takvim primjerima: Napoleon Bonaparte, nakon impresivnih vojnih pobjeda, doživio je slom u Rusiji i konačan poraz kod Waterlooa 1815. godine; Adolf Hitler, nakon početnih uspjeha između 1939. i 1942., suočio se s prekretnicom u Staljingradu, koja je označila početak njegovog kraja. Ni same Sjedinjene Države nisu imune na ovu logiku: od Vijetnama 1975. godine, preko Iraka 2010., do haotičnog povlačenja iz Afganistana 2021., niz početnih vojnih uspjeha završavao je strateškim iscrpljivanjem i političkim povlačenjem.

U tom kontekstu, neuspjeli pregovori i rastuće tenzije između Irana i Izraela faktički su uvukli Sjedinjene Države u direktan sukob, u kojem je Donald Trump bio primoran djelovati kako bi očuvao kredibilitet američke moći i zaštitio nacionalne interese u Perzijskom zaljevu – jednoj od ključnih geostrateških zona američkog globalnog angažmana.
 

Zajednička zamka: kako su Iran i Izrael zajedno uvukli SAD u rat

Iako je otvoreni sukob izbio 28. februara 2026. godine, njegovi korijeni sežu još u jun 2025., kada je već bio uspostavljen obrazac uzajamnih udara. Eskalacija je tada privremeno zaustavljena 24. juna, kada je Donald Trump intervenisao i naredio obustavu daljih napada – izraelski avioni, koji su se već nalazili iznad iranskog teritorija, opozvani su i vraćeni u baze. Nakon tog kratkotrajnog smirivanja, tenzije su se ponovo intenzivirale kroz niz indirektnih sukoba i strateških pritisaka. Pokušaj deeskalacije putem indirektnih pregovora u Ženevi početkom 2026. završio je neuspjehom, otvarajući put ka konačnoj eskalaciji krajem februara.Krajem februara ove godine, nakon što su pregovori propali bez dogovora, Izrael je procijenio da je diplomatski put iscrpljen i pokrenuo nove udare na iranske objekte, što je dovelo do dramatičnog pogoršanja sukoba. Iran je uzvratio direktnim gađanjem američkih baza u Iraku i Siriji, dok su Sjedinjene Države, suočene s prijetnjama vlastitim snagama i pritiskom zalivskih saveznika, odlučile djelovati direktno. U martu je pokrenuta koordinirana operacija s Izraelom, koja je obuhvatila ciljanje iranskih nuklearnih kapaciteta, raketnih lansirnih rampi, pomorskih snaga u Hormuškom moreuzu i komandnih struktura Iranske revolucionarne garde.

Ova spiralna dinamika klasičan je primjer mehanizma „akcija–reakcija“, u kojem obje regionalne sile koriste američku moć kao instrument svojih ciljeva. Iran nastoji demonstrirati sposobnost nanošenja neodržive štete američkim interesima, dok Izrael teži trajnom uništenju iranskog nuklearnog programa, smatrajući to pitanjem vlastitog opstanka. U ovom nadmetanju, Sjedinjene Države postepeno gube mogućnost neutralnog posmatranja. Ishod sukoba za Washington ostaje neizvjestan: hoće li se povući, čime bi riskirao gubitak kredibiliteta i otvorio vrata Rusiji i Kini u Perzijskom zaljevu, ili eskalirati kako bi zaštitio svoj ugled, preuzimajući pritom ozbiljne političke i strateške rizike.

Unatoč uništenju stotina iranskih ciljeva i likvidaciji ključnih zapovjednika, rizici za američke trupe su porasli, cijena nafte naglo skočila, a globalna trgovina kroz Hormuški moreuz ozbiljno ugrožena. Iran odbija prijedloge za prekid vatre, zahtijeva reparacije i prijeti zatvaranjem moreuza. Nijedna strana direktno nije povukla okidač koji bi uključio Ameriku, ali su obje kreirale okolnosti u kojima administracija više ne može ostati neutralna.
 

Rat na granici nuklearnog: kakve su posljedice?

Izrael je od početka težio rušenju iranskog režima – prvo kroz unutrašnju revoluciju, zatim kroz vojnu kapitulaciju. Oba scenarija propala su bez ostvarenja cilja. Sada sukob ulazi u fazu „opstanak ili propast“, u kojoj nuklearni prag postaje stvarna prijetnja.Ako Izrael nastavi udare na kritične objekte poput Bushehra ili Fordoa, posljedice neće biti samo regionalne. Čak i najblaži ishod, poput curenja radijacije, mogao bi ugroziti čitav zaljevski prostor. Dalji napadi na nuklearnu infrastrukturu mogli bi ukloniti iranski veto na razvoj atomske bombe, čime bi Iran mogao postati nova Sjeverna Koreja – država s nuklearnim odvraćanjem. U tom trenutku izraelska strategija vratila bi se na početak ili, što je još opasnije, dovela do katastrofe. [4]

Predsjednik Donald Trump pokušava drugačiji pristup. Njegov plan od 15 tačaka, upućen 25. marta preko Pakistana, zahtijeva potpuno odustajanje Irana od nuklearnog naoružanja i hitan završetak rata. Koncept „mir kroz snagu“ polazi od realnosti da se iranski program ne može trajno uništiti – može ga se jedino odgoditi. Umjesto dalje eskalacije, plan nudi pregovore s jasno definisanim uvjetima i mogućnostima deeskalacije.

Panika u zaljevskim državama razumljiva je s obzirom na poremećaje u izvozu nafte, koji čini oko 95 % njihovih ekonomija, te stvarne štete po turizam i zračni promet, koji u pojedinim državama čine više od 10 % BDP-a. Energetska neizvjesnost koju rat donosi dodatno opterećuje njihove budžete. Infrastruktura za desalinizaciju, od koje dolazi oko 80 % pitke vode i od koje je gotovo cijeli Perzijski zaljev zavisan, predstavlja dodatnu stratešku ranjivost. Nastavak rata neće uništiti Iran niti njegov nuklearni san, što Izraelu mora biti jasno.

Sukob sada podsjeća na borbe u rimskim arenama, poput Coloseuma, gdje su gladijatori rješavali sudbinu protivnika smrću – samo što u slučaju Izraela i Irana potpuni poraz protivnika nije moguć. Eventualni prelazak u nuklearnu fazu pretvorio bi regionalni konflikt u ozbiljnu globalnu prijetnju.

Zato je sada potrebna mudrost: brz završetak operacije, snažni pregovori i fokus na dugoročnu sigurnost bez nuklearnog Irana. Umjesto opasne eskalacije, razuman dogovor može spriječiti katastrofu i otvoriti put stabilnosti.
 

Regionalna dinamika, saveznici i strateški troškovi

Uloga regionalnih saveznika Sjedinjenih Država u ovom sukobu višeslojna je i strateški kompleksna. Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i druge zalivske države nalaze se u jedinstvenoj poziciji: dijele zabrinutost zbog iranskog nuklearnog programa, ali snose neposredne posljedice eskalacije. Njihova geografska blizina Iranu čini ih ranjivim na raketne napade i potencijalno zatvaranje Hormuškog moreuza, ključnog plovnog puta za globalnu trgovinu naftom.Ove države vrše pritisak na Washington za nastavak rata i konačan slom iranskog režima, spremne su dijelom pokriti troškove vojnih operacija kako bi vidjele trajni poraz Teherana. Ova dinamika dodatno opterećuje američku administraciju, ali istovremeno pruža predsjedniku Donald Trump prostor da mudro balansira između zaštite američkih interesa i minimiziranja rizika od šireg regionalnog sukoba.

Izrael, kao ključni saveznik SAD-a, ima specifične bezbjednosne interese u samom centru sukoba. Tel Aviv smatra iranski nuklearni program egzistencijalnom prijetnjom i zastupa stav da ga nije moguće neutralisati isključivo diplomatijom. Ova percepcija dovela je do preventivnih vojnih akcija koje su izazvale iranske odgovore, uključujući prijetnje američkim snagama, stvarajući lanac događaja koji je uvukao SAD u direktni sukob.

Vojna kampanja protiv Irana nosi značajne ekonomske troškove. Cijene nafte porasle su kao neposredna posljedica nestabilnosti u Perzijskom zaljevu, što ima inflatorne efekte na američku i globalnu ekonomiju. Troškovi vojnih operacija, uključujući upotrebu precizne municije i logističku podršku, mjere se u milijardama dolara mjesečno.

Ipak, diplomatija ostaje ključni instrument za dugoročno rješenje. Iskustvo iz pregovora u Ženevi pokazuje da razlike između strana jesu značajne, ali nisu nepremostive. Ključni elementi uspješnog nastavka pregovora uključuju jasne garancije sigurnosti, postepeno ukidanje sankcija u zamjenu za provjerljiva ograničenja iranskog nuklearnog programa i uspostavu efektivnih mehanizama nadzora. Trumpova administracija može iskoristiti svoj diplomatski kapital i prethodne mirovne uspjehe kako bi postigla historijski sporazum s Iranom, koji bi ne samo riješio nuklearno pitanje, već otvorio put ka širem regionalnom dijalogu.
 

Mogućnost kopnene ofenzive SAD-a protiv Irana

Trenutno je malo vjerovatno da SAD izvede široku kopnenu invaziju. Iako pojačavaju vojno prisustvo i provode intenzivne zračne udare na iransku infrastrukturu i vojne ciljeve, nedostatak potrebnih snaga i visoki rizici predstavljaju značajnu prepreku. Za usporedbu, u Zalivskom ratu 1990–1991. SAD je angažovao oko 540.000 vojnika u koaliciji od gotovo milijun ljudi, dok je invazija na Irak 2003. uključivala oko 150–170 tisuća vojnika. U Iraku su šiitske i kurdske zajednice, koje čine oko 80 % stanovništva, bar na početku dočekale američke trupe relativno pozitivno. Suprotno tome, u Iranu narod zasad čvrsto stoji uz vlast, što ograničava potencijalni utjecaj kopnenih operacija.[5]Realniji scenarij uključuje ograničene operacije, poput kratkotrajnog zračnog desanta na strateške tačke – primjerice otok Kharg ili iransku obalu Hormuškog moreuza. Moreuz, dug oko 167 kilometara, najužem dijelu ima samo 33 kilometra, čineći ga izuzetno osjetljivim prostorom kroz koji prolazi veliki dio svjetske trgovine naftom. Ograničene kopnene operacije mogle bi ciljati kontrolu plovnih puteva, a ne dugotrajnu okupaciju teritorije.

U tom kontekstu, značajnu ulogu mogu igrati Ujedinjeni Arapski Emirati, čija geografska pozicija omogućava logističku i operativnu podršku američkim snagama. Iran istovremeno vodi strategiju koja kombinuje vojnu, ekonomsku i političku dimenziju, otežavajući brzi američki uspjeh i produžavajući sukob u obliku asimetričnog rata.

Najvjerovatniji razvoj događaja ostaje nastavak intenzivnih zračnih udara uz eventualne ograničene kopnene akcije na strateškim lokacijama. Dugotrajna kopnena invazija i dalje je malo vjerovatna, dok sukob ostaje u okviru asimetričnog rata u kojem nijedna strana ne može brzo uspostaviti dominaciju, već nastoji kombinacijom vojnih i političkih sredstava ostvariti svoje ciljeve.
 

Rat se mora zaustaviti što prije

Historija nas uči da beskrajni lanac vojnih „pobjeda“ na kraju vodi do tačke u kojoj se gubi strateška prednost, iscrpljuju resursi i narušava legitimitet. Napoleon Bonaparte je pao nakon što je osvojio polovinu Evrope, Aleksandar Veliki se suočio s granicama svojih armija uprkos impresivnim osvajanjima, a Sjedinjene Američke Države doživjele su poraz u Vijetnamu, iako su danas s tom zemljom dobri ekonomski partneri. Lekcija iz historije ostaje trajno upozorenje: ono što danas izgleda kao niz američkih uspjeha protiv Irana, sutra može postati početak dugotrajnog sukoba koji vodi u poraz.Sjedinjene Američke Države i predsjednik Donald Trump imaju istorijsku priliku da pokažu pravo vodstvo: hitno prekinuti sukob, vratiti se pregovorima i osigurati garancije sigurnosti za sve strane. Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Izrael ne smiju pritiskom ili huškanjem administraciju gurnuti u daljnju eskalaciju. Njihovi interesi mogu biti legitimni, ali ne smiju se ostvarivati na račun američkih života i globalne stabilnosti.

Mir nije slabost – mir je najveća strateška pobjeda. Vrijeme je da se svi vrate tom cilju prije nego što „pobjede“ postanu nepopravljive. Trump, koji je već pokazao da može zaustaviti ratove brže od drugih, treba ponovo preuzeti ulogu mirotvorca. Njegova težnja za Nobelovom nagradom za mir neće se ostvariti kroz nove udare, već kroz sposobnost da okonča sukob koji su drugi započeli. Region i svijet to očekuju – i to što prije.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: ifimes.org

27 godina od NATO NAPADA na voz u Grdeličkoj klisuri: BROJ MRTVIH nikada nije tačno utvrđen

0

Na današnji dan, 12. aprila prije 27 godina u 10.40 bombardovan je međunarodni, putnički voz.

Napad se dogodio u Grdeličkoj klisuri 12. aprila 1999. godine (drugog dana Pravoslavnog Vaskrsa), kada je avion NATO pakta ispalio dve rakete i pogodio putnički voz koji je prelazio preko železničkog mosta na Južnoj Moravi u Grdeličkoj klisuri. Tačan broj žrtava nikada nije utvrđen.

U eksploziji i plamenu od bombi, poginulo je i povređeno mnogo putnika. Tačan broj poginulih i ranjenih do danas nije sa sigurnošću utvrđen. Pronađeno je devet leševa i još četiri dela ljudskog tela, a mnogi se vode kao nestali.

Bombardovanje se desilo tokom NATO agresije na SRJ, a agresija je na svom početku bila usmerena na vojne ciljeve. Sredinom aprila težište napada proširilo i na strateške i ekonomske ciljeve kao što su saobraćajnice a naročito mostovi.

Prema izjavama dvojice mašinovođa, Bobana Kostića i Gorana Mikića iz Niša, voz je iz niške stanice 12. aprila 1999. godine krenuo sa 15 minuta zakašnjenja, a u to ratno vreme, niko nije proveravao koliko je putnika u vagonima međunarodnog voza koji je saobraćao do Ristovca.

Iz NATO aviona ispaljena su četiri projektila. Dva su pogodila voz, a dva su pala na drumski most koji se nalazio u blizini.

Od prvog projektila, ispaljenog tačno u 11.39 časova, lokomotiva i prvi vagon su se odvojili od ostatka kompozicije, a drugi projektil spržio je treći vagon, dok je četvrti ostao zalepljen za šine.

Prema generalu Vesliju Klarku, koji je bio glavnokomandujući NATO snaga u to vreme, voz je išao previše brzo a bomba bila previše blizu cilja da bi mogla da se otkaže.

Naveo je da je prva raketa ispaljena sa velike udaljenosti od cilja zbog čega pilot nije bio u mogućnosti da vizuelno prepozna voz. Shvatajući da je voz pogođen ali verujući da može još uvek da završi misiju ispaljivanjem na most sa koga je prošao voz, pilot je u još jednom prolazu ispalio drugu raketu. I ova raketa je pogodila voz.

Klark je tada opisao drugi pogodak kao „neoprezan incident“ u kome se voz „kretao u području cilja, skrivajući se u dimu prvog pogodtka“, naglašavajući da je pilot navodno imao manje od sekunde da reaguje.

Tačan broj poginulih i ranjenih još uvek nepoznat
Pronađeno je devet leševa i još četiri dela ljudskog tela, a mnogi se vode kao nestali. Prema izjavi konduktera posle nesreće, u vozu je broj putnika bio veći od 50, a među identifikovanim poginulima je bilo i dece i trudnica.

Na dan bombardovanja, kasno posle podne, iz leskovačke bolnice je javljeno da je primljeno 16 teže i lakše ranjenih putnika. Ali, nije svima povređenima pomoć ukazana u Leskovcu. Tačan broj nastradalih putnika nikada nije utvrđen.

Među poginulima su bili tek venčani Ana Bjeletić i Ivan Marković, istraživači u oblasti hemije. Oštećeni most je popravljen i ponovo otvoren u septembru 1999. godine.

Svakog 12. aprila se na godišnjicu ovog ratnog zločina prigodnom manifestacijom i polaganjem venaca na spomen obeležje saučestvuje se sa žrtvama ovog zločinačkog napada i njihovom rodbinom i čuva sećanje na pogibiju bespomoćnih putnika.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com

AD Grad Bijeljina uputio vaskršnju čestitku

0

Iz AD Grad Bijeljina saopšteno je da svim saradnicima, partnerima i korisnicima usluga koji danas proslavljaju veliki hrišćanski praznik Vaskrsenja Hristovog upućuju iskrene čestitke.

„Svim saradnicima, partnerima i korisnicima usluga koji danas proslavljaju veliki dan Vaskrsenja Hristovog, šaljemo iskrene pozdrave tradicionalnim pozdravom – HRISTOS VASKRSE!“, navodi se u čestitki.

Iz ovog preduzeća su poželjeli da praznik donese zdravlje, mir i radost u sve domove, uz podsjećanje na vrijednosti zajedništva, solidarnosti i međusobnog uvažavanja.

Dešavanja u Bijeljini

Izvor: desavanjaubijeljini.com

Vaskrs u porodičnom okruženju: Dodik podijelio prazničnu poruku sa majkom

0

Predsjednik SNSD-a, Milorad Dodik, oglasio se na društvenim mrežama povodom najradosnijeg hrišćanskog praznika – Vaskrsa, podijelivši emotivnu poruku i fotografiju iz porodičnog okruženja.

Uz riječi pune topline, Dodik je istakao značaj porodičnih vrijednosti i ljubavi, naglašavajući posebnu vezu sa svojom majkom.

„Najradosniji praznik sa mojom Mirom, majkom, koja mi se cijeli život najviše radovala. Hristos vaskrse!“, napisao je Dodik.

Njegova objava izazvala je brojne reakcije i čestitke pratilaca, koji su uzvratili tradicionalnim vaskršnjim pozdravom i lijepim željama, naglašavajući važnost zajedništva i porodične bliskosti u ovim prazničnim danima.

Dešavanja u Bijeljini

Izvor: desavanjaubijeljini.com

Istorijski uspjeh: Prva transplantacija pluća uspješno izvedena u Beogradu

0

Hirurzi Klinike za grudnu hirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra Srbije napravili su veliki poduhvat prvom transplantacijom pluća u Srbiji. Četrdesetdvogodišnji pacijent se dobro oporavlja.

„Sa veliki zadovoljstvom mogu da kažem da je uspešno obavljena prva transplantaciju pluća u Srbiji, u saradnji sa timom Medicinskog univerziteta u Beču. Iako dug put predstoji, pacijent se dobro oporavlja. Ovaj zahvat je plod dugog rada i sistematskih priprema“, kaže profesorka Maja Ercegovac, direktorka Klinike za grudnu hirurgiju, prenosi RTS.

Sve urađeno po uzoru na Beč

Zbog saradnje sa kolegama u Beču, čitav protokol – priprema, procjena, hirurški rad, postoperativni tok – izgrađen je po uzoru transplantacioni program u Beču.

Saradnja sa austrijskim hirurzima daje priliku pacijentima u Srbiji, kako navodi, da budu operisani po vodećim svjetskim protokolima. Dr Slaviša Baščarević, koji je boravio šest mjeseci na usavršavanju u Beču, opisuje poduhvat kao veliki iskorak srpskog zdravstva.

„Čitav tim je radio kao celina. Ovo je veoma kompliovana, višečasovna operacija. Svako je znao svoju ulogu, na čelu sa vrhunskim stručnjacima grudne hirurgije, anesteziologije, pulmologije i ostatkom medicinskog osoblja. Ključ svega je koordinacija, posvećenost i preciznost“, istakao je Baščarević.

Operacija trajala cijelu noć

Operacija je počela oko 18 časova, a završena je u ranim jutarnjim časovima, ali dr Baščarević kaže da niko nije osećao umor.

Dr Marko Popović, koji je uzimao pluća od donora, naveo je da iako sama operacija traje više sati, njoj prethodi višednevna priprema – od momenta kada se sazna da postoji donor do samog momenta vađenja pluća.

Čitav poduhvat trajao dva do tri dana

„Pozitivna trema je bila ogromna kada smo prihvatili organ i kada smo shvatili da ćemo spasiti jedan život“, rekao je Popović.

Koordinacija eksplantacionih timova je izuzetno složena, jer mora da se usklade timovi koji vade srce, pluća, bubrege, da se nakon toga koordiniše dolazak ostatka ekipe i nastavak procedure. Čitav poduhvat trajao je dva do tri dana.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: glassrpske.com