“BOŽIĆ U MOM KRAJU’’ – Nikoleta Petrović iz Bijeljine pobjednik 16. Sabora izvornog narodnog stvaralaštva (foto)

Datum:

Share post:

“BOŽIĆ U MOM KRAJU’’ – Nikoleta Petrović iz Bijeljine pobjednik 16. Sabora izvornog narodnog stvaralaštva

Donosimo vam prvonagrađenu priču sa literarnog konkursa na temu „Božić“ održanog u sklopu Šesnaestog sabora srpskog izvornog i narodnog stvaralaštva u Istočnoj Ilidži.

Nagrada je pripala Nikoleti Petrović iz Bijeljine.

Nikoleta Petrović

TESTNA REKLAMA

BOŽIĆ U MOM KRAJU…
 
Unazad nekoliko godina, u mom kraju, Božiću izmiče snijeg. U tim prvim januarskim danima kao da praznik upija svu sunčevu svjetlost kako bi u svaki dom pod badnje drvo prinio toplotu Vitlejmske noći…
 
Žurno koračam od dućana do uličnih prodavaca, pa me, potom, nestrpljive noge dalje vode do lokalne pijace, dok u ruci grčevito držim majčin spisak. Nižem u sebi riječi, tiho, k’o brojanicu za molitvu: kukuruz, pšenica, suve šljive i smokve, zavežljaj slame i kilogram šarenih bombona…. Ljudi prolaze, tiskaju se međ’ tezgama, zapitkuju, mjerkaju robu, ja se i ne trudim da ih slušam… U novčaniku dovoljno novca da ne pitam koliko šta košta. Pomislih, platu dobih prije nekoliko dana, taman da dostojanstveno proslavimo Rođenje Bogomladenca, a za kasnije, ne marim, jer Gospod vrati i posije tamo gdje ogoljena zemlja žedno čeka sejača i sjeme…
 
U tom cjenkanju, nadvikivanju i gurkanju sa prolaznicima, spazih staricu kako skrajnuta u ćošak nudi zlatno braonkaste sireve, okrugle k’o dukati, i pomislih: “Božićna trpeza je nezamisliva bez bijelog mrsa”! Njene oči nebo plave boje i drhtave ruke, ispucale od nakupljenog rada, okretale su ih kao da se poigravaju sa njima, a meni u mislima proleti lik očeve majke koja  nad ognjištom u starom kućaru ređa zarac po zarac oko utihnulog žara, čiji se dim širi prostorijom i neprimjetno boji sireve bakarnim bojama… Istina gorko udari u grlo, k’o pelin po glasnicama, shvatih, nema više ni kućara, ni moje bake, već odavno njena duša tihuje u vječnosti…. Kao zalog za  divne praznične uspomene, kupih od starice dva zarca, kao simbol na dva nježna oka koja su me, kao prvog gosta, onomad, dočekivala i ispraćala na Božićno jutro…


 
Sa punim kesama vraćam se domu, usput mjerkam izložene badnjake, a na svakom ćošku primjećujem otpale hrastove listove kao najljepši ulični nakit i podsjetnik da se praznik Roždestva ne može dočekati bez vječnog plamena koje spaja srca ukućana sa ovim slavjenskim svetim drvetom… Kao dobri pastir biram što kitnjastiju granu kako bih je svojim raznobojnim ukrasima presvukla u novo ruho… Svaka porodica živi po nekoj ličnoj hijerarhiji. U mojoj se dobro znalo ko i šta radi. Otac kao prvi među jednakima bio je zadužen za pripremu pečenice, da položi Badnje drvo pred kućni prag i pretoči iz pletenke prepečenicu u prazničnu bocu sa izvezenim likom Svetog Georgija Velikomučenika, zaštitnika našeg doma. Za to vrijeme, majku je, čini mi se, čekalo i previše posla, a koji je ona, svaki put, s lakoćom obavljala. Uz posnu trpezu za Badnji dan, istovremeno brine da na dan praznika budu spremna i slana i slatka jela. Mi mlađi pomagali smo koliko je ko umio i znao, bilo je važno samo da ne smetamo….
 
Nakon očeve smrti, sahranila sam bezbrižnost, dok mi je njegov odlazak ostavio preveliku prazninu koju sam morala ispuniti utjehom i nadom da je svaki naredni Božić korak bliže ka našem susretu… Očevu ulogu o pečenici preuzeo je brat kao jedina muška ruka u našoj porodici, a ostale obaveze majka i ja smo podijelile između sebe, poput Marije i Marte…
 
Poslednja sedmica posta krene plahovito, praznične pripreme diriguju ritam dana i misli, jer sve se vrti oko riječi “treba ovo” i “ovo je urađeno”… Istinski susret sa punoćom praznika srećem tek u  predvečerje najradosnijeg dana.  Iako se umor prikrada ko napušteno mače što ište koji zalogaj iz uzmirisale kuhinje, susret sa zvonima i sjenkama ljudi koji koračaju kroz portu ka hramu, tu nemoć u tijelu miješa sa prisutnom radošću iščekivanja novog jutra… A do tada, veče putovanja u novi vijek završavamo molitvenim bdenijem i paljenjem božićnog drveta u crkvenoj porti.
 
Zvona odjekuju, prepliću se sa glasovima pojaca i sveštenoslužitelja koji pozivaju vjerni narod da se okupe pod kupolom hrama, gdje svaka prozba i blagodarenje kao da skida okove umora koje vučemo već nekoliko poslednjih dana. Veče je hladno, vjetar huči kroz polulukove, kovitla mi kosu i krajeve šala, ja u pogledu ka nebu vidim da svaka varnica koja odleti u zvijezdanu noć biva svijeća koju prihvataju duše usnule i koji zajedno sa angelima pjevaju:
 
“Božić, Božić, blagi dan,
Blagog Hrista rođendan,
Božić, Božić, svjetli dan
Sav svjetlošću obasjan.
 
Djeva Hrista rodila,
Pelenama povila,
U pećini Hristos spi,
Sveta Djeva nad Njim bdi…”
 
U plamenu Badnjeg drveta vrijeme prestaje da bude važno, jer ne znam da li je u svakom Božiću smješteno ovih dvije hiljade i kusur godina ili je svako Roždestvo rađanje godine nove… Na poslijetku, nije ni bitno, sve dok mi ovaj praznik umiruje srce, i dok na svaku čašu žuči biva i kašika meda kao utjeha za sve ovozemaljske nedaće….
 
Povratak kući iz crkve, miris tamjana po sobi koji nas vezuje za  skromnu posnu trpezu je posljednji stepenik ka susretu sa ovaploćenim Bogomladencom koji će biti naš najvažniji položajnik na sam dan praznika… Ipak, godine ne brišu uspomene na vrijeme kada sam ja imala tu ulogu da kao prvi gost, poput mudraca sa istoka, donesem u bakin dom radost i pregršt želja… Radi berićeta u novom ljetu, žarala sam po vatri grančicom badnjaka i nabrajala milozvučno: “Koliko varnica, toliko  kravica, i u toru ovaca. Koliko varnica, toliko parica, a najviše zdravlja i veselja..” Potom bi me baka ogrnula bijelim jorganom, kako bi kajmak bio debeo poput teškog pokrivača. Nasula bi mi varenike i pred mene  stavila česnicu i komad sira da se omrsim kako bi i ostali ukućani mogli da doručkuju…
 
Božići su prolazili, a naša porodica je u godinama što dolaze ispraćala jednog po jednog člana, praznici u gradu donijeli su prilagođene običaje, ali suština je ostala ista, kao i slike prošlosti koje vjerno čuvaju sjećanje na porijeklo i porodični rodoslov….
 
Svitanje Božićnog jutra briše svaku tugu i žal za minulim danima… Uranak u zoru, poj tropara “Roždestvo tvoje Hriste Bože naš…” najavljuje novi vijek i mogućnost za preobražaj svakog od nas. Za trpezom moja majka, moja kćerka i ja – ženski rodoslov, poput žena Mironosica, prinosimo molitvu Bogomladencu i Majci Božijoj, lomeći česnicu, dok najmlađa od nas svaki komad detaljno zagleda, nadajući se parici u njenim dlanovima. Na stolu sve ono što volimo i čega smo željni nakon šestonedjeljnog posta, ali ipak uzimamo najprije komad suvog sira sa pogačom, kao simbolični prekid mirjanskog odricanja od mrsa. Nas tri svjedočimo Hristov dolazak, dok slama ispod badnjaka i upaljeno kandilo ispod ikone ovaploćuje njegovo rođenje u Vitlejemskoj pećini… Bez položajnika, ali sa vjerom u Gospoda našeg, molimo se, svaka u svom srcu, da nas prati zdravlje i blagostanje i da na naša leđa ne stavlja odveć težak Krst iskušenja koji nećemo znati nositi… Prazničnu tišinu prekida zvono na vratima. Brat i njegova porodica radosno nas pozdravljaju – “Mir Božiji, Hristos se rodi!”

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: eparhijazt.com

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

POVEZANE VIJESTI

DNEVNI HOROSKOP za 2. februar

OVAN POSAO: Danas nije vaš dan. Pojačana nervoza. Ipak ćete uspeti da obavite neke osnovne stvari, za danas se...

RK BIJELJINA: Marko Jevtić u Španiji (foto)

Marko Jevtić koji je ponikao u RK Bijeljina, potpisao je za Španski klub Bidasoa Irun. Posle uspješne epizode u...

Predstavljeni Samsung Galaxy S23 telefoni, šta je sve novo

Južnokorejski Samsung je zvanično objavio svoju najnoviju seriju flegšip telefona, koja stiže sa određenim poboljšanjima. U okviru svoje Galaxy...

AGRO SAVJET: Kada je pravi trenutak za sjetvu rasada?

Iskusni povrtari dobro znaju kada za proizvodnju rasada koje povrće valja sijati jer su dosta zimskih dana utrošili...