„Ovci među vukovima teško je opstati, ali nije nemoguće“. – Patrijarh Pavle
„Eto ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle, mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi“. (Mt. 10, 16)
„Iz istorije učimo, da iz istorije nismo naučili ništa“. – Hegel
Dokumentarna studija „Tuzla – zločin bez kazne i ezgodus srpskog naroda“ je prva u nizu knjiga, koja se objavljuje u okviru edicije „Svjedoci stradanja“. Iako je centralna tema ove knjige, stradanje vojnika „tuzlanske kolone“, na Brčanskoj Malti 15. maja 1992. godine, priređivači i autori su veoma pronicljivo, cijelu tematiku postavili u mnogo širi istorijski kontekst, pokazujući time da zločin nad vojnicima „tuzlanske kolone“, nije nešto jedinstveno i izolovano, već da je on samo nastavak viševjekovne ideologije, koja je nalagala rješavanje „srpskog i pravoslavnog pitanja“ ne samo na teritoriji tuzlanske regije, već i na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Sasvim je prirodno da je Izdavačka kuća Eparhije zvorničko-tuzlanske „Sinaj“ – pored Zavičajnog udruženja Tuzlaka u Bijeljini, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica – jedan od saizdavača ove knjige. Po učenju Pravoslavne teologije, Crkva je Tijelo Hristovo, tj. kršteni narod Božiji koji se okuplja na Svetu Liturgiji i pričešćuje Tijelom i Krvlju Hristovim, na taj način i sam postajući Hristov satjelesnik i sukrvnik. Prema tome, Crkva i narod su jedno. Tako je barem kod nas Pravoslavnih Srba bilo od pamtivijeka. Zbog toga se dešavalo da kada strada narod, strada i Crkva i obrnuto. Jedno bez drugog ne može.
Blaženopočivši Patrijarh Pavle je rekao: „Ovci među vukovima teško je opstati, ali nije nemoguće“. Ovo je, zapravo, razrađena biblijska, tj. novozavjetna misao: „Eto ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle, mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi“. Mudrost će nas osposobiti: 1. da ne postanemo plijen za vukove i 2. da i sami ne postanemo vukovi. Dokumentarna studija „Tuzla – zločin bez kazne i ezgodus srpskog naroda“ predstavlja značajan iskorak u pogledu sticanja te, nama Srbima neophodne, mudrosti.
Opšte je poznata činjenica da smo nakon Drugog svjetskog rata i počinjenog genocida nad našim narodom, zarad „bratstva i jedinstva“, odbijali da se ozbiljnije pozabavimo tom tematikom. Uporno smo zatvarali oči pred neoborivim činjenicama strašnih zvjerstava počinjenih od strane ustaša nad Srbima u Jasenovcu, Jadovnu, Jastrebarskom, Staroj Gradišci itd. I tako, ne naučivši veoma važnu lekciju, kojoj je trebalo da nas nauči najbolja učiteljica života – istorija, doživjeli smo, ponavljanje sličnih ili gotovo istih stradanja. Ova knjiga, na neki način, predstavlja „svjetlost na kraju tunela“, jer napokon, iz sijenke zaborava iznosi, na krajnje studiozan i dokumentovan način, događaje vezane za stradanja našeg naroda, kako u poslednjem ratu, tako i u Prvom i Drugom svjetskom ratu.
Poseban akcenat u knjizi je stavljen na nekažnjeni zločin koji je počinjen nad nedužnim vojnicima JNA na Brčanskoj Malti 15. maja 1992. godine od strane muslimanskih vlasti u Tuzli. Taj događaj predstavlja i glavnu temu ove studije. Ipak, priređivači,autori i uređivački odbor, kao što smo već naveli, ovaj događaj ne posmatraju izolovano, nego isti na briljantan način smiještaju u širi istorijski, politički i religijski kontekst, pokazujući time da korijeni ovog gnusnog zločina sežu daleko dublje nego što se to u prvi mah može učiniti.
Veliki njemački filosof Georg Vilhem Fridrih Hegel je kazao: „Iz istorije učimo, da iz istorije nismo naučili ništa“. Stari Grci, a i Indusi su istoriju posmatrali kao ciklično kretanje – pojam SAMSARE (pakleni krug iz kojeg nema izlaza). Smješteno u kontekst promatranja vektora kretanja istorije pojedinih naroda, možemo reći da narodi koji zaboravljaju svoju istoriju, tj. iskustvo svojih predaka (bilo ono dobro ili loše) na kraju doživljavaju to, da im se istorija ponavlja.
Srpski narod je nažalost jedan od takvih naroda. Ova repetitivnost istorije kod srpskog naroda, njegov samozaborav i prekid svijesti o istorijskim događajima, koji su se zbili njegovim precima, proističe iz kontinuiranog nametanja i nasilnog imputiranja u svijest srpskog naroda jedne vrste nadnacionalnog identita (Otomanska tj. Turska imeperija, Austrougarsko carstvo, Jugoslovenstvo, titiozam, bosanski identitet, a sada evropejstvo i novoskovana sintagma „narodi zapadnog Balkana“).
Profesor Milo Lompar u svojoj knjizi „Duh samoporicanja“ objašnjava da su drugi narodi kroz Jugoslaviju nastajali, a da su Srbi nestajali“. Nestajala je i gašena svijest o pravim istorijskim događajima, koji su se ovde zbili i o pravom iskustvu našeg naroda, a nametano je nešto skroz drugo, nešto vještačko i sintetičko što nije moglo dugo opstati. I kada bi god uslijedilo raspadanje tih vještačkih državnih tvorevina, vještačkih identita, vještačke vojske (JNA), usijedila bi strašna stradanja i pogromi srpskog naroda. Upravo se to desilo i Srbima tuzlanske regije. Nadnacionalni tj. jugoslovenski identitet je upravo bio najjači na tom prostoru. Istoriju svojih predaka, žitelji ove regije su – što voljno što nevoljno – potisnuli i smjestili duboko u zaborav. Posljedica ovoga je bila: ponavljanje istorije stradanja njihovih predaka i u njihovom ličnom slučaju.
Knjiga „Tuzla – zločin bez kazne i egzodus srpskog naroda“ se sastoji od sedam tematskih cjelina:
1. Golgota srpskog naroda
2. Zločin bez kazne, Tuzla – 15. maj 1992
3. Identifikacija ubijenih – svjedočanstvo o okrutnosti zločinaca
4. Svjedoci stradanja
5. Egzodus Srba Tuzlanske regije
6. Rane i ožiljci iz prošlosti
7. Stradanje Eparhije zvorničko-tuzlanske u 20. vijeku
Prvih pet poglavlja se bave događajima vezanim za samo stradanje vojnika JNA na Brčanskoj Malti 15. maja 1992. godine. U njima se polazi od suđenja i presude Aliji Izetbegoviću 1983. godine u Sarajevu, za donošenje Islamske deklaracije kojom se planiralo rušenje ustavnog poretka SR Bosne i Hercegovine i stvaranje države sa islamskom vlašću. Alija Izetbegović je tada osuđen na 14 godina zatvora. U presudi se, između ostalog; navode poruke „Islamske deklaracije“: „Istorija ne pozna ni jedan suštinski islamski pokret koji nije istovremeno bio i politički pokret“; „Islamski poredak je jedinstvo vjere i politke“; „Prvi i najvažniji zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskim institucija; Islamski preporod ne može započeti bez vjerske, ali se ne može uspješno nastaviti i dovršiti bez političke revolucije“; „Moramo, dakle, biti prvo propovjednici, a zatim vojnici“; „Islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan, da može ne samo smijeniti postojeću, neislamsku vlast, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.
Treba napomenuti da je Alija Izetbegović pušten na slobodu 1988. godine, a da je „Islamska deklaracija“ objavljena 1990. godine, pred sam rat. Događaji koji su zatim uslijedili u BiH, svoju ideološku potku su nalazili upravo u tom dokumentu.
Iako je Tuzla važila za grad u kojem je naročito vladao „jugoslovenski duh“ bratstva i jedinstva, to se sve pokazalo kao kukavičije jaje, budući da su se muslimaske vlasti u Tuzli preko noći prebacili na učenje Islamske deklaracije i sprovele stravičan zločin nad nenaoružanim vojnicima JNA u mirnom povlačenju iz Tuzle. Tom prilikom je ubijeno 54 vojnika. Za ovaj zločin ni dan danas niko nije odgovarao. Nakon zločina nad kolonom Jugoslovenske narodne armije, i dalje tokom rata u Bosni i Hercegovini, dogodili su se brojni zločini nad Srbima u Tuzli i tuzlanskoj regiji. Uslijedio je egzodus naroda tuzlanske regije.
U knjizi je dalje dat detaljan pregled eshumacije ubijenih vojnika iz masovnih grobnica u Tuzli, kao i njihova identifikacija. Poslije toga priređivači nam donose i izjave sâmih svjedoka stradanja: potpukovnika JNA Mileta Dubajića, profesora Božine Radevića, Ostoje Minića, Pere Spasojevića i dr.
Posebnu morbidnost ovih događaja dodatno je začinio i direktan prenos ovog velikog zločina na tuzlanskoj televiziji „FS-3“. Ovaj prenos je postao poznat po tome, kada jedan od novinara ove televizijske kuće, prateći napadnutu kolonu u kojem su gorjeli nenaoružani vojnici rekao: „hladno pivo koje nemamo, a tako bi dobro došlo“. „Uz ovaj vatromet da se rashladimo“.
Ipak, ovaj pakleni pir se nije desio tek tako, sâm od sebe. Kada sagledamo širi istorijski kontekst, postaje i više nego jasno da je u pitanju jedan kontinuitet ciklične, repetitivne, ponavljajuće istorije, kada su u pitanju ne samo Srbi sa prostora tuzlanske regije već i šire. To se najbolje vidi iz poglavlja „Rande i ožiljci“ i „Stradanje Eparhije zvorničko-tuzlanske“. Ovde ćemo samo izdvojiti četiri momenta iz istorije koji potkrepljuju ovu tezu o ponavljajućoj istoriji:
- Stradanje srpskog naroda pod turskom vlašću (Danak u krvi, mučenja, ucjene, enormni poreski nameti (stravičan harač / u Semberiji pred samu Sembersku bunu u drugoj polovini 19. vijeka, ako bi seljak sa njive ubrao 100 sepeta kukuruza, od toga je 80 morao da da Turcima), nasilna islamizacija, rušenje hramova itd. su samo bile neke od metoda. Ovi razlozi su i bili uzroci za podizanje buna širom Bosne i Hercegovine u 19. vijeku (Hercegovačka buna, Semberska buna i dr.)
- Stradanje Srba u BiH pod Austrougarskom vlašću. Odnos prema Crkvama i vjerskim zajednicama, gdje su druge dvije vjere (Rimokatolička i Islamska uvijek bile u povlašćenom položaj). Za vrijeme svoje uprave, Austrougari su ubili 5 pravoslavnih sveštenika na teritoriji, koju pokriva Eparhija zvorničko-tuzlanska. Najpoznatiji je primjer sveštenika Petra Lazarevića, obješenog u vojnom zatvoru u Tuzli, 24. avgusta 1914. godine. Poznata je i uprava austrougarskog vrhovnog upravnika Benjamina Kalaja od 1882-1903. godine. Od prvog dana okupacije BiH austrougarska uprava nastoji da eliminiše pravoslavnu Crkvu u BiH kao faktor integracije srpskog naroda oko Srbije i Crne Gore. Metodi korišćeni za ostvarivanje ovog zadatka su: nametanje bosanskog identiteta i bosanskog jezika. Kalaj je saveznika za takvu politiku pronašao u carigradskoj patrijaršiji pod čijim je vrhovnim patronatom bila pravoslavna crkva u okupiranoj zemlji.Austrougarskim prvacima je bilo jasno da u Bosni i Hercegovini ne mogu ostvariti punu vlast, dok se god najviša hijerarhija pravoslavne Crkve nalazi u sferi suvereniteta druge države i tuđeg vladara (srpskog kneza ili kralja) i potčinjena Crkvi van sfere njenog uticaja, jer se upravo najlakše preko pravoslavne crkvene hijararhije mogao ostvariti i politički uticaj nad srpskim narod u BiH (1).
Ne možemo, a da ne ostanemo zapanjeni, pred i više nego očiglednim utiskom, koliko ovi istorijski događaji zapravo liče i na savremene događaje čiji smo mi svjedoci. Po istoj matrici repetitivne istorije, BiH se i danas nalazi pod jednom vrstom „germanskog patronata“, a SPC je, i zvanično, od predstavnika zapadnih sila proglašena za „najvećeg neprijatelja na Balkanu“.
Nedavne nekanonske intervencije carigradskog patrijarha u Ukrajini, koje su još više raspirile međubratsku pometnju i sukob, posmatramo sa zebnjom, da ruka Fanara opet ne posegne ka ovim prostorima. Istorija Eparhije zvorničko-tuzlanske još uvijek se dobro sjeća njihove uprave. To je samo još jedna potvrda da se srpski narod na ovim prostorima nalazi u jednoj vrsti istorijske ciklične samsare gdje se akteri, događaji, a i konteksti tih togađaja uvijek povljaju iznova i iznova, uvijek na isti način.
Kao reakcija na spomenutu autrougarsku represiju imamo pojavu „Mlade Bosne“ i ubistvo austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda. Nakon toga, uslijedilo je stradanje srpskog naroda, koje je dostiglo razmjere etničkog čišćenja. Najveće zločine počinili su zloglasni „šuckori“. Predak autora ovog teksta, sveštenik Risto Čečar, takođe je ubijen od strane šuckora u Koranu sa drugim viđenijim ljudima toga vremena. O tom događaju piše Vladimir Đorović u svojoj „Crnoj knjizi“.
- Zločini nad Srbima tuzlanske regije u NDH (novi-stari okvir za ideološki obračun sa Srbima i Pravoslavnom Crkvom). Mitropolit Nektarije Krulj se zadesio u Beogradu u to vrijeme, što ga je spasilo velikog stradanja. 46 sveštenika i monaha su mučenički postradala. Ubijeni su i bačeni u jame: Jasenovačku jamu, jama u Grginom Brijegu, jama u Jadovnu, Šaranova jama itd. Brojne Crkve i manastiri širom Eparhije su devastirane ili oskrnavljene. Tuzlanskim krajevima, u to vrijeme, užas je širila ozloglašena „Handžar divizija“ – Muhameda Hadžiefendića.
- Stradanje svetinja Eparhije zvorničko-tuzlanske od 1992-1995. godine. Tadašnji episkop zvorničko-tzlanski gospodin Vasilije, kao i brojni sveštenici bili su prinuđeni da napuste Tuzlu i svoja vjekovna ognjišta. 92 crkvena objekta su pretrpjela određeni vid razaranja, oštećenja i skrnavljenja (npr. Hram Svetog Joakima i Ane u Dubnici, Hram Vaznesenja Gospodnjeg u Požarnici, Hram Uspenja Presvete Bogorodice u Modriči i brojni drugi). Od 1992. do 1995. godine stradalo je 1256 Srba, dok je 80 000 protjerano.
Treba primijetiti da su motivi napada na Srpski narod i Srpsku Crkvu oduvijek bili isti, tj. da se sa ovih prostora eliminiše sve što je srpsko, a Pravoslavna vjera, njeno sveštenstvo i hramovi, svakako predstavljaju najvažniju duhovnu komponentu srpstva. Prema tome, njega je trebalo u startu zbrisati i eliminisati. Mislilo se da će se sa duhovno obezglavljenim narodom lakše izaći na kraj. Ukoliko pak, budemo razvijali kulturu sjećanja, onda ti planovi neće uroditi plodom. Krajnje je vrijeme da kao narod okrenemo novi list i da se posvetimo sami sebi, te da kreiramo jedan novi, isključivo naš i prema našim nacionalnim i duhovnim potrebama i interesima okrenut naučni pristup bavljenja istorijom, u okviru kojeg zaborav ne smije da postoji.
Tačne su riječi Svetog đakona Avakuma „Srb je Hristov raduje se smrti“, jer je naša svijest prije svega okrenuta prema eshatonu, tj. vječnosti. Srbin prije svega čeka Drugi Hristov dolazak, sveopšte vaskrsenje iz mrtvih i uspostavljanje Carstva Hristovog. Za ove ideale on je spreman, da ako zatreba i „izgubi svoju glavu, negoli da svoju izgubiti dušu“. „Zemaljsko je zamalena Carstvo, a nebesko uvijek i dovjeka. Za nas Srbe je karekterističan svojevrstan eshatološki optimizam. To znači: „Možete sve da nas pobijete, ali ne možete da nas pobjedite!“ Ne možete, jer je Hristos vaskrsao iz mrtvih. Pa čak, i da nas zapalite, zakoljete, dignete u vazduh, isjeckate na komade i pobacate u jame, rastavite na atome i molekule, ništa nam ne možete.
Niste to mogli da uradite ni sa našim precima, a nećete ni sa nama, jer će Hristos opet da nas sastavi, vaspostavi i vaskrsne. Vaskrsnuće i sve one koji su pobijeni samo zašto što su bili Srbi pravoslavne vjere i to od vremena otomanske imperije, austrougarskog carstva, Prvog i Drugog Svjetskog rat, vaskrsnuće i mučki pobijeni vojnici sa brčanske Malte. Vaskrsnuće i živjeće vječno u Carstvu Oca, Sina i Svetoga Duha, zbog čijeg imena su postradali i bili izmasakrirani. Jedini pravi optimizam za nas hrišćane i jeste „eshatološki optimizam“. Mi ne čekamo, da nam u ovoj dolini plača bude bolje. Ne. Naš optimizam se utemeljuje na Drugom Hristovom dolasku i uspostavljanju Carstva Božijeg. Upravo ovome nas uči i Sveti Vladika Nikolaj u svojoj pjesmi gdje kaže:“Mi čekamo Hrista a ne bolje vrijeme, bolje vrijeme prijeti da će doći onaj što je otac laži, nazvaće se Mesijom prevariće mnoge. Mi čekamo Hrista jačeg od vremena“ – jačeg od istorije.
Međutim, Sveti Atanasije Veliki nas uči da „nepotrebna stradanja treba izbjeći“. „Nepotrebna stardanja“, u našem kontekstu znače, „samozaborav i nemar prema istorijskom sjećanju“. Dokumentarna studija „Tuzla – zločin bez kazne i ezgodus srpskog naroda“, je jedan mali korak, upravo usmjeren prema istorijskom osvješćivanju našeg naroda, koji bi nas u budućnosti mogao sačuvati od nepotrebnog stradanja.
Ona bi još mogla da predstavlja i svojevrstan obrazac Srbima iz drugih krajeva za jedan temeljan naučan i dokumentovan pristup stradanjima i patnjama, koje su preživjeli oni i njihovi preci u poslednjem vijeku. Nažalost, na našim prostorima postoji još dosta stratišta i žrtava koje zaslužuju da istina o njima izađe na vidjelo i dođe do što većeg broja ljudi, ne samo iz poštovanja prema stradalima i protjeranima, nego i zato da nam se isto više nikada ne ponovi.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: geopolitika.ru
