Nezaboravni miris djetinjstva uz kukuruzne kokice teta Vinke

U svakom gradu, pa tako i u Bijeljini, postoje mjesta i ljudi koje ne možete tek tako mimoići ili zaboraviti. U centru Bijeljine, kod semafora koji vas vodi ka središtu gradskog krvotoka – Zelenoj pijaci, smješten je kiosk sa kokicama i nezaobilazna teta Vinka.

Teta Vinku svi poznaju, kako po njenom širokom osmijehu, tako i po mirisu tek pripremljenih kokica. Nema djeteta u ovom gradu koje se nije zaustavilo ispred kioska sa kokicama i čekalo strpljivo u redu, sa sitnišem u džepu, svoje pakovanje kokica.

Teta Vinka kaže da je i ova priča o kokicama počela odavno, kada ni ona sama nije bila sigurna da će sve to uspjeti.

“Nisam u početku puno znala o tome kako se pripremaju kokice, pogotovo u većim količinama. Vjerovala sam u sebe, iako je sve na početku bilo neizvjesno. Znala sam da ljudi to vole, da su kokice i za djecu i za odrasle jedan vid zabave, konzumiranja nečega što je ukusno i zdravo. U početku je bilo sumnji i grešaka, jer, svaki početak je težak. Ipak, u tom kotliću sa uljem i kukuruzom ključala je odlučnost, istrajnost i privrženost poslu. Sve to ni protekle godine, a ni konkurencija nisu mogli dovesti u sumnju”.

Djeca su moje stalne mušterije

Ukoliko ste bilo kada čekali na red za kokice kod teta Vinke, mogli ste se brzo uvjeriti da djeca kod nje uvijek imaju prednost i da su djeca njena glavna publika. Uvijek je tu bio osmijeh, poneka šala oko izbora dodatka koji ide na pakovanje kokica, i, naravno, uvijek topla riječ, pogled pun pažnje i razumijevanja, međusobnog poštovanja. Kod teta Vinke, kako ona kaže, nijedan čovjek nije samo mušterija, jer si kod nje uvijek “neko” i “nešto”, koga ona poštuje i uvažava.

Ukus kokica koji se ne zaboravlja

Teta Vinka kaže da kompletna priča o kokicama, poslastici koja se kupuje, bukvalno, na ulici, kod nje ima taj poseban ukus koji se ne zaboravlja, ali i taj osjećaj povjerenja, da je sve čisto i uredno u kiosku i u prostoru oko njega.

“Nije to “zato što se mora”, već zbog toga što poštujem svakoga ko stane u red ispred kioska. Nikoga ne opterećujem svojom pričom i problemima. Ne pitam nikoga više nego što je to neophodno. Privatnopst se čuva, ali se osmijeh mora podijeliti sa svima. Jer, to je sastavni dio našeg života i našeg bitisanja”.

Ljude treba prepoznavati po dobroti i po ukusima

Teta Vinka kaže da joj za ovaj posao ne treba neka posebna reklama. Nema tu velikih natpisa i svijetlećih reklama.

“Osnovno pravilo koje poštujem i koje za mene godinama važi svodi se na ono osnovno: “Probaj, pa ćeš znati zašto su ove kokice najukusnije i najbolje. Ukus je ono što nas vodi kroz život i što pamtimo, bez obzira koje jelo smo konzumirali i u kojem dijelu svijeta. Ljude treba prepoznavati po dobroti i po ukusima“.

Mnogi se često pitaju: “U čemu je caka. Ista zrna, isti šećer, so, ista aparatura”. Ipak, nije stvar u aparatu, već u onome ko njime rukuje i ko ga pokreće. Ima tu neka moja mjera, moja ruka, moj pogled i osjećaj za ukusno i lijepo. To se ne uči, ne prepisuje u apotekama na recept, ne prodaje u marketima”.

Vinka kaže, bez pretjerivanja, da u vremenu bez ukusa ona pravi ukus koji traje. Ona nije samo žena s kokicama, već je za većinu nas onaj nezaboravni miris djetinjstva, tišine, dobrote, ljubavi i međusobnog poštovanja koje traje duže nego bilo kakva reklama.

Zato, kada sljedeći put budete prolazili pored Vinkinog kioska, sjetite se da ste dio jedne male, ali prave životne priče o tome koliko nam i te male, jednostavne stvari, donose životne radosti i sreće.

Onaj mirisni trag sa kokicama, u papirnom pakovanju, koji naveče ponesemo svojoj kući, dio je naše duše i našeg bitisanja.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: bijeljina.com