Prošlo je 40 godina od prekršaja Sabita Hadžića na Draženu Petroviću koji je u zadnjim trenucima dramatične i kontroverzne majstorice finala košarkaškog prvenstva tadašnje Jugoslavije u dvorani na Baldekinu dosudio Ilija Matijević. Petrović na kojeg je lopta išla kod izvođenja tog auta pred te posljednje dvije sekunde zabio je oba slobodna bacanja, Šibenka je tim poenima slavila protiv Bosne 83:82 i činilo se osvojila naslov prvaka. Uslijedilo je neobuzdano slavlje u dvorani i cijelom gradu, da bi dan poslije utakmica bila šokantno poništena, a dvorana suspendovana.
Danas, na pragu 84. rođendana, Matijević je apsolutno siguran kao i prije četiri desetljeća. Kako u dosuđeni prekršaj na Draženu, tako i u to da nije isteklo vrijeme, piše Slobodna Dalmacija.
Nosio pištolj
„Dosudio sam ono što se dogodilo. Srećom postoje i snimke, fotografije na kojima se sve to može i vidjeti, to se ne može izbrisati. Ali što to vrijedi kada je u to vrijeme bio nevjerojatan pritisak tadašnjih vlasti…“, priča Matijević.
Politički moćnici su se odlučili napraviti presedan, da se utakmica ponovi i to na neutralnom terenu, u Novom Sadu. Šibenka je to odbila. Za Matijevića ništa nije bilo upitno.
„Dosudio bih isto. Nemam tu uopće šts razmišljati!“, kaže Matijević, bez obzira na to što je to postala utakmica koja je obilježila njegovu karijeru, pa čak i cijeli život. Imao je zbog toga mnoge probleme, dobivao je prijetnje, kao i njegova obitelj. Primao je čak i prijetnje ubistvom. Bio je etiketiran kao nepoćudan, čak i ustaša.
„Apsolutno, bio je to atak Beograda na mene, da ostanem bez posla. Bilo je baš svega i svačega. Komunizam je tu pokazao svoje lice“, priča Matijević, čuveni košarkaški brk.
U tim danima je sa sobom nosio i pištolj. Nabavio ga je još i ranije, uz dozvolu naravno, ali u to vrijeme se od njega nije razdvajao.
Sarajevska olimpijada kao motiv
„Nabavio sam ga jer sam odlazio na mjesta gdje doživljavate svašta. Bez problema sam dobio dozvolu. Nosio sam ga ako se dogodi situacija da ću se morati braniti. Na svu sreću pokazalo se da ga nisam ni trebao imati“, priča Matijević.
A u pozadini svega je kaže stajala politika. Situacija u bivšoj državi bila je tad već poprilično klimava, nestabilna, pogotovo nakon smrti predsjednika Tita. Naročito je sve na staklenim nogama bilo u Bosni i Hercegovini, koja je iz jednog razloga tada bila i pod posebnim sportskim povećalom.
„Sigurno je jedan od razloga za to bilo i to što je Sarajevo bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. Trebao im je u to vrijeme veliki uspjeh kluba iz Sarajeva, da se u sportskom smislu pokažu, da tamo dolaze jaki evropski klubovi“, pojasnio je Matijević.
Taj zvižduk zbog prekršaja na Draženu, označio je i objektivan kraj Matijevićeve sudačke karijere. Maknut je, dobio je dugotrajnu zabranu suđenja.
„Teško je kada vas se optuži za nešto što niste učinili. Prvo su me kaznili, godinu i pol nisam mogao suditi. Zna se što je tada značilo biti Hrvat, odnosno biti Srbin. Potom su me toliko ponizili da su mene koji sam prije dobivao nagrade za najboljeg suca, koji sam sudio na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine, poslali da sudim Drugu ligu. To sve govori. A bio sam u naponu. Ostao sam bez mogućnosti odlaska na Olimpijske igre u Los Angelesu 1984. godine. Komunizam je ovdje nanio mnogo štete, to je bilo uobičajeno kada je u pitanju Beograd. Već tada sam hrvatskim političarima pričao da će ovdje doći do rata, ali govorili su mi da sam lud“.
Gdje je drugi sudija susreta?
Morao se Matijević boriti čak i da ne ostane bez posla, a obitelj bez egzistencije.
„Suđenje je bilo moja ljubav, ali tada se nije zarađivalo od toga kao danas, dobivali smo putne troškove, više je bila stvar putovanja. Živio sam od posla profesora tjelesnog odgoja na Fakultetu. Tek tada sam shvatio što je tada značilo biti član partije. Nikada nisam bio član partije niti ijedne stranke. Pokušali su sve da ostanem bez radnog mjesta. Spasili su me moji dekani“, otkrio nam je Matijević.
Govorilo se da ga je zaštitio i tadašnji predsjednik Zadra Branko Periša?
„Najveću zaštitu pokušavao mi je pružiti Srbin, profesor Radomir Šaper. I danas postoji zapisnik onog što je govorio dan poslije utakmice, kada su susret poništili, iako je tada bio jedan od vodećih ljudi tadašnje košarke. Govorio im je da ne mogu i ne smiju to napraviti. Ali, što to vrijedi, izgubio sam veliki dio života na to“.
Nije bilo ni slobode medija kao danas kada vjerujemo da se slično ne bi moglo dogoditi.
„Ljudi su znali što se događa i govorili o tome, ali bilo je to drugo vrijeme, nisu smjeli o tome pisati ili su štitili sebe, nisu se htjeli zamjeriti, rekao je Matijević.
Ostalo je i pitanje gdje u toj priči drugi sudija susreta Rade Petrović?
„Prije ovoga što se u samoj završnici dogodilo, prije izvođenja lopte iz auta, morao je svirati prekršaj na Draženu Petroviću, pogotovo što je bio pod košem. Ja ne mogu drugačije“, naglasio je Matijević.
Godinama kasnije susreo se s tadašnjim trenerom Bosne Svetislavom Pešićem i nekolicinom igrača.
Šta je izjavljivao trener Šibenke?
Unatoč poznim godinama i narušenom zdravlju, Matijević je i dalje u košarci, predsjednik je svog KK Maksimira, drugoligaša.
„Radio sam cijelo vrijeme sa svojim klubom, uz njega sam otkad smo ga osnovali prije 50 godina. Volim raditi, jedino me to drži. Puno pozdrava Šibeniku. Vozim automobil i dalje u ovim godinama, ali ipak sumnjam da će me put ikada više navesti u Šibenik“.
Prokomentirao je i izjave tadašnjeg trenera Šibenke srpskog stratega Vlade Đurovića.
„Tadašnji trener Šibenke Đurović sada tvrdi da faul nije postojao, da je stajao u blizini i da je sve vidio. Za Boga miloga bio sam u ravnini s njihovom klupom, bio je na klupi. To su takvi ljudi. Što to nije govorio tada?“, zapitao je Matijević.
Bilo je generalno pritužbi na neregularne uvjete u kojima se igrala majstorica na Baldekinu?
„Ma, druga utakmica finala u Sarajevu je bila najveća strahota. Gađali su i nas sudije praćkama. Prijetio sam da ću prekinuti utakmicu, nakratko sam to i napravio i ispraznio dio tribina“, ispričao je Matijević.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: etto.ba
