Sa psihologom Ivanom Borojom pričali smo o uticaju interneta i društvenih mreža na djecu i mlade.
Djeca i mladi u današnje vrijeme, kao što znamo, većinu vremena provode na internetu i društvenim mrežama. Koliko to utiče na njihov razvoj i socijalni život?
Društvene mreže su danas postale svakodnevica. Malo je situacija u kojima ćemo vidjeti čovjeka u bilo kojoj oblasti života bez telefona u rukama, pa tako i mladi. Svaki čovjek ima svoje socijalne potrebe koje teži da zadovolji, potrebu za prihvatanjem, za povezivanjem, za odobravanjem. Nažalost, danas sve te socijalne potrebe najlakše zadovoljavaju putem društvenih mreža i interneta, što nije dobro za mlade. Komunikacija putem interneta i društvenih mreža postala je osnovni i glavni izvor komunikacije. Što se tiče društvenih mreža, one same po sebi imaju i pozitivne i negativne strane. Pozitivnim stranama se nećemo baviti. Istraživanja su pokazala da je mnogo više negativnih aspekata po život mladih ljudi. Nabrojaćemo neke od negativnih aspekata – pretjerano konzumiranje sadržaja sa društvenih mreža (zavisnost od interneta), kada osoba provodi određen broj sati pored ekrana. Drugi fenomen je tzv. strah od propuštanja. Mladi ljudi su stalno u grču i strahu da, ako određeni broj sati dnevno ne provedu, recimo na Instagramu, da će propustiti određene sadržaje i da će biti van toka događaja. Ako se desi da se isprazni baterija ili nestane interneta, tu dolazi do iskazivanja određenih psihotičnih simptoma, gdje dolazi do stanja napetosti, nervoze, drhtavice… Kada govorimo o zavisnosti od društvenih mreža, internetskih sadržaja, tu dolazi do pojave tzv. trajnog zadovoljstva. Bili smo u situaciji da objavimo određenu sliku na društvenim mrežama gdje se čeka reakcija drugih ljudi. Kada u određenom trenutku dobijemo stotinu i više lajkova od poznatih i nepoznatih ljudi, tu dolazi do pojačanog lučenja dopamina i tog osjećaja zadovoljstva. Mladi ljudi stalno teže da ponavljaju tu aktivnost kako bi doživjeli tu istu količinu zadovoljstva, a npr.kada bismo takvu situaciju doživjeli u svakodnevnom stvarnom životu, kada bi nam stotinu ljudi u istom trenutku reklo kako smo mi lijepi, zgodni, kako bi podržalo to naše ponašanje i određenu aktivnost, slabo koja osoba bi mogla da izađe na kraj sa tolikom količinom emocija.
Da li nam telefoni i društvene mreže polako „kradu“ čari života?
Nažalost, kradu nam polako čar života. Sve više smo svjedoci, npr. kada krenemo od porodice, kao od osnovne ćelije društva, tu često dolazimo u situaciju da vidimo kako cijele porodice provode zajedničko vrijeme sa telefonima u rukama. Tu uvijek krivicu prebacujem na roditelje i sama sam roditelj, ali nekako sve kreće iz porodice. Onakav stil života kakav imaju roditelji, takav će otprilike imati i dijete. Neosporno je da je veliki uticaj i vršnjaka i društvenih mreža, ali ukoliko se u porodici uspostave dobri temelji i vrijednosti koje dijete nosi u sebi, slabo šta će moći da ga poljulja u tome. Npr. rijetko ćete vidjeti negdje da otac i majka čitaju knjige i poželjne sadržaje i edukuju se, a da dijete traži telefon. Ali ukoliko roditelji konzumiraju sadržaje interneta i dijete će naravno tražiti to isto. Nekako ljudi trče u borbi za egzistencijom, sve manje vremena posvećuju jedni drugima i tu dolazi do problema. Djeca se osjećaju zapostavljenom, željni su ljubavi i pažnje, i ako nemaju to u primarnoj društvenoj zajednici, porodici, tu određenu dozu da zadovolje svoje socijalne potrebe, onda idu na druga mjesta i nažalost zadovoljavaju ih na neke neprihvatljivije načine.
Koliko je brz tempo života, toliko se brzo smjenjuju i „trendovi“ na internetu koje prate kako djeca, tako i omladina. Ono što je jedan od problema je poistovjećivanje djece sa imaginarnim likovima na društvenim mrežama i imitiranje?
Djeca i mladi su se oduvijek poistovjećivali sa određenim osobama. Prije su to bili roditelji, učitelji, nastavnici, kasnije profesori, treneri i određene ličnosti koje su postojale i egzistirale u stvarnosti koje smo mi mogli da sagledamo kao kompletne ličnosti, kako fizički tako smo ih i na određen način upoznavali i psihološki. Kakva je njihova ličnost, interesovanje i hobi i nekako su se tako djeca poistovjećivala i radila te svoje određene likove koji su im bile vodilje u životu. Međutim, danas možda i u nedostatku vremena provedenog sa tim figurama, djeca se okreću internetu i traže da zadovolje tu svoju potrebu, tj da se poistovjete sa određenim imaginarnim likovima. Poistovjećivanje sa drugima, odnosno, poređenje sa drugima nikada nije dobro, jer tu uvijek imate dvije strane medalje. Imamo određene socijalne maske, jer vidimo samo spoljašnjost a ne vidimo šta se dešava iza i u životu tih osoba, pa tako mladi ljudi prateći određene jutjubere i određene influensere, vide samo taj savršeno prikazani život, a šta se dešava iza ekrana, to ne znaju. Adolescencija sama po sebi je kritičan periodu u životu, gdje mladi doživljavaju krizu identiteta, gdje sami muče muku sa pronalaženjem samog sebe u tom trenutku. Samopouzdanje je tada na početnom stadijumu razvoja i zamislite takvoj jednoj krhkoj osobi kad se izlože i saspu svi ti sadržaji velikog savršenstva, od izgleda, života, bogatstva, brendova itd, i osoba se ostavi da se sama snalazi u svemu tome. Naravno, onda pribjegava određenim nepoželjnim načinima ponašanja. Mladi ljudi danas kada vide da je određeno ponašanje ili aktivnost, dobilo određenu popularnost, oni i sami požele, momentalno, po mehanizmu automatizma, da to isto urade kako bi oni stekli tu popularnost i ukoliko je ta osoba koju prate ispoljava nasilan oblik ponašanja, tu smo već u određenom problemu.
Djeca su oduvijek bila radoznala, međutim zbog današnjeg vremena, koliko je nužno naglasiti da se takve aktivnosti sa društvenih aktivnosti ne trebaju raditi kod kuće?
Opet se vraćamo na porodicu i koliko je važna komunikacija. Glavna komunikacija kod djece treba da bude u porodici, da se sa djecom o svemu razgovara. Mi nekako sve što dođe sa Zapada, prihvatimo oberučke, ne uradimo analizu šta je dobro u tome, a šta loše. Stalno govorimo o mladima i djeci, a šta je sa odraslima?! I odrasli isto tako prihvataju sve te sadržaje. Prvo treba da pojasne sebi da se informišu, a onda i djecu da upute, da jednostavno određeni izazovi na TikToku su opasni, da se razgovara sa djecom o opasnostima, da se ograniči vrijeme koje djeca provode na internetu… Uglavnom rodtelji kažu, „ja mu ništa ne mogu“. Može, roditelj može i treba do određenih godina da ima kontrolu nad sadržajem koje dijete prati i da objasni šta je u tome dobro, šta loše…
Sve više srećemo mladih djevojaka koje se sve ranije podvrgavaju raznim intervencijama na tijelu i licu kako bi išle ka tom savršenstvu.
Internet i društvene mreže su odredili određene standarde ljepote, što ja volim da kažem, postoji određeni kalup po kom bi svi trebali da izgledamo i svi da se vodimo time. To čovjeku nekako brani i remeti ga u tome da ima svoju ličnost, individualnost, osobenost, autentičnost, svi teže nekom savršenstvu i da budu isti, a to znamo da je nemoguće.
Šta je moguće preduzeti kako bi se uticalo na svijest mladih, njihov način razmišljanja i pravac života?
Moguće je preduzeti određenu edukaciju i ono što smo već rekli, vraćamo se na porodicu, da se provodi više vremena skupa, da se više razgovara, barem da se doručkuje skupa, ruča, večera, uz određenu dozu razgovora, da se dijete vaspita u stilu da treba da bude svoje, da ne treba da teži za odobravanjem od društva. Mi mnogo griješimo kao roditelji. Npr, sva djeca imaju telefon, šta ću ja reći svom djetetu, zašto nema telefon?! Zašto bi imalo sve kao ostali, zašto bi radilo sve kao ostali? Znači, da ne težimo tom kalupu da smo svi isti, da svi radimo isto, da svi izgledamo isto… Treba kod djeteta podsticati autentičnost i osobenost.
Sa jedne strane ste roditelj, sa druge strane radite sa djecom. Koliko je teško pomiriti te dvije strane?
U današnje vrijeme je generalno jako teško biti roditelj, prije je to mnogo bilo lakše i jednostavnije. Danas smo u moru određenih informacija i kao roditelj, prvo smo dužni da klasifikujemo informacije koje su dobre, koje su loše, koje su tačne, koje nisu i da se u tom opštem haosu snađemo i izvučemo najbolje. Moje mišljenje je da se danas pretjerano i previše priča o svemu, što postane u datom trenutku trend. Npr, neizostavno je pomenuti taj film „Barbie“ koji je u posljednje vrijeme atrakcija postao. Barbika je lutka koja postoji od 1959.godine i bila je ideal ženske ljepote. Od dimenzija, izgleda itd…Svaka djevojčica u svojoj kući i dan danas je imala tu čarobnu lutku. Međutim, mi smo kao roditelj dužni objasniti djetetu da ne treba da izgleda kao ta lutka, to je samo lutka, to je predmet igre trenutne. Kolika se pometnja digla oko filma, a dobili smo informaciju da je naša atletičarka Ivana Španović osvojila opet zlato. Treba težiti da se govori o pozitivnim stvarima, da se energija ulaže u pozitivne stvari, a malo koju djevojčicu ćete danas vidjeti da pod utiskom priče o Ivani Španović isprobava koliko može da skoči u dalj, a imate „kolektivno ludilo“ žena i djevojčica obučenih u roze. Opet kažem, djevojčice i mlade ne bih kritikovala, ali ne mogu ne reći da mi za oko nisu zapale žene koje kao zrele ličnosti plaćaju silne šminke da se šminkaju u roze, oblače se u roze, farbaju se i šta onda da kažem djeci i njih da usmjerimo, ako im mi sami dajemo primjer da želimo da izgledamo kao Barbika.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
