Dvadesetjednogodišnji Bijeljinac Vladan Čalija još od nižih razreda osnovne škole pokazao je interesovanje za glumu. Iako to nije bilo njegovo jedino interesovanje, ispostavilo se da je bilo jedino koje je uspjelo da mu drži pažnju do današnjeg dana.
„Sa glumom sam počeo još u školi, u školskim sekcijama. Nisam bio stalan u tim sekcijama, jer su me zanimale i druge stvari. Htio sam da budem kuvar, trgovac i učitelj, skupljao sam i suđe po naselju. Sve mi je to bilo zanimljivo. Mašta je naprosto radila svoje. Nije me zanimalo ono loše što drugi misle, kao što je to i sada slučaj“, započeo je Čalija razgovor za portal Dešavanja u Bijeljini.
Uporedo sa svim dječijim „aktivnostima“, nije propuštao priliku da se bavi glumom. Okupljao je djecu iz komšiluka i onda su igrali razne predstave.
„Imitirali smo mnoge glumce, pisali, glumili. Onda je nastalo zatišje. Opsesivno sam poželio da budem učitelj. I to je trajalo. Znate kako kažu da fatalne ljubavi brzo zgasnu, tako je bilo i sa učiteljovanjem. Sa glumom je bilo drugačije. To je prosto izlazilo iz mene i na kraju je skroz iznjedrilo. Nije moja želja da budem glumac bila odjednom. Nije bila iz momenta, iz trenutka. Tinjala je“, iskren je Čalija.
Vladan Čalija
Glumačka škola u klasi Milorada Mandića Mande
Bio je primljen u glumačku školu u klasi Milorada Mandića Mande, nakon čije smrti je njegovu klasu preuzeo Nebojša Glogovac.
„U prvoj školi glume profesor mi je, poslije Mandine smrti, bio divni Nebojša Glogovac. Nažalost, i on se razbolio i otišao. To je bilo tužno vrijeme. Upoznao sam Vladu Petrića koji je bio profesor na ondašnjoj Pozorišnoj akademiji u Beogradu, pa kasnije profesor i na Harvardu. Predavao je na beogradskoj akademiji Bati Živojinoviću, Ružici Sokić, Radi Đuričin, Nikoli Simiću…bio je veliki erudita. Veliki stručnjak za film, budući da je bio filmski reditelj. Njegova supruga je glumica Dara Čalenić“, istakao je Čalija.
Vlada Petrović i Dara Čalenić su mu mnogo pomogli na njegovom glumačkom putu. Vježbali su s njim i bili mu od početka poznanstva, velika podrška.
„Pri prvom susretu, Vlada mi je rekao da imam filmsku facu i da to iskoristim. Mnogo su mi pomogli i Vlada i Dara. Vlada mi je, dok sam kod njih vježbao neke monologe, rekao da sam vrlo talentovan, da sam za karakternu komediju i da će mi se, kad budem igrao dramu, svi smijati“, rekao je ovaj mladi glumac za portal Dešavanja u Bijeljini.
Amaterski je, kako kaže, igrao mnogo i svašta, ali je komedija uvijek bila njegova jača strana. Bio je na prijemnom ispitu na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, gdje su ga i primili, ali on i danas čezne za Beogradom i želi da završi glumu na FDU.
Vladan Čalija i Dara Čalenić
„Bio sam u užem krugu u Novom Sadu, na glumi, ali od blokade nisam uspio da usvojim neke stvari, pogotovo igre i pjevanje. Kad je počeo ispit, ja sam se skamenio, nisam mogao ni nogom ni jezikom. A čovjek kroz sve to mora da prođe. Kasnije su mi, oni koji su već prije bili u užem krugu, govorili kako je i njima bio problem, kako su imali tremu… i da im je već sljedeći put bilo lakše… Kad uđete u uži krug, sve ostalo je pitanje trenutka. Meni su ti prijemni bili sve ili ništa. I zbog toga nisam mogao da se opustim, budući da su mi mnogo značili. No, iz svega toga treba izvući pokoju lekciju i gurati dalje. Ova luda glava ne zna drugačije“, iskren je Čalija.
Ljubav prema glumi jača od svih prepreka
Uvijek ga je vodila ljubav prema glumi i ističe da ništa u životu nije želio da radi sa tolikom ljubavlju i strašću kao glumu.
„Život je jedna velika borba, a gluma neizvesna maratonska trka. Gluma se ne dobija lako, to sam odavno shvatio. Mora mnogo snage, znoja, krvi, živaca, strpljenja da se uloži, pa da kažeš da si nešto uradio. Gluma je izgleda potreba, ona izlazi iz mene“, smatra Čalija.
Sa osmijehom na licu nam je rekao da su ga mnoge kolege glumci poredili sa komiračima, najviše sa Čkaljom, Nikolom Simićem, Gidrom Bojanićem, a on ističe da mu se sviđaju uloge koje je igrao Nikola Simić.
„Ja sam počeo u pozorištu gdje sam i stekao sigurnost na sceni. Na početku sam igrao sebe u tim ulogama, nisam znao da kreiram lik. Bio sam i u nekoj fazi kada sam umio da pretjerujem u komedijama, da nagazim, što neki glumci ne vole. Pozorišna i filmska gluma, odnosno gluma pred kamerom nisu iste. Zanat je isti, ali na filmu se igra život i tu nema pretjerivanja, ne smije biti osim ako reditelj dozvoli. Meni je lakše da igram u pozorištu, jer sam navikao“, rekao je Čalija.
Imao je priliku da, za potrebe serije, izgovori nekoliko rečenica pred kamerama u „ozbiljnoj ulozi“ i, kako kaže, uopšte nije imao tremu, jer to smatra druženjem i nekim prirodnijim stanjem, bez tenzija i opterećenja.
Vladan Čalija i Julijana Lula Živojinović
„Mislio sam da će to biti katastrofa. Igrao sam nekog četnika sa bradom. Sve su mi namjestili, šubaru i sve se odigrava u nekoj šumi gdje je blato do koljena. Tu sam trebao da izgovorim rečenicu, ali ne kao komediju, jer se tiče Prvog svjetskog rata. Ne mogu da igram komediju u ratu. Ja sam tu rečenicu izgovorio tako ozbiljno, da su mi se svi počeli smijati i kolege, reditelj i kamermani. Vjerovatno ta komedija negdje izbija iz mene“, iskren je Čalija.
Pored glume, voli i prirodne materijale
Pored glume, obožava prirodne materijale i rad sa njima. Bijeljinci mogu da vide i kupe njegove proizvode već godinama, na štandu u gradu, za velike praznike.
„Volim da se bavim prirodnim materijalima, da idem u šumu i skupljam kore drveća, mahovinu, neke grane i onda od toga pravim kućice, vodenice. Ja sam od malena imao sklonost ka tome i samo sam išao tim putem. Sve me je nekako vodilo na tu stranu. Ja to radim već 11 godina i već imam svoje mušterije, tako da oni sami kod mene dolaze i svake godine se oduševljavaju novim idejama. Mašta ne jenjava“, rekao je ovaj mladi bijeljinski glumac.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
