Vlašićka pramenka u semberskim atarima - ''Kakav je život nomada na višemjesečnom i kilometrima dugom putu''



Surova i jaka na planini je zima, pa stočari sa svojim stadima ne ostaju u brdima. U potrazi za hranom sa grlima nomadi kreću na put dug i po nekoliko stotina kilometara već u oktobru.
 

Prije tri mjeseca uputili su se sa brojnim stadom ovaca nomadi sa Vlašića ka ravničarskim predjelima Semberije, ka području nešto milosrdnijih zima sa evidentno je posljednjih godina, znatno manje snijega i mraza, a više hrane za ispašu stoke.

Tako su slobodna žitna polja, te šipražje listopadnog drveća prošarala bijela stada.

 

Sa štapom u ruci i osmijehom na licu nomadi su i ove godine kažu na terenima koje odlično poznaju.

I zaista ova slika govori više od i jedne riječi. Vidi se na prvi pogled da je stado “dobro ugledano”, da se na imanjima negdje tamo kilometrima daleko vrijedno radi i privređuje, kako bi se karakteristično za te brdsko planinake krajeve, prošarane bogatim pašnjacima, ovčarstvo održalo i očuvalo, jer veoma često je i glavni izvor prihoda za brojna gazdinstva. Ipak, nomaditi, biti daleko od toplog doma i živjeti pod otvorenim nebom brinući o stadu i nije lako, priznaju naši sagovornici.

Tovar na leđima magaraca od šatorskog krila, s nešto hrane, vode i odjeće sve je što, u pratnji dva vjerna psa, ponesu na put dug oko 300 kilometara ka ispaši u semberskoj ravnici.

I dok cure dani iz mjesta u mjesto sa stadima kreću se polako i nomadi. Na kilometrima dugom putu pričaju brojna iskušenja, ali pored svih poteškoća i neizvijesnosti koje krije šuma tokom zime, posebno se pamti i rado pominje ljudska dobrota koju znaju sresti nomadi na ovom svom višemjesečnom putu i radnom zadatku.

Kako bi od napada divljači sačuvali stado uvijek jedan od nomada tokom noći mora biti na oprezu, priča Mujo. Ako dvojica spavaju, jedan stražari i tako sve na smjenu, kaže on. Pored svih iskušenja zdravljem vlašićke pramenke su zadovoljni.


U stadu je oko 400 ovaca a počela je i sezona jagnjenja, pa će put doma kako očekuju znatno brojnije stado uz još 300 jagnjadi, onda kada dođe vrijeme … sa buđenjem vegetacije.

Dok traje sezona jagnjenja stado je oko mjesec dana stacionirano na jednom mjestu, tek sa rađanjem novog života i podmlatkom nomadi nastavljaju putovanje sa stadom dalje.

Graciozna “vlašićka pramenka” napasa se tokom zimskih mjeseci na sembersko-majevičkom području. Ukus vlašićkog sira itekako je poznat, ali je manje poznat put kojim se do njega dođe.

I dok zimski vjetar prebira pramen po pramen ovčijeg runa brižljive oči bodre nejaku prinovu koja je nedavno stigla u stado. U međuvremenu i mladunče magarca sladi se kukuruzom koji je zaostao na njivi nakon prošlogodišnje berbe, a vjerni pas mudro motri na stado, i tako dan za danom, čekajući zajedno sa nomadima 25. april koji će i ozvaničiti povratak ka već mjesecima napuštenom domu na Vlašiću.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: ntvarena.com

 





Komentara