Da li je FK ,,Radnik'' nekada imao marketing menadžera? Otkud Vi u Toj priči i kada ste imenovani?
Todić: Koliko znam ,,Radnik'' nije imao do sad menadžera za marketing, a ja sam to postao 24. novembra ove godine. Dobio sam ponudu ljudi koji su u upravi kluba da se pridružim i da pokušamo napraviti nešto jedan novi oblik komunikacije sa javnošću, navijačima, građanima, sa privrednicima prije svega. To vidim kao lični izazov i kao čovjek koji živi u Bijeljini i koji želi da da svoj doprinos zajednici u kojoj živi.
Hajde da upoznamo Vaska Todića u svjetlu sporta, kakva je veza Vas i sport au Bijeljini?
Todić: Sporta u Bijeljini ili sporta uopšte? Ja pripadam generaciji koja je odrasla u sistemu u kojem su mladi ljudi, pioniri, omladinci vodili računa o uspjehu u školi, o sportu ili muzici , ili o nekoj dugoj umjetnosti, ili su bili dobri lopovi ili nisu bili ništa. Ja sam bio odličan đak. Odličan, vrlo dobar. Išao sam u muzičku školu i volio sam dva sporta rukomet i fudbal. Obzirom da se sve to nije moglo da ukomponuje, onda ono što ne možeš da treniraš, pokažeš interesovanje pa pratiš. Imao sam priliku da osam mjeseci živim u Sarajevu, a četiri u Bijeljini i u Janji, obzirom da su mi roditelji porijeklom odavde.
Kada bih bio u Sarajevu pratio bih Sarajevo i predstavnike bivše Jugoslavije u Evropi, obično je to bila Zvezda. Kao mali sam naučio da su fudbalski timovi preduzeća, brendovi i koliko brend uspije da veže publike za sebe toliko je uspješan. Tada su tuče navijača, tako da kažem bile humane, pa bile dvije pesnice, ali u novije vrijeme, a svako nasilje je neprihvatljivo. Međutim navijačke grupe podržavam, kao neminovnost kao sastavni dio sporta.
Todić: Čuo sam i da radim u Vodovodu i u nekom Prezidentu. Ne radim u Vodovodu. Čak imam račun za vodu i sutra ću izmiriti, nisam mogao ranije zbog obaveza pa su došli da me opomenu, ali sutra ću platiti i ako treba donijeću dokaz da nisam dobio gratis vodu. Ljudi koji me poznaju, znaju da sam 22 godine proveo u osiguravajućem društvu. Dana tog društva nema u Bijeljini, otišlo ej za Banja Luku. Što se tiče ugostiteljskog dijela imam jednu mini piceriju ,,Priča'' koja nema baš kapacitet smještaja, ali radimo dostavu. Zbog toga spadam u ugostitelje jer je picerija uredno registrovana. Nije tajna da se bavim i muzikom. Imam moj ansambl. To je dio mene i bavim se muzikom od moje devete godine.
Zbog korone se ne bavim sada muzikom. Zbog korone picerija radi lošije. Tada nismo izašli da brišemo koronu, da ona ne postoji, nismo izašli da budemo protiv ljekara, izašli smo jednostavno da kažemo da smo u jednoj teškoj situaciji.
Vi kažete da te dvije stvari nisu povezane, Vaš nastup na protestima jedan priča, a da je ovo angažovanje druga?
Todić: Sasvim. Vasko Todić je tamo bio kao muzičar. Ovdje je kao sportski radnik i to ne kao neko ko se nije dokazao, jer sam 2002. i 2003. godine bio predsjednik Rukometnog kluba ,,Radnik'', kada smo rukometaše ovog grada okupljali oko jedne klupe u parku, da bismo sljedeće godine trijumfalno završili našu sezonu, sa svim pobjedama i kod kuće i u gostima. Onda je Rukometni savez izmislio neki famozni plej of u kojem su nam oteli titulu.
Tada smo imali preko hiljadu ljudi u sportskoj dvorani u Račanskoj, koja je bila tada puna i kada je Hofman imao svoj boks meč.
Šta je to što je tad privuklo publiku? Šta je to što bi sad privuklo publiku?
Todić: Privukao je entuzijazam i jasan stav da radimo ispravnu stvar. To ću i sada pokušati da uradim u Radniku, da dam sebe, a kada dam sebe, a kada ljudi prepoznaju davanje, jednu zdravu akciju ljudi prilaze tome. Vozio sam starog forda oriona i dok sam bio u upravi rukometnog kluba, i kad sam izašao.
Hoćete da kažete da niste bili u sportu iz interesa?
Todić: Naravno. Sport jeste profitabilna grana i jednom prilikom mi je Savo Milošević rekao da je to jedan oda trenutno najprofitabilnijih biznisa. Evo i računica koju je izveo: ako imaš 99 odsto netalentovanih igrača, kad prodaš 1 odsto talentovanih igrača, isplati se ulaganje i u onih 99 odsto. Ali ako se to dobro napravi. Semberija je plodna i za proizvodnju hrane, ali sportistima.
Todić: Bio sam dopisnik sportskog žurnala 2012. godine i tada sam bio sportski novinar grada. Ovo Politikino izdanje je bilo prestižno .Pratio sam Radnik, Rudar i Podrinje. Imali smo i košarkaške klubove Radnik i Građanski- Pratio sam i odbojku, ali zaista nisam sve to mogao da stignem i to je jedan od razloga što e time nisam nastavio ozbiljno baviti, a drugi su prijatelji iz Bijeljine koji su zvali u Beograd da kažu kako ja nisam novinar, pa su onda oni poslije pisali za Žurnal. Znaju oni ko su. Prepoznaće se, ali nije važno.
Pokrivali ste samo događaje, utakmice ili ste pravili i reportaže o ljudima i klubovima?
Todić: I događaje i ako treba i priče. I to sam radio.
Zbog čega Vam je značajna 2017. godina?
Todić: Tada sam dobio nagradu Skupštine Grada ,,Filip Višnjić'' za doprinos društvenom životu grada, kulturi i sportu, za pjesmu o Bijeljini, za promociju grada u spotu Crvene jabuke.
Vi ste i muzički vezani za Radnik?
Todić: Da napisao sam himnu Radnika. Kad je Radnik igrao u Evropi, meni je srce bilo puno. Tada je bio pun stadion. Pobijeđena je Sloboda iz Tuzle koja ima dugu tradiciju u Prvoj ligi Jugoslavije. Vidim da se digao grad na noge, da je stadion od pet hiljada mali da primi sve koji bi da pogledaju utakmicu. Sjajna atmosfera, lijepo vrijeme , 3:0. Takav sam da kad vidim da se radi nešto pozitivno i da mogu da pomognem, ja pomognem, i ne tapšem, nego svojom akcijom, dam svoj doprinos. Odmah sam otišao u studio kod prijatelja i rekao daj da napravimo himnu, da ovaj klub ima himnu. Da ima svoju pjesmu. I sada Radnik ima svoju pjesmu. Sa velikim ponosom, bude mi drago kad sam na tribini i kad gledam kako dječaci i djevojčice pjevaju tu pjesmu. Tad znam da sam nešto napravio.
Da li je Bijeljina tada dobro iskoristila svoj izlazak u Evropu. Imali smo spojeno nekoliko oblasti Radnik, Grad, televizije.
Todić: ja sa optimista. Sada kad bi to analizirali mogli bi reći da smo propustili šansu. Samim tim da smo osjetili Evropu dva puta u pet godina ja mislim da je dosta učinjeno, da vjerujemo u sebe. Radnik je klub sa tradicijom 75 godina i niko ne može da kaže da je Radnik zbog njega opstao. Radnik i Bijeljina su moma i cura, Radnik i Bijeljina su jednostavno neraskidiva veza.
Todić: Jeste lijepa priča, ali Bijeljina je takva, plodna i po pitanju sportist, i sportskih novinara i sportskih stručnjaka. Samo s mora dati prilika tim ljudima da i igraju za svoj Radnik, da treniraju za svoj Radnik, da rade za svoj Radnik, da kreiraju ambijent. Možda ja i ne znam da budem marketing menadžer, ali ću sigurno da dam sve od sebe nego neko iz nekog drugog grada. Zašto, jer ču da posmatram publiku koja će me kritikovati na ulici i pitati šta no radite, i to će ostati u mom obrazu, u mom oku. To jeste moja briga. Čovjek koji je došao u ovaj grad da kreira fudbal, on je došao prvenstveno zbog interesa i onda kad mu nešto dosadi, ili kad ne bude ispunjen njegov interes, on će da ode. Ja mogu otići iz zdravstvenih radnika ili ako vidim da se većina u upravi ne slaže sa mojim stavom. Neću nikog da maltretiram svojim idejama. A imam ideja.
Da se vratimo na Vaš novinarski rad. Pisali ste tekstove u kojima ste isticali da Bijeljina ima brojne fudbalske talente navodeći da je na prostoru od nekoliko kvadratnih kilometara stasao veliki broj svjetski poznatih igrača.
Todić: Interesantno je da Bijeljina, u južnom dijelu ima šest vrhunskih napadača sa evropskim karijerama: Savu Miloševića, Luku Jovića, braću Musemić, Simu Nikolića i Dragana Mićića. Šest napadača u pet kilometara. A volio bih da vidim komšiluk Van Bastena, Đeraldinja, Paula Rosija. U mom komšiluku ima šest sjajnih napadača. Evo još jedne zanimljive činjenice koju mi u Bijeljini moramo više da ne propuštamo, da prepoznamo , mi smo prije četiri godine na derbiju Partizan – Zvezda, najvećem balkanskom derbiju imali četiri igrača iz Bijeljine. Četiri Bijeljinca u rosteru: Luka Jović i Milana Ristić na jednoj, a na drugoj strani Svetozar Marković i Miladin Stevanović. A u Bijeljini? Pratim to godinama. Talentovani Semberci odu odavde, a da ne zabilježe ni jednu utakmicu za Radnik? Trebao bi da bude prvi plavi dres. Kaže se ,,rado se kući vraćam''. Kad zabiješ go, pa vidiš kako se djevojka obradovala, drugovi iz razreda, prijatelji iz komšiluka, tatine prijatelje, stričeve prijatelje Lijep je to osjećaj.
Znači moramo da Radnik približimo Bijeljini, a čini mi se da je radnik malo otišao od Bijeljine, a Bijeljina ga kao autoritativna gospođa odgurnula u smislu kad me već napuštaš neću da patim za tobom nego ću da te gurnem sa obje ruke pa da padneš. Ovo je moje lično mišljenje. Ono što će biti moj cilj je da približim plavu boju i Radnik žiteljima Semberije i svima koji vole fudbal i sport i da ljude približim stadionu da vide šta se dešava. Nije isti kvalitet života u gradu u kojem imate vrhunski sport i u kojem nemate.
Todić: Mislim daje problem svih nedostatak rezultata i domaćih igrača. Sa druge strane moramo voditi računa da ne mogu da igraju i samo naša djeca. Zašto ne igraju. Pa zato što pravimo rezultat. Ni u Realu ne igraju Madriđani. Ni u Zvezdi Beograđani. Ali ako uzmemo u obzir računicu da 300 dječaka svake godine upiše školu fudbala u Bijeljini i da ciklus traje četiri godine, znači da dva i po ciklusa traju deset godina i za to vrijeme oko 3000 dječaka upiše školu fudbala. I za deset godina nemamo ni jednog u prvom timu. Ili smo netalentovani, a dokazujemo da jesmo jer imamo četvoricu u Partizanu i Zvezdi, ili nemamo stručni kadar, a imamo ga jer znam dobre trenere koji se daju za minimalac, ili ne valja sistem? Mislim da ne valja sistem.
Moramo da napravimo da Radnik bude vođa fudbalskog projekta, a poslije Radnika dolaze ostali klubovi. Evo Zvezda 09 ima najbolje juniore u BiH. Znači može se. Pored jednog Želje, Sarajeva, Zrinjskog oni su najbolji. Bio bih najsretniji kao ljubitelj sporta u Bijeljini da se desi fuzija, oblik saradnje Radnika, Zvijezde 89, p imamo i klub g. Krbanjevića koji ulaže u svoj klub, gdje ljudi imaju dobre uslove. Kada bismo udružili taj kapital mislim da bi smo imali učenika u Ligi Evrope svake godine. Imali bismo titulu. Ne znam kako bi se taj klub zvao, lično bih volio da se zove Radnik. Mislim da je ovo pitanje i za višu instancu.
Prije građanskog rata u BiH, postojala je velika povezanost grada i Radnika. Navijalo se i za Zvezdu, i za Partizan i za … Hajduk, ali je Radnik bio praćen, sa žarom.
Todić: To je bila ogromna ljubav. Sjećam se kada je ulicom Galac, skoro do Golog Brda bio red vozila. Kad Radnik igra to je bila svetkovina. Tada su bili u publici ljudi svih zanimanja ljekari, nakupci, zemljoradnici. Ali je tada postojao sistem i nije se moglo desiti da igra klub sa periferije u isto vrijeme sa drugim klubom sa periferije, i tako imate trideset utakmica u raznim ligama dok igra Radnik. To se nije moglo desiti. Svi ti ljudi, sudije , delegati, igrači, oni su dolazili da vide vrhunski fudbal. To je bio dio sistema i to je bila lijepa stvar. Lijep je stadion kada je pun. Nadam se da ćemo mi uspjeti. Prije svega da Radnik opstane u Premijer ligi, jer elitni rang je elitni rang. Lako je sve pričati kad si ti u društvu velikih, a kad posrneš, i moraš da iz Prve lige Republike srpske se vraćaš u elitu, treba ti dosta snage, novca i volje. Lakše je opstati. Volio bih da Radnik u dvije utakmice na svom stadionu protiv Krupe i Mladost Doboj . Kakanj, zabilježi pobjede, jer ima situaciju u svojim rukama. A nastavak sezne će sigurno biti povoljniji.
Na Vašoj Fejsbuk stranici Raniku tepate ,,Stari'' i zovete ga Plavim orkestrom. Koje su bile najbolje godine Starog, Plavog?
Todić: Bio sam rođen, ali se ne sjećam legendarne utakmice protiv Dinama iz Zagreba za koju su mi svi pričali. Gledao sam slike, monografiju, imao sam priliku da upoznam istoriju Radnika. Čuo sam dosta o generaciji u kojoj su half liniju igrali Kamban, Vidaković, Miražić. Dosta sam slušao o Pavlu Erskom. Gledao sam utakmice i sjećam se generacija, na golu Handžić, pa Arsenović, Pasaga Musemić, Kenan Suljić, Žarko Novaković koji sad vodi mlađe kategorije, Nikola Bala sjećam se dobro njegovih igara, Boško Tonković, Jovica Lukić strijelac istorijskog gola u Zvorniku o kojem ljudi i dan danas pričaju, gola za prvu šampionsku titulu.
Kako znam za sebe rastao sam uz taj klub: Sobo, Mijatović i ostali i izvinjavam se svima ako nekoga izostavim. Želim da svi oni ponovo budu pod plavom zastavom, da se vrati kult…
Da li je to moguće?
Todić: Da ne vjerujem, ne bih se ovoga prihvatio. Svakome ću prići u uhvatiti ga za ruku i pozvati ga u ime Radnika i u moje lično ime.
Hoćete li te veterane vratiti u priču i zbog, između ostalog, priče o kultu Radnika?
Todić: veteranima je mjesto u Radniku, Oni su dali svoje zdravlje i vrijeme svoje mladosti i da bih ja danas došao i sa ove pozicije rekao da sam marketing menadžer kluba koji ima tradiciju dugu 75 godina.
Kad govorimo o tome, Savo Milošević je otišao iz Radnika u Partizan, ali je Partizan dovodio bar jednom godišnje u Bijeljinu. Musemić i drugi odlaze iz Bijeljine, ali obavezno u ugovorima stoji da klubovi u koje su otišli dolaze u Bijeljinu. To su bili dani praznika fudbala. Da li je to oguće danas uraditi?
Todić: Vjerujem da jeste. Sport je biznis. Zamislite da je Luka Jović bio registrovan za Radnik i da svaki njegov ugovor Radnik ima nagradu. I dan danas u Željezničaru se raduju kad negdje Džeko pređe, jer dobiju milion. Zamislite da imamo Luku narednih 10 do 15 godina. Da imamo Joveljića, Mihajla Ristića. Tuga me uhvati kada pričamo o ovom i ne bih volio da se takve stvari ponavljaju u budućnosti, jer imamo resurse da radnik postane zaista ozbiljan sportski klub.
Evo imamo u okruženju primjer. Kad Hajduk slavi godišnjicu, iako odavno nisu bili prvaci, jeste li vidjeli proslavu i vatromet. Pa gospodin koji radi u pekari izlazi ispred pekare u vrijeme kada je dogovoreno da bude vatromet sa znamenjem Hajduka, pa sav Split izađe. To je veličanstveno za turizam. Zašto Radnik ne bi kao klub sa tradicijom ponudio stadion i trofejnu salu onima koji žele da vide gdje su igrali ti igrači, Admir Smajić, Pokojni Đorđe Milovanović, Đoka Bomba koji je igrao u Zvezdi. Oni su igrali na tom stadionu.
Ali zašto da danas ne bi u Bijeljinu na stadion iako nije ponikao u Radniku, došao i Luka Jović? Zašto ne bi održao konferenciju za štampu i druženje?
Todić: On će doći svakako. Imam konekciju i sa Lukom i sa njegovom porodicom. Doći će bar ad pozdravi djecu koja treniraju u Radniku i da kaže ,,za mnom, da vjeruju da se jednog dana može postati fudbaler. Ko postane riješiće pitanje egzistencije, ali će dolaziti u ovaj grad, ovdje će porodica da mu odraste, jer su roditelji tu, da plaća neke poreze ovdje. Ali mi moramo napraviti ambijent za to, ne da odlazimo nego da se vraćamo.
Da li je u doba konzumerizma, potrage za konforom, tako nešto moguće napraviti? Preokrenuti priču, jer je sport i biznis? I publike je manje jer to shvata kao biznis, nešto pored, pomalo strano u sredini koja nema baš novca. Ali sa druge strane mnogo je Bijeljinaca u inostranstvu koji se sa nostalgijom sjećaju Radnika iz svojih dana.
Todić: Ako Vasko Todić uspije ubijediti javnost da postoji širi interes, i da zbog zdravog društva, zdrave odluke, život u Bijeljini bude zanimljiviji, a biće takav sa vrhunskim sportom i ako većina članova Kluba i stručnog štaba da do znanja da radi kvalitetno svoj posao u smislu omasovljenja i dolaska publike ne tribine, vjerujem da je to moguće. Imali smo 5000 prije pet godina na stadionu. Negdje smo zastali.
Odmah se nameće i pitanje saradnje sa navijačkim grupama?
Todić: Saradnja je neminovna i tako je svugdje u svijetu, postoji klub i navijači. Oni prave atmosferu i saradnja sa njima se razvija kao i sa sponzorima. Otvoreni smo za to. U vrijeme dok nije bilo navijačke grupe ,,Incident'' priželjkivao sam da se pojave i organizuju, jer se dešavalo da kada dođe neka ekipa gostujući navijači naprave atmosferu u Bijeljini , kao da Radnik igra u gostima.
Navijačku grupu ,,Incident'' vodi zdrava grupa momaka, osnovala je zdrava grupa, i odmah po imenovanju sam održao sastanak sa njima i pitao da li sa osnivačima grupe koji su otprilike moja generacija, imaju konekciju. Rekli su da imaju. I sa njima i sa sadašnjim navijačima. Ovom prilikom ih pozdravljam, Oni su važan faktor kluba i nadam se da ćemo podržati naš tim da ostane u ovom rangu, Za novu sezonu ćemo pokrenuti nove projekte. Ima ih još.
Pravo vrijeme za pitanje šta želite uraditi. Odlagao sam ga do sad, da oni koji prate razgovor ostanu sa nama do kraja.
Todić: Ima više projekata i planova. Čim se završi korona, jer nama je problem pošto smo treći od kraja tabele, i skoro da nemamo šta da prodamo, pa moramo skoro da molimo ljude da nam pomognu, da bilo kakvim oblicima podrške pomognu da opstanemo u Premijer ligi.
Čim prođe korona pokrenućemo akciju ,,povedi tatu na utakmicu''. Zvezda i Partizan su imali akciju ,,povedi potomka'', ali obzirom da znam naše tate i da će oni zagubiti kartu ili će otići negdje drugo, mi ćemo najmlađim drugarima podijeliti karte i poručiti ,,dovedite tate na utakmicu''. Dovešću im i nekoliko igrača Radnika da im budu drugari i kad drugar od 5, 6 ili 7 godina kaže tati ,,idemo, idemo, idemo'' ovaj nema kud. Tako da će dovesti tatu na stadion, besplatno. Jer kad dovodiš tatu na utakmicu, tata ne plaća. To će biti taj Radnik novi Radnik mladih naraštaja.
Planiram i volio bih da u Bijeljini za Novi godinu prvi put bude plavi ili plavo-bijeli djeda mraz. Crveno – bijeli je nametnuto rješenje i ne mora da znači da …
To će biti negdje u centru grada, ili ?
Todić: Biće u centru i volio bih da bude Radnikov štand, da se družimo sa našim navijačima i da slavimo opstanak u Premijer ligi i kujemo planove za dalje.
Da li ćete pokrenuti otvaranje prodavnice u kojoj će se moći kupiti dres Radnika?
Todić: Volio bih da radnik ima svoju Plavu kuću, svoj Blue shop, da građani Bijeljine mogu da kupe privezak, olovku, majicu, dres, duks. Znam da momci iz Incidenta imaju takve akcije, ali i mi ćemo ići u pravcu da napravimo fanšop, jer Radnik je ipak brend.
Pozivam ovaj put i marketinške agencije koje prepoznaju ovo što sam govorio, jer u svijetu je poznato je da klub proda sportski događaj marketinškoj agenciji. Agencija onda organizuje sve, od ulaznica, oficijelnog spikera, promocije roba i usluga na poluvremenu. Klub može tako da proda organizaciju za polusezonu ili sezonu.
Koliko računate na medije?
Todić: Bez medija je sve gluvo što radimo. Hvala Vam što ste me pozvali, ali i hvala za podršku u ime Fudbalskog kluba i navijača. I u ime publike. Mediji ovakvi kao što ste vi, nazivam ih brzi mediji, jer već je dok pričamo otišla informacija u svijet o ovome svemu?
DB: Kontaktiraju Vas ljudi iz inostranstva?
Todić: Ima ih. U prva 24 sata već su me ljudi pozivali i iz dijaspore, iz zemlje, iz grada, i nikome nisam odbio poziv. Svima se zahvaljujem na podršci meni i podršci klubu, vjerujem da ćemo uspjeti, vjerujte i vi i pomozite.
DB: I za kraj, hoće li se onaj momak i cura iz vaše priče, Radnik i Bijeljina ponovo zbližiti i d ali će imati onaj dio daha koji su imali osamdesetih godina prošlog vijeka?
Todić: Mislio sam da se suzdržim i da ovo ne kažem, jer je vrijeme ovakvo kakvo jeste i prošli smo izbore, ali moram Vam reći, jer u meni je nekad i buntovnik, mada je to pitanje karaktera: Želim sve najbolje Bijeljini i građanima Bijeljine, i Radniku bez obzira da li sam ja dio uprave ili ne, ali i ono što još želim je da gradonačelnik bez obzira ko to bio, ne kaže ako ja budem gradonačelnik Radnik će igrati Premijer ligu i daću vam pare, nego nećeš biti gradonačelnik ako Radnik ne bude igrao Premijer ligu. Jer Radnik i sport, ne samo fudbal fudbal, pokazuju da Bijeljina ime resurse da ima vrhunski sport, a nema ga. Nisu dobro stvari složene.
Bijeljina je i univerzitetski grad. Neko iz Višegrada, Vlasenice, Milića, Trebinja dolazi ovdje da studira, igra odbojku košarku, rukomet, fudbal. Mi to moramo iskoristiti. Imamo Beograd gdje svi ovi momci Zvezde, Partizana, Zemuna, Radničkog, koji su na pragu prvog tima, ali nisu sazreli za prvi tim, ali možda nama mogu pomoći. Nakon utakmice su za dva sata sa djevojkom za ruku u Knez Mihajlovoj. Bilo ej igrača koji su igrali u Radniku i ostajali ovdje da žive i ženili se.
Da ne ulazimo u tu priču oko transfera igrača, mada ćete morati da i njih promovišete, igrače i njihove živote ukoliko želite pomoći klubu.
Todić: Svakako. Transferi igrača su domen druge službe kluba. Vjerovatno i publika i građani znaju da mi imamo mladog reprezentativca BiH Vladimira Bradonjića koji je igrao protiv Nijemaca i pružio odličnu partiju. Možemo ga gledati protiv Krupe. Mislim da je ozdravio. Bio ej danas na treningu. Ima 21 godinu i rekao sam mu da da sve od sebe, da opravda to što se govori o njemu.
Vasko Todić je neko ko je poznat u Bijeljini. Ima dosta veza. Koristiće ih vjerovatno. Ali, da li ste u ovo ušli sa emocijom?
Todić: Jesam. Sve što radim činim sa emocijom. Danas sam prepoznao sebe, vratio sam se 17 godina unazad. Ovo zaista želim svim srcem. Reći ću iskreni mada će zvučati kao otrcana fraza, uopšte ne pazim na svoje zdravlje kada je ovo u pitanju.
Zagrizli ste?
Todić: Zagrizao sam, zbog Radnikove tradicije, zbog samog rada i dokazujem se sebi da li ja to mogu.
Ona opaska od ranije da imate poznanstva u gradu je značila i pitanje da li ćete ih koristiti.
Todić: Tu se malo brkaju stvari. Volio bih da je pola tih koji me cijene, nego što me poznaju. Poznaju me jer sam nemiran, pa pitaju ko je onaj čupavi, ko je onaj što svira, vidi sad ovo radi, pitanje je koliko me ljudi cijene? Moram sada da dam sve od sebe da me cijene i kroz ovo. Želim to, neće biti lako. Fudbal je najvažnija sporedna stvar na svijetu, jer kad imate mundijal, sve televizijske šeme se mijenjaju, mijenja se radno vrijeme zbog mundijala,, ne kad je rukometno svjetsko prvenstvo, ne kad je košarkaško – mundobasket. I to je i dalje tako.
Vidimo se i u narednom vremenu. Nadam se da će ovaj momak i djevojka, radnik i Bijeljina ponovo hodati ruku pod ruku i da ćete uspjeti u tom zbližavanju.
Todić: Vjerujem u to, vjerujte i Vi, neka vjeruje i publika koja čita ovo, i ja želim da se ogrne plavom zastavom.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
