U Zemlji vilovitoj nema kraja pričama o „slavnim vojevanjima“. Od kada je u ovoj zemlji nastalo regruta i soldačije, redova i kadrovaca, kaplara i desetara, podnarednika i narednika, vodnika i zastavnika, poručnika i lajtanata, kapetana i majora, vojvoda i brigadira, pukovnika i generala – krenule su i priče o zgodama i nezgodama u soldačiji – o vojevanjima.
Priče su ponekad teške i opore, krvave i bolne, iskrene i tužne, a katkad vedre i milene, kao što su i kazivanja o ljubavi i sreći, o momcima i momkovanjima, o djevojkama i djevovanju, o rađanju i kumovanjima…
A kako i ne bi bile takve kad se oko Drine Zelenike vojevalo u svim carevinama i pod njihovim glavarima, pod svim komandama i komandantima, pod svim zastavama i barjacima, pod svim grbovima i znamenjima – još od Huna, od Kelta, od Rimljana, od …
Vojevalo se.
I nalijevo i nadesno, i naprijed i nazad, i juriš i ustranu, i kreni i stani, i uspravi se i sakrij se, i udri i ne žali, i trpi i ćuti, i prevari i pomozi, i stoj i bježi, i penji se i iskači, i ostav i ponovi – nema komande koja nije bila naređena a ni jezika na kojem nije kazivana.
Vojevalo se.
I slavno i neslavno, i kopljem i mačem, i štitom i prsima, i nožem i sabljom, i pištoljem i štucom, i kremenjačom i brzometkom, i mitraljetom i mitraljezom, i topom i tenkom, i …
Vojevalo se.
I za cara i ćesara, i za kralja i prestolonasljednika, i za kneza i princa, i za knjaza i gospodara, i za vojvodu i nadvojvodu, i za milostivog i plemenitog, i za pašu i vezira, i za druga i gospodina, i …
Vojevalo se.
I pamtilo se i praštalo, i krilo se i spasavalo, i palilo i gradilo, i bježalo i vraćalo se, i …
Vojevalo se.
I za kućište i ognjište, i za ženu i dijete, i za oca i majku, i za brata i sestru, i za šumu i gaj, i za njivu i livadu, i za čast i čest, i za sebe i druge…
Vojevalo se.
I bilo je vojski i vojnika, i soldata i vojaka, i rezervista i redova, i bosih i obučenih, i sitih i gladnih, i pravila i navika, i poštenja i zlobe, i ljudi i neljudi, i onih ufitiljenih brčića i junaka, i …
Vojevalo se.
I sa komandama kojih nije bilo u zvaničnim „pravilima službe“ – pogrdnih i prostačkih – a veoma često naređivanih na zanimanjima i vježbanjima, na egzicirima i paradiranjima, na postrojavanjima i smotrama, na odmaranju i ručavanju, na…
Vojevalo se.
I bilo je tako i stoke i marve seljačke, i mrcina i strvina, i gejaka i gegula, i budala i idiota, i konjina i volina, i magaraca i slijepaca, i kilonja i mlakonja, i fukara i krmaka, i …
Vojevalo se.
A ni kilonje, mrcine i gejaci nisu ostajali dužni na ove „umilne“ i čisto „vojne“ pojmove. Za razliku od svojih nadrećenih – surovih i nadrndanih, bezdušnih i primitivnih – uzvraćali su u najvećoj tajnosti, u šapatu i ćuteći, skrito i iz potaje, iz mraka i iz rova, i kada niko ne vidi i ne čuje – po mjeri i po zasluzi.
Vojevalo se.
A u „vojnu terminologiju“ redova i omalovaženih soldata, ali ponosnih, hrabrih i domaćinskih sinova, ubrajani su svi pojmovi vezani za majku i za oca, za gospoju i za sestru, za pretke i za potomke – za sve žive i mrtve onih koji su ih vrijeđali, kažnjavali i kinjili.
A kad bi im ponestalo tih pojmova, redovi su uzvraćali „gluvim rječnikom“ – nenadano i žestoko, brzo i sigurno – ćebetom preko glave, bubotcima…
Gluvareno je „hladno“, u hodu i u trku, iza ćoška i drveta, i po kiši i mećavi – kundakom i opasačem, kocem i veslom, bičem i čizmom, pesnicom i ciglom, kamenom i cjepanicom, jarmačcem i rudom…
Vojevalo se.
„Nagluvo“ se uzvraćalo čime se sve moglo stići, precizno i po zasluzi – iz mraka i buxaka, u rovu i u jurišu, u prsa i u leđa, u štali i u koloni, u šumi i u jaruzi…
Vojevalo se.
Ni ta „gluva“ opštenja soldata sa nadređenima, takođe, nisu bila upisana u zvanične vojne pravilnike i komande, niti u zadatke ni u obaveze.
Postojala su u svim vojskama – tek da se za uvredu ne ostane dužno.
Vojevalo se.
O tome se ćutalo. Za „gluva opštenja“ nije znala ni crna zemlja – niko. Tajili su ih i „rogata seljačka stoka“ – da ne bude novih nevolja, ali i oni ufitiljenih brkova sa činovima – da ne bude bruke i novih gluvoća. Tajilo se do sudnjeg dana.
Ipak, za nesrećne redove iz Zemlje vilovite, u svim carevinama i na svim jezicima, najdraža komanda bila je:
– Voljno!
Milena je bila i ona:
– Na mjestu voljno!
Nakon tih komandi nastajale su i priče o „slavnim vojevanjima“ – vrckave i vedre, duhovite i slušljive, jedinstvene i neobične, tople i neponovljive. Pripovijedane su nakon vojske i bune, poslije ustanka i rata, daleko od srditih kaplara i desetara, feldbebla i narednika, vodnika i zastavnika, uz ognjišta i vatrišta, na prelima i komušanjima, o oranju i kopanju, o žetvi i vršidbi, o ženidbi i udaji, u vodenicama i u pojatama, u lovu i ribolovu…
Vojevalo se.
I dan-danas se kazuju priče o slavnim vojevanjima djedova i očeva, stričeva i ujaka, rođaka i komšija, ali i o vlastitim. Doduše, sada su, zbog vremenske distance i čestog prepričavanja, dodavanja novih detalja i zaborava, poprilično izmijenjene, pa se dosta se razlikuju od izvorne, prvobitne verzije događaja. U stvari, ne zna se kako se baš tačno nešto u soldačiji zbilo – ali i ovo što se pripovijeda privlačno je, duhovito i zanimljivo.
Vojevalo se.
Pripovijeda se da je nekada Veso Laketić „slavno vojevao“ u nekom ratu ili buni, daleko od Zemlje vilovite. Bio je tobdžija na trešnjevom topu. Ne zna se kako je veseli Veselin dospio na front, ali se zna da je to bilo kod Đunisa.
Prepuni jednom Veso svoj trešnjevac, pa oruđej eksplodira. Oko topa, osim Vese, neki izginuli, neki izranjavani, neki popadali i ošamućeni. Da bi se nekako izvukao iz nevolje, Veselin povika:
– Komandire, kad ovd’e izginu ‘vol’ko ljudi, kol’ko i’ je tek tamo, na drugoj strani?
Ne zna se kako je zbog toga kasnije prošao Veso, ali se zna da se vratio kući u Brodac, te da mu i danas zbog toga potomci nose nadimak „Đunis“ i pripovijeda se o njegovom „slavnom vojevanju“ i trešnjevom topu.
Vojevalo se.
Nakon tri godine solda
tovanja iz austrijske vojske vratio se Tomo Ljubinković, pa se „pravio“ da je zaboravio srpski jezik. Danima je nešto manxukao na lošem njemačkom i mađarskom jeziku, pa su ukućani imali velike muke. Tomo se, u stvari, tako „izvlačio“ od posla na imanju. Dosadilo to ukućanima, pa ga ostave na miru, misleći da je možda u soldačiji „pomjerio“ u glavi.
Ali jednom i tim Tominim igrarijama dođe kraj. Dok su snajke sadile luk, Tomo je nogom dirkao velike drvene grablje, pitajući:
– Ćemu ovo služi?
– To su ti, djevere, grablje – odgovorila mu je najstarija snajka.
– Ćemu ovo služi? – bio je Tomo uporan.
– To su, bracika, grablje. Grablje. Njima se kupi sijeno – rekla mu je druga snajka, pri tome pokazujući rukama kako se one upotrebljavaju.
– Ćemu ovo služi? – nastavljao je Tomo, pa nepažljivo stade na grablje. Držalica ga svom snagom lupi po ustima i slomi mu dva zuba.
– O, grebem ti grablje i uzduž i poprijeko, ko i’ ovdje ostavi? – galamio je Tomo, pljujući krv iz usta.
„Pomogoše“ tako grablje Tomi da se sjeti maternjeg jezika, da okonča svoje „slavno vojevanje“ i da nastavi mirnodopski život, ali i u naše vrijeme njegovim potomcima u amanet ostade nadimak „Ćemu“.
Vojevalo se.
Patrola neke kasarne svake noći morala je prolaziti pored mjesnog groblja. Za mlade i hrabre vojnike to nije predstavljalo problem. Bili su naoružani, a i komesari su ih uvjeravali da su priče o vampirima i vukodlacima izmišljene, da su praznovjerje.
Jedne vjetrovite jeseni umro je u tuđini neki mještanin, pa su mu rođaci, kad je trebalo da bude dovezen, iskopali raku. Dan je odmicao, ali pogrebnih kola nije bilo. Nisu stigla ni uveče, a u tom kraju se vjeruje da ne valja da prazna raka prenoći, pa je rodbina zato ostavila najhrabrijeg među njima da do jutra presjedi u njoj.
Oko ponoći pored groblja naišla je kasarska patrola koju je predvodio desetar rodom iz Zemlje vilovite.
Da bi otjerao strah ili da bi se pred ostalim pokazao duhovitim, desetar povika:
– Ustajte, mrtvi!
To ponovi nekoliko puta, a čuvar rake povika iz zemlje:
– ‘Oćemo li svi ustajati ili samo ja?
Ujutru je „hrabri“ vođa patrole, posramljen i ismijan, prao gaće i pantalone.
Vojevalo se.
Odmah poslije Drugog svjetskog rata šalje vojnik pismo ocu u zvornički kraj. U selu svi nepismeni, pa im je učitelj čitao pisma, što je uvijek bio prvorazredni događaj za seljake U vrijeme čitanja pisama, ali i pisanja odgovora, učionica je bila puna znatiželjna svijeta.
A vojnik piše, u stvari, neki od njegovih drugova, jer je i on bio nepismen, pa je samo diktirao.
– Dragi oče, služim vojsku u istom mjestu gdje si i ti bijo. Molim te odma’ mi odgovori kako se to mjesto zove da znam đe sam. Dragi oče, ne brini za mene. Vojska je banja. Dobro je u njoj da ne mož’ bolje da bidne. ‘Rana je dobra. Jedemo ‘šenični ‘ljeb. Imam i nove cokule, pa su mi noge vazda suve. Moj kreve’ je odma’ uz špore’, pa mi je noćom toplo. Jedino što ne valja je što nas ćeraju da se svako jutro umivamo, pa se bojim da će mi, gluvo bilo, istrul’ti oči. Dragi oče, komesar nam je neki dan rek’o da pišemo roditelj’ma da su koze veliki narodni neprijatelji, pa te molim da i’ odma’ prodaš ili i’ zakolješ da ne bi’ ja ovd’e im’o kak’e kabaje zbog koza. Najbolje je da meso osušiš. Molim te pošalji ga i meni malo, jerbo sam i ja čuv’o koze po osoju. Dragi oče, dužim isti naki mitroljez k’o što je onaj, naš sakriven pod jaslama u štali. Zato ja sada uvijek najprvi rasklopim i sklopim mitroljez, pa ću, veli desetar, dobit’ nagradno o’sustvo. Dragi oče, pozdravi sviju u selu koji žele čut’ za mene. Pozdravi i uč’telja.
Ujutru su milicioneri pod jaslama pronašli mitraljez, a vojnikovog oca poveli sa sobom u grad.
Vojevalo se.
Ima i drugih priča – o tome kako su prodavana ždrebad, volovi, ovce i debele svinje da se plati oprema koju su vajni soldati uništili ili izgubili, zatim da je rodbina neke regrute morala, da ne zalutaju, pratiti do kasarne, najčešće do Slovenije, južne Srbije ili Makedonije, da su neki u povratku iz vojske do Bijeljine, Zvornika, Bratunca ili nekog drugog mjesta u Zemlji vilovitoj putovali petnaestak dana – ni sami ne znajući kuda su sve prošli dok nisu stigli kući, da su neki iz vojske donosili kožne ušivače za amove, snopiće pertli za cipele, tuceta velikih kutija imalina za obuću, oficirske zvjezdice, petokrake, duge gaće i druge, uglavnom bezvrijedne i nepotrebne dijelove vojne opreme – tek da se ne vrate praznih ruku.
Vojevalo se.
Ima dosta i sramežljivih kazivanja o ljubavi sa Švabicama i Mađaricama za vrijeme ropstva u oba svijetska rata. Skoro je da u Zemlji vilovitoj nije bilo ratnog zarobljenika a da u Austriji, Mađarskoj i Njemačkoj nije imao neku Ingrid, Elzu, Margitu, Eleonoru, Martu ili Julišku.
Vojevalo se.
Slično ovim ima i priča o tome kako su neki soldati iz Zemlje vilovite prali bijele i nježne noge oficirskim ženama, a kasnije ih i ljubili.
Vojevalo se.
Pripovijedanjima o „slavnim vojevanjima“ nema kraja. Očas se isprede nova i zanimljiva priča o događajima u vojsci, ali ih ima znatno više o disciplinovanim, odvažnim i čestitim vojnicima – onih bez pranja nogu oficirušima i ljubavi sa Švabicama i Mađaricama.
Dobrim vojnicima nisu istrulile oči od umivanja, znali su u kom mjestu služe vojni rok, sami su pisali pisma, očeve im nije privodila milicija, nisu kući donosili kožne ušivače, duge gaće…
Oni o svojim vojničkim danima rijetko kazuju, ali se zato slatko i tiho smješkaju kada im komšije i rođaci, „vajni soldati“ pripovijedaju o svojim dogodovštinama u soldačiji.
Vojevalo se.
U Zemlji vilovitoj.
Vojevalo se i vojevalo.
Mnogo se vojevalo.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
