Novinar i voditelj Sanja Trifković, bila je gost sedme emisije “Da pređemo na TI”. Sanja je za portal Dešavanja u Bijeljini govorila o svom djetinjstvu, neostvarenim željama, životnom putu…
Kako kaže, voli da bude drugačija, po svemu. Nikad nije voljela da oblači što drugi oblače, da radi što drugi rade, da uči kada oni uče- čitala je i radila što je htjela. „Kada padnete – brže-bolje ustajte na noge i idemo dalje, nema odustajanja i stajanja“, kaze Sanja Trifković, a želja za životom u inostranstvu, za sada je ostala neostvarena.
Šta bi prvo pokazala u Bijeljini nekome ko dolazi prvi put u grad?
Pošto sam ljubitelj zelenih površina, ima mjesta u Bijeljini koje možda nisu česte u „upotrebi“ kada su u pitanju turisti. Moj izbor neka bude Eko centar „Jezera“, tamo volim da odem i privatno sa porodicom i mislim da je lijepa oaza mira i zelenila u gradu. Park mislim da svi vole. To su, recimo, neke oaze. Da ne pominjem da turisti vole i ćevape u Semberiji, tako da bih ih odvela na ćevape.
Koja je tvoje najsrećnije vrijeme provedeno u djetinjstvu?
Najsrećnija uspomena iz djetinjstva vezana je za period boravka na selu kod bake i djeda, jer sam tamo živjela šest godina i rekla bih da su te uspomene najvrednije i najdragocjenije i zato mi teško pada što njih više nema. I, recimo, period života od dvije godine koje sam živjela u Srbiji, u Smederevu, da su obilježile moje djetinjstvo.
Na čemu si najviše zahvalna?
Zahvalna sam što imam dobru porodicu, zdravu i razumnu. U vremenima kada ih je teško i okupiti i vaspitati, da imam dobru djecu.
Šta je to što te čini drugačijom od ostalih?
Da li me išta čini drugačijom od ostalih, ne znam, ali mislim da me čini. Volim da budem drugačija, po svemu. Nikad nisam voljela da oblačim što drugi oblače, da radim što drugi rade, da učim kada oni uče, da čitam ono što se čita – čitala sam i radila sam što sam htjela… U suštini se ne razlikujem od drugih, svi smo mi tu – nijanse nas razlikuju, ali se trudim da budem drugačija i da učim djecu da budu samo svoji i drugačiji.
Radiš li ono u šta vjeruješ ili samo pokušavaš vjerovati u ono što radiš?
Pošto radim jedno sto poslova… rekla bih da u njih vjerujem, čim ulažem svoju energiju i vrijeme koje bi bilo iskorišteno na moju porodicu. Postoje stvari sa kojima se ne slažem misaono i suštinski, ali sve je to posao i zapravo se odradi, ali u većinu poslova koje radim – vjerujem.
Koja osobina kod ljudi te nervira?
Ko me poznaje, zna da me nervira mnogo toga. Volim da kažem da nisam nervozna i da me nerviraju stvari, ali nerviraju me – dvolični ljudi me baš nerviraju.
Šta je gore: doživjeti neuspjeh ili nikad ne pokušati?
Nikad ne pokušati. I ako doživite neuspjeh, znate da ste pokušali. Kada padnete – brže-bolje ustajte na noge i idemo dalje, nema odustajanja i stajanja. Ako ne pokušate nećete znati da li ste možda mogli pasti.
Čega se plašiš?
Jako se plašim i plašila sam se smrti dragih osoba. Imala sam jedan period koji me je baš obilježio – svi ti moji strahovi su se realizovali. Rekla bih da sam umirena, ali nisam. I kada imate djecu, naravno da imate 68.000 strahova vezanih za djecu.
Šta si uvijek željela učiniti, a nikada nisi?
Željela sam da se preselim u inostranstvo, da počnem novi život tamo. Ta želja nije prestala, ali nije istog intenziteta kao što je bila ranije. Recimo, to je prilika koju bih u nekom budućem periodu voljela da probam. Ne kažem da se trudim da do toga dođe, jer sve što sam se trudila i što sam poželjela sam i uspjela da ostvarim, ali, recimo, voljela bih da pokušam da živim negdje drugo.
Koje je najvažnije obećanje koje si dala sama sebi?
Čovjek sebi daje razna obećanja. Obećala sam sebi da ću raditi duplo, troduplo i višestruko više od ostalih, samo da moja djeca ne bi morala da budu nečiji „robovi“.
Da možeš promijeniti jednu stvar na svijetu, šta bi to bilo?
Mislim da se svi slažu da ne bi voljeli da su ratovi, da se spriječe svi mogući sukobi. Naravno da se većina bolesti iskorijesti i da se neizlječive bolesti izliječe.
Da li bi promijenila nešto na sebi?
Čitav život su većinu stvari na meni željeli da promijene drugi, a ja, otprilike, na to i ne obraćam pažnju. Uglavnom su svi htjeli da promijene višak kilograma na meni, a ja to ne doživljavam tako – možda to zbog drugih. Bilo bi lijepo, ali eto, meni to ne smeta.
Da možeš vratiti vrijeme, šta bi promijenila?
Promijenila bih jednu stvar za koju uvijek mislim da nedostaje ljudima – prekasno shvatimo da ne poklanjamo dovoljno pažnje ljudima koji su nam bliski i potrebni i kojima smo potrebni.
Šta radije biraš – ružnu istinu ili lijepu laž?
Uvijek istinu. Šta je-tu je.
Poruka za kraj?
„Pao medo s mosta – od mene vam dosta.“ Često govorim svom starijem sinu, pošto mlađi još ne razumije, da pokuša u životu. Pokušajte u životu biti to što jeste, ne glumite zbog drugih, jer ne živite od drugih, živite za sebe i sami od sebe. Budite drugačiji.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
