Baka Grozdana iz Međaša hekla, plete, veze i u desetoj deceniji (foto)


Pletene, heklane i vezene rukotovorine naših baka i prabaka i dalje izazivaju divljenje mladih naraštaja. Grozdana Marković  (92) iz semberskog sela Međaši uradila je stotine ručnih radova. I danas vremešna starica veze, preslikava šeme, izmišlja nove mustre.


Tek posljednje dvije godine to radi sa naočarama ali, iako je vid izdaje ruke je, kažu, još dobro služe. Svoje znanje rado prenosi na mlađe, jer ističe da tradiciju i običaje moramo čuvati.

Baka Grozdana Marković rođena je daleke 1926. godine. Preživjela je Drugi svjetski rat, a i ovaj minuli. Godinu 1934. u kojoj je krenula u osnovnu školu pamti po pogibiji Kralja Aleksandra. Kao djevojka završila je učiteljsku školu, a onda se „zagledala“ u svog Gaju. Uzeli su se, izrodili troje djece i skućili. Nije uvijek bilo lako, ali zahvaljujući  ljubavi i poštovanju sve su prevazišli. Posla u seoskom domaćinstvu uvijek ima, ali uspijevala je, kaže, da nađe vremena i za ručne radove.

– O šeste godine sam čuvala ovce. Majka me tjerala da kad izađem na livadu ponesem igle i vunu. Morala sam da naučim da pletem, vezem, heklam i da šlingam, sve što su nekada žene radile. A završila sam ja i školu, trebalo je da radim kao učiteljica, ali nikada nisam radila taj posao. I u školi smo, mi, ženska djeca, morali donijeti konac i igle bez kukica, a dječaci su učili da tešu ili neke druge „muške poslove“. Udala sam se, a onda kuvaj, spremaj, peri, čisti. Seosko domaćinstva svašta zahtijeva. Baštu smo uvijek imali, voćnjak. Sve se to radilo i obrađivalo. Othranila sam i troje djece, ali nikada nisam prestala da radim ručne radove. Ustajala sam rano prije svih, ili sam plela i vezla uveče dok su svi spavali – priča baka Grozdana.

Foto: RAS Srbija

Dodaje da je nekada ručni rad bio na cijeni, ali više nije.

– Moji radovi od prije 30 i više godina su mnogo kvalitetniji nego ovi danas. Bilo je bolje platno, bolji konac, „Runolist“ Zagreb i neki iz Vranja, više se i ne sjećam marke – kaže vitalna starica.

Isheklala je, isplela i izvezla na stotine ručnih radova. Poklonila ih je kćerkama, snajama. Svakom od sedmoro unučadi i praunučadi uradila je nešto za uspomenu. Svatovski peškiri koji se poklanjaju mladencima običaj su semberskog kraja.

– Ko god se udavao i ženio iz familije dobio je izvezeni peškir. Radila sam i peškire za kićenje auta. I za komšiluk. Znaju mladenci da baba Grozdana misli o njima. Trudila sam se da osim poznatih mustri uvijek nađem i neku novu. Preslikavam šeme, crtam indigom. Pitaju ove mlade kako znam, a ja kažem “treba ljubavi i volje i sve se onda može” – kaže starica.


Želi baka Grozdana da svoje znanje nesebično prenese mlađima. Žali se da mnoge mlade žene nisu zainteresovane.

– Ili tipkaju po ovim telefonima ili ispunjavaju ukrštenice. A malo koja hoće iglu u šake. Ako im to treba, one kupe, umjesto da nauče, pa da onda uče i svoje kćeri – kaže  baka.

Praunukova djevojka na praksi

Nada Stjepanović (19) djevojka je Grozdinog praunuka Danijela. Završila je medicinsku školu, ali posla nema. Često dolazi kod bake.

Foto: RAS Srbija

– Rado slušam njene priče o nekadašnjim vremenima i „kradem“ zanat. To me zabavlja, a i na taj način želim da sačuvam naše običaje. Divim se bakinoj energiji i volji za životom. Mi, mladi, svašta možemo da naučimo od nje – kaže djevojka.

Izvor: srpskainfo.com

 





Komentara