Bijeljinka Nina Ciganović već jedanaest godina bavi se dekorisanjem prostora za razne proslave – rođendane, krštenja, punoljetstva, svadbe. Za portal Dešavanja u Bijeljini kaže da je bila u skroz drugoj branši, ali da je ova vrsta posla nešto što je oduvijek zanimalo.
„Moja svekrva se bavila ovim poslom, a ja volim dekoracije i dekorisanje uopšte, uživam u tome. Primila sam zanat i počela i sama da radim, tako da mi je to postao glavni posao kojim se i danas bavim. Volim da nešto pravim, da sklapam i da od nemogućeg pravim moguće. Ovaj posao možeš da radiš ako ga voliš, s obzirom da su tu noći i noći provedene u pravljenju dekoracija“, rekla je Ciganovićka i dodala da joj je trebalo možda nekih godinu dana da joj posao pređe u rutinu, odnosno da za kratak period može da napravi po 400 do 500 cvjetića.
Nina kaže da radi sama, ali da uvijek ima pomoć majke i supruga kada je u pitanju rad na terenu, odnosno sam proces dekorisanja. Ističe da je u ovom poslu prisutno mnogo rada, truda i neprospavanih noći.
„Ja mogu uraditi po 300 do 400 cvjetića za noć, ali moram da radim od 20.00 do 6.00 časova ujutru. Majka sam i većinski dio toga radim noću, zbog dječijih obaveza preko dana. S obzirom da su djeca već malo porasla, dio posla sada već mogu da odradio i preko dana, ali dok su bili mali, noćima i noćima sam radila i obično osvanula u poslu i kretala sa kućnim obavezama. Mnogo je tu truda, mnogo rada i, najbitnije, obaveza da se klijent maksimalno ispoštuje. Subotu i nedjelju, kada je potrebno okititi prostor i svatove, radi se od jutra do naveče i nema stajanja“, objasnila je Ciganovićka.
Njen posao obuhvata svu dekoraciju, od cvjetića, bidermajera, mladenačkog stola živim cvijećem, ostalih stolova, ulaza u salu, šivenje peškira i sve što mladenci zamisle i poruče. Sav materijal Nina nabavlja sa raznih strana, a to su cvjetići od satenskih trakica, ružice, perlice, silikon za punjenje pištolja za lijepljenje, organdini, cirkoni i slično. Ima odličnu saradnju sa veleprodajom od koje naručuje živo cvijeće – ruže, karanfile, gerbere, ljiljane, božure. Kako kaže, ona sve povezuje u jednu cjelinu. Kada su u pitanju dobavljači, Nina objašnjava da je bilo velikog lutanja, naročito na početku i da joj je trebalo možda i tri godine da nađe kvalitetan materijal kod odgovornih ljudi.
„Dešavalo mi se da mladenaci dođu sa narudžbom i šest do sedam mjeseci unaprijed. Oni naravno nikad ne mogu znati tačan broj gostiju dok im gosti ne potvrde, ali uvijek ostavljamo rezervu do tačnog broja. Međutim, imam slučajeva koji recimo dođu u ponedjeljak, a slavlje je u subotu. Ukoliko imam prostora da mogu da ispoštujem i mladence koji su ranije došli i angažovali me za dekorisanje, onda prihvatam i takve mušterije, međutim, ako je gužva, zaista ne mogu. Iskreno, dosad mi se nije desilo da sam vraćala ljude, jer ne mogu da uradim. Ipak, uvijek neko nekoga pošalje i preporuči i onda prelaziš granicu umora, jer je najveće zadovoljstvo preporuka mladenaca. Već godinama radim tako, a iz ljubavi prema poslu, sve se stigne“, iskrena je Ciganovićka.
Zadovoljne mušterije su uvijek na prvom mjestu
Nini se dešavalo da joj klijenti dođu sa određenim slikama koje su pronašli na internetu gdje je razvijenije tržište od nas, željeći da im dekoracija baš tako izgleda. Za nju je to u jednu ruku teži posao, ali se trudi da ispoštuje mušterije i da to izgleda što je moguće približno onome na slici.
„Kad dođu sa slikama, ja se baš potrudim oko materijala, da sve bude identično kako su mladenci zamislili. Robu nabavljam sa svih strana, u BiH, Srbiji, Austriji, tako da uspijem da nabavim bar dio toga što oni zamisle, ali uvijek kažem da slika sa interneta ne može u svim slučajevima biti ista. Srećom, mladenci uvijek imaju razumijevanja kada nešto ne može da bude baš identično, ali prema tim slikama, ja otprilike znam šta žele. Naravno, ima mladenaca koji iz mojih kataloga, ponude i uzoraka odaberu šta žele i u kojoj boji, ali dešavalo mi se i da meni sve prepuste na izbor“, objasnila je Nina.
Dešavalo joj se da u jednom danu treba da odradi dekoracije i do pet svadbi i da je i to moguće stići ukoliko se svi dobro organizuju.
„Tada je ustajanje u tri i idemo na teren sa dva do tri auta. Tu mi pomažu mama i prijateljice i sve se stigne, jer je bitno da znam kada u sali sve treba da bude spremno. Jeste veliki stres tog dana, ali s dobrom organizacijom se može sve stići do dva-tri poslijepodne. Dosad mi se nije desilo da nisam stigla da završim. Međutim, kad je u pitanju ogromna svadba s mnogo dekoracije, onda taj dan radim samo tu svadbu“, kaže ova mlada žena i dodaje da se od ovog posla može normalno živjeti, ali da je, naravno, bolja zarada u ljetnim mjesecima kada je veći broj proslava, dok je zimi simbolična zarada.
Sajam vjenčanja u Beču
Nina je imala čast da od organizatora Sajma za vjenčanja u Beču dobije poziv da učestvuje na Sajmu u februaru mjesecu.
„To je za mene bilo jedno veliko iskustvo. Nove ideje, nove realizacije, nova iskustva, sklapanje novih saradnji i lijepih prijateljstava… Pored toga što je to veliko iskustvo, za mene je bilo veliko zadovoljstvo učestvovati na tom Sajmu i predstaviti svoje radove na tom velikom projektu, gdje su učesnici bili iz raznih država. Lijepo je vidjeti kako se svadbe organizuju u drugim krajevima i koliko se to razlikuje od svadbi na našim prostorima. Organizacije svadbi u Beču su mnogo skuplje, ali su i mnogo otmenije i elegantnije“, prenijela je za Dešavanja u Bijeljini Nina svoje utiske sa ovog događaja.
Besplatne zaštitne maske za sugrađane
Nina je u toku vanrednog stanja izazvanog pandemijom virusa Korona, u periodu od dvadesetak dana sašila i poklonila 2.500 zaštitnih maski.
„Pošto sugrađani nisu mogli da nađu i kupe maske, odlučila sam da ih ja šijem i poklanjam. Prvo sam sašila svojoj porodici, a igrom slučaja, brat mi radi u komercijalnoj firmi i oni su tražili da kupe maske. Pošto nisu mogli da nabave, ja sam im tada sašila 50 maski. Kada sam vidjela kako ide prodaja maski, bila sam ogorčena, jer u tim situacijama treba jedni drugima da pomognemo, a ne odmognemo. Dnevno sam šila po 100-150 maski. Ko god je zatražio masku, sašila sam i poklonila, ni sama ne znam kome sve – građevinskim firmama, bolnici, dječici iz „Iskre“ u Banjaluci, Kriznom štab u Bijeljini… U početku sam imala dosta svog materijala, ali kada sam skoro potrošila, mama mi je darovala materijal. Poslije toga, komšinica mi je kupila materijal u vrijednosti 100 KM. Pored toga, saradnik od koga kupujem robu, darovao mi je konac i gumu, rođak mi je kupio preko 20 metara materijala, tako da sam i ja imala pomoć u tom poslu“, ispričala nam je Ciganovićka.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com